Bukovčev Zagreb, Cavtat i Beč

-

Galerija Klovićevi dvori iz Zagreba i Kuća Bukovac u Cavtatu u Klovićevim su dvorima organizirali i postavili i drugu od tri predviđene izložbe o slikaru Vlahi Bukovcu, onu zagrebačkoga, cavtatskog i bečkog razdoblja, od 1893. do 1903. Namjera je trima zasebnim izložbama predstaviti tri razdoblja Bukovčeva stvaralaštva: pariško, zagrebačko i praško. Dugo očekivana i pripremana druga od tri izložbe iz ciklusa Vlaho Bukovac u Europi otvorena je u godini kad obilježavamo stotu obljetnicu Bukovčeve smrti. Izvrsna je izložba i svatko bi je trebao vidjeti. Prati je raskošan katalog sa stručno-znanstvenim tekstovima stručnjaka u Hrvatskoj za 19. stoljeće, za secesiju, simbolizam i historicizam. Autorice su viša kustosica Klovićevih dvora Petra Vugrinec (tekst Bukovac u Zagrebu: od krilatog do sapetog genija – aluzija na skulpturu Krilati genij kipara Rudolfa Valdeca postavljenu na vrh Bukovčeve kuće u Zagrebu, i Lucija Vuković (tekstovi Vlaho Bukovac i rodni jug i Slobodno kadrirani krajolik u djelu Vlahe Bukovca). Zajedno autorice potpisuju tekst Bukovac u Beču. Koautori su Iskra Iveljić, Irena Kraševac (tekstovi Zagrebačka škola i hrvatska moderna – proklamiranje umjetničke slobode u Zagrebu krajem 19. stoljeća i Zagrebačka kuća i atelijer Vlahe Bukovca, Dragan Damjanović (s Iskrom Iveljić potpisuje tekst Vlaho Bukovac u Zagrebu s kraja 19. stoljeća – naručitelji i djela, i Petar Petrović iz Beograda (tekst Djela Vlahe Bukovca u Narodnom muzeju u Beogradu). Prva je izložba, Vlaho Bukovac u Parizu, 1878–1892. održana 2018, obradila Bukovčev rad od amaterskih početaka, putovanja i plovidbi do Sjeverne Amerike, Paname i Perua, preko školovanja i profesionalnog puta u Parizu, povremenih radnih boravaka u Engleskoj, kao i kratkih, ali plodonosnih predaha u domovini, sve do konačnog povratka u domovinu.

Moje gnijezdo, 1897.

Bečka platna, slijeva nadesno: Portret dječaka von Berksa, 1903, Portret Mare von Berks, 1903, Portret Huga Viteza von Berksa, 1904, Portret Laure Urpany, 1903. – privatno vlasništvo

Izvrstan postav

Dobrodošla je zamisao prirediti izložbe Vlaha Bukovca, najvećeg hrvatskoga figurativnog slikara akademskog realizma, ali i secesije, simbolizma, plenerizma i impresionizma, začetnika hrvatskoga modernog slikarstva. O takvu majstoru nema se što novo napisati, mnogi su i mnogo puta pisali o raznim aspektima njegova slikarstva, uglavnom se sve zna, a kako i priliči, najveći slikar ima i monumentalnu, najbolju monografiju u hrvatskoj umjetničkoj historiografiji, autorice povjesničarke umjetnosti gospođe Vere Kružić-Uchytil. Ona je cijeli svoj profesionalni istraživački vijek posvetila Bukovcu, na njemu doktorirala i prvu monografiju objavila 1968, a iduća desetljeća proučavanja i istraