Časna borba za ideale

-

Sanju Nikčević znam gotovo trideset godina – od objavljivanja njezine prve knjige u Rijeci 1994. – no tek povremeno izmijenimo poneki mail. Najviše sam se s njom družio tijekom Zagrebačkih književnih razgovora 2021. Tada sam imao prilike čuti njezine stavove iznesene vatreno i u Društvu hrvatskih književnika i u njezinoj knjižari Citadela libri, kao i na zabavi koju je priredila u svom stanu za niz slavista nakon što smo odgledali predstavu Mire Gavrana u Maloj dvorani Lisinski. Ono što me fasciniralo u modernom, prostranom stanu soba je posvećena njezinim kazališnim istraživanjima, koja u sredini ima niz metalnih ormara s fasciklima predstava i autora. Ugodno retro, sa stanovitim sudskoistražiteljskim štihom. Za mene je ona žena s misijom, u pravednoj borbi za Istinu i Ljepotu, za tradicionalno kazalište i za katoličku Vjeru. Duhovita, žestoka, razigrana, razbarušena; slab slušač, ali dobar predavač!

Izd. Citadela libri, Zagreb, 2021.

Rodila se u Varaždinu 1960, završila srednju školu u Virovitici, diplomirala francuski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a magistrirala je i doktorirala na temama američke drame. Objavila je pet antologija i dvanaest autorskih knjiga, od kojih su meni dvije – iz posve različitih razloga – vrlo zanimljive. Prva je Mit o Krleži ili krležoduli i krležoklasti u medijskom ratu (Matica hrvatska, Zagreb, 2016), a druga je Istina i laži o kanonu ili kako smo zbog svjetonazora izgubili pravo na lijepo/dobro/sveto u umjetnosti (2021). No da bismo shvatili njezin zamršen, teatralan svijet, treba reći da je ostala razapeta između Kloštra Podravskog, u kojem je odrasla, i dvije Fulbrightove stipendije – dakle između krajnje provincije i apokaliptičnog New Yorka!

Teatralnost i za sumornih dana

U Autobiografiji objasnila je početak puta: „Kad sam prvi put sjela u kazališni stolac, zamračilo se gledalište, otvorio zastor (da, da, ja sam gospođa u godinama, kad sam bila mala u kazalištu su se doista otvarali kazališni zastori!) i zauvijek me i potpuno obuzela magija kazališta! U tom sam trenutku znala što želim raditi. Želim da mi posao bude sjediti u kazalištu i gledati predstave, rekla sam majci koja me je i odvela u kazalište. Dijete moje, to si rekla meni i nikome više, odgovorila je majka smireno, u želji da zaštiti svoje dijete od epiteta ludo, koje bi vrlo lako mogla zaraditi takvim izjavama“ (Kazališna kritika – ili neizbježni suputnik, Zagreb – Osijek, 2011). Od djetinje, lude, zanesenosti, do redovite profesorice u miru, teatrologinje i kazališne kritičarke – u zamahu leptirovih krila. Strastvenošću i predanošću stvorila si je podosta glasnih neprijatelja (svi u kazalištu i oko njega rado šmiraju i još radije učoporeno viču) i ponekog tihog sljedbenika. Iako nju nije lako slijediti. Posjeduje teatralnost, čak i za sumornih dana. Tijekom druženja u Zagrebu bila je sva u bijelom, u bijelim visokim cipelama, s bijelim kišobranom, bijelom kabanicom i bijelim biciklom, izgledajući poput žene viteza u stalnoj borbi za Svjetlo i Pravdu! To što je kiša uporno i žestoko padala njoj nije ni najmanje smetalo.

U knjizi Istina i laži o kanonu navodi: „Temeljni razlog važnosti kazališta leži u samim njegovim počecima. Naime, kazalište kao umjetnička, društveno priznata djelatnost je u našoj civilizaciji krenulo doslovno iz svetog – i to dva puta, u dvije temeljne epohe naše civilizacije. U Grčkoj je krenulo iz rituala posvećenog bogu Dionizu, a u srednjem vijeku iz liturgije (mise) posvećene Isusu Kristu.“

