Dobar čovjek i u teškim vremenima

-

 „U slavonsko selo doputovali smo vlakom koji je od Bakra do Semeljaca vozio točno dvadeset dana. Zato su ga i prozvali vlakom bez voznoga reda. U svakom je vagonu bila po jedna obitelj, u ponekom i dvije. Sve su obitelji imale mnogo djece, ali se za vrijeme vožnje nismo smjeli družiti, da se ne izgubimo i da vlak ne krene bez nas. Baš kada su nas iskrcali na stanici, smještenoj u presječenoj šumi, naletio je, tamo od ravnice, jak proljetni pljusak. Stariji se ljutili, a mi djeca se radovali, jer smo najzad mogli bosim nogama gacati po obilnom blatu. Uz mnogo vike i dozivanja nekako su nas uspjeli sakupiti i potrpati u seoska kola, taljige, i u dugoj koloni dovezli nas u selo. U drvoredu, ispod granatih oraha, ležali smo i čekali da se stariji dogovore u kojim ćemo kućama obitavati. Jeli smo smokve, malo sira i crnoga kruha. Seoska su djeca prolazila mimo nas i naših zavežljaja, zastala malo podalje i gledala nas kao da smo neki drugi, čudni ljudi, a mi smo bili najobičniji, iako smo izdaleka doputovali, tamo s nekog mora za koje nisu znali ni čuli, a kamoli ga vidjeli ili plivali u njemu, kao što smo mi činili.“

Tako je u knjizi pripovijedaka Kad smo bili mali pisao o epskom putovanju Josip Palada, tada jedanaestogodišnji dječak (1935) odvojen prve godine poraća od Dalmacije i mora, od rodnoga sela Dograde blizu Marine i Trogira, u mnoštvu kolonista preselio se s roditeljima u Slavoniju, obećanu zemlju koja je mogla prehraniti siromašne dolaznike, one koji su preživjeli rat i razaranje sela, divljanje talijanskih vojnika, palež kuća, među kojima je izgorjela i rodna kuća Paladina, stradala i djeca, a otac odveden u logor, u Udine, vratio se bolestan, uništen. (Na podlozi zapisa svoga oca, Palada će 2016. napisati roman Zlonjiva.)

Književnik Josip Palada za vrijeme Domovinskog rata, prvi slijeva

Maleni je Dalmatinac postao Slavoncem i ta je preobrazba bila brza i prirodna, umjesto orada lovile se štuke, rijeka i vrbici zamijenili more i masline, školska se djeca izmiješala, pa su već šest mjeseci poslije razlike nestale. Nakon osnovne u Vučevcima, Josip Palada završava nižu gimnaziju u Đakovu, potom srednju školu u Osijeku. Život ga ne mazi, sve te godine stanuje u đačkim domovima, prepušten sebi, zagledan u sebe, u počesto tjeskobnoj svakodnevici počinje otkrivati riječ i rečenicu kojima će predati osjećaje, a ozračje i zbilju domskoga života pretočit će godinama poslije u svoj najbolji roman Miris majke sredinom osamdesetih, kada je iza njega već poveći opus stvaran od početka pedesetih, u prozi, poeziji i drami, osobito u radijskoj drami i komediji, ali piše i za kazalište (komedija Carev paž dobiva prvu nagradu na prvom natječaju Festivala djeteta u Šibeniku, a slijedi još desetak nagrađenih tekstova). Cijenjen i kao pjesnik, Palada nastupa na Jutrima poezije uz Krkleca i Vesnu Parun, ali kako se od književnosti ne može živjeti, prisiljen je zarađivati kruh svagdašnji kao stručnjak za telekomunikacije. Stanuje u Zagrebu, postaje član Društva hrvatskih književnika, potom će se preseliti u Prigorje Brdovečko, na selo, gdje se osjeća bolje nego u gradu i zadimljenim kavanama.

S 56 godina Palada ulazi u ratnu povijest, kao zapovjednik Satnije hrvatskih umjetnika. Kada je u pitanje došao opstanak hrvatskoga naroda, utemeljen je Zbor hrvatskih umjetnika kao dio Zbora narodne garde, a na raspolaganje domovini stavilo se više od četiri stotine umjetnika, književnika, slikara, kipara, glumaca i redatelja, glazbenika i kaskadera. Stotinjak njih postali su članovima oružane Satnije, a kada se postavilo pitanje tko bi mogao njome zapovijedati, tko ima vojna znanja, zaustavili smo se na jednom imenu: Josip Palada. U nekom trenutku mladosti bio je završio školu za pričuvne časnike (rezervne oficire) u bivšoj naddržavi, i to je bilo presudno u izboru.

I dobro smo izabrali. Domoljub, čvrst i odvažan, dobar organizator, skroman i pristupačan, Palada je bez oklijevanja preuzeo zapovjedništvo nad dragovoljačkom satnijom i uspješno ju vodio u najtežim danima odasvud napadnute Hrvatske. Njegovo je iskustvo bilo dragocjeno jer je po prirodi „civilnoga“ posla poznavao ne samo naselja nego i brda i doline, područja mnogima nepoznata, bio je živi zemljovid, čovjek iz naroda, autoritet nije trebao nametati, a nije bilo lako držati konce postrojbe sastavljene od izrazitih individualaca, samosvjesnih majstora u svojim granama. Mogao se oslanjati na zapovjednike skupina u vremenu kada je bilo teško održavati veze, bez mobitela i današnje tehnologije, koordinirati akcije, a i Palada nije ostajao u zagrebačkoj bazi nego je želio biti među braniteljima, među hrvatskim pukom, kao dokaz da hrvatski umjetnik mora dijeliti s narodom dobro i zlo, ne skrivati se u kulu bjelokosnu ili napustiti domovinu kao što su neki učinili, nego biti u rovovima i pod paljbom topova.

A kada zlo prođe, o ratnim događajima može se svjedočiti iz prve ruke, što je Palada i činio u mnogim knjigama objavljenim zadnjih desetljeća, primjerice Tko je palio moje knjige, Bili smo prvi kada je trebalo. Zaokupljen ranama bliže hrvatske povijesti, osobito blajburškom tragedijom, Palada objavljuje poemu pod naslovom Javke s križnih putova ili majke su nas oplakale u suradnji sa slikarom Ivicom Antolčićem, čiji je otac strijeljan pred suseljanima u Komarevu, a i slikar se kao mladić spasio tek spletom neobičnih okolnosti, te je poema zapravo album Antolčićevih uspomena na užase nakon svršetka Drugoga rata.

Doživio je Josip Palada tridesetu obljetnicu Satnije i vjerovali smo da će, onako snažan duhom i tijelom, još poživjeti i stvarati, ali je onda početkom veljače zazvonio telefon i stigla vijest o smrti dobroga čovjeka i značajnoga pisca. Ispratili smo ga na Mirogoju, uz počasni plotun nad lijesom prekrivenim hrvatskom zastavom. Pokopan je u Brdovcu.