Teatrologinja Sanja Nikčević / Snimio MIRKO CVJETKO

Problem današnje Europe jest negiranje samih njezinih temelja. Naime, ovaj potrošeni kontinent, prirepak Azije, počiva na grčkoj filozofiji, rimskom pravu i katoličkoj vjeri. U nastojanjima da od marketinških pravila Benettona, dakle ujedinjenih boja dizajnera Oliviera Toscanija, napravi novu antireligiju Europa je ostala bez Tvorca i Vjere, senilna, amoralna, ostarjela, pregažena izvaneuropskom vjerskom vitalnošću, mladošću i netrpeljivošću. Kad Europljani ostanu manjina na ovoj trtici Azije, onda će vjerojatno shvatiti da bi Oliviera Toscanija trebalo proglasiti svecem – jer je on tako spretno vizualizirao poželjne vrijednosti vrlog novog svijeta. Marketing s angažiranom porukom jednak je novoj europskoj drami. Radimo nove nadljude – od krive gline. Osjetivši sve to Sanja Nikčević završava svoju knjigu važnom tezom: „Do sada sam se borila za naše pravo na lijepo/dobro/sveto u umjetnosti, ali sad sam shvatila da je upravo takva umjetnost jedini izlaz iz ove krize. Povratak izvorima i temeljima izlaz je iz slijepe ulice i za umjetnost i za naš život. Zato je pokrenuta ova izdavačka kuća, zato je napisana ova knjiga. Neka bude poticaj drugima: da osvijeste svoje pravo na lijepo/dobro sveto u umjetnosti ali i da ih osnaži da se usude – kao publika tražiti, a kao umjetnici stvarati takvu umjetnost.“

Kazalište je kondenzirani život. Banalnost života oslobođena svakodnevne dosade. Od svačijeg života može se napraviti dobra predstava. Problem je izbor života od kojih će se napraviti dobra predstava. Njezina knjiga Mit o Krleži također je rasprava o kanonu kao sustavu estetskih vrijednosti Europe. Ovaj kontinent nekad je rasvjetljavao tamu cijeloga planeta, a danas je mračni starački dom, prepun razigranih kućnih ljubimaca. Cijela Europa danas podsjeća na Veneciju, nakon što je Napoleon 1797. srušio tisućgodišnju Republiku svetog Marka, pa su onako bogati i propali rasprodavali beskrajno bogatstvo – od tijela svetaca (vidi Vodnjan!), do zlata, srebra i slika starih majstora. Posljednji koji su željeli braniti senilnu matronu na lagunama bili su – Dalmatinci.

Kontra olimenjene ideologije

Napoleon je nakratko ujedinio Europu, no cijena je bila odveć visoka. Ako se danas Europa ruši vođenim useljavanjima, u jednom razdoblju pokušavala se srušiti komunizmom. Najveći pisac komunističke partije Jugoslavije bio je Miroslav Krleža. Od međuratnog autsajdera i bukača postao je kanon neuspješne pseudokomunističke Jugoslavije. Enciklopedist s tri razreda srednje vojne škole, koji je preko Enciklopedije Jugoslavije uzdizao sebe i partiju, a spuštao sve narodne neprijatelje, ma koje (Benetton) boje bili! Crvena zvijezda Heinekena i Coca-Cola crvena bile su jedini poželjni simboli. Najveći broj automobila u Jugoslaviji bio je crvene boje?! Olimenjena ideologija.

Ako je Josip Broz Tito bio poželjna politika, Krleža je bio poželjna kultura. Krleža je poželio s petosveščanom Panoramom pogleda, pojava i pojmova zacementirati svoj položaj najumnijeg komunista, no uspio je samo zacementirati svoju prolaznost. Najbolju vizualizaciju Krleže dala je Marija Ujević-Galetović nizom masivnih, dežmekastih, brončanih figura barda s Gvozda (Dubravkin put, Opatija, Budimpešta). Kako je ona kći Mate Ujevića, pravog enciklopedista koji je pokrenuo Hrvatsku enciklopediju prije Drugoga svjetskog rata, a poslije rata krpao razne priručne enciklopedije – do granica do kojih mu je Krleža dopuštao – sve nas to ne iznenađuje. Polazeći od teze da je Krleža bio zabranjen od 1991. do 2000. Sanja Nikčević dokazala je u knjizi: „1. da se Krležin lik i djelo neprestano obilježavaju i da je hrvatski pisac koji je dobio najveće počasti; 2. da se Krležino djelo kontinuirano igra na hrvatskim scenama, kako devedesetih, tako i danas.“

U časnoj borbi za iskonske europske estetske ideale, Sanja Nikčević izdala je dvije knjige na kojima dominira bijela boja. I boja je poruka (Marshall McLuhan). To su knjige koje će malobrojni pročitati, a još malobrojniji biti zadovoljni njima, no Sanja Nikčević ide naprijed, sva u bijelom, pokušavajući vratiti Vjeru ljudima – u ovo bezvjerno doba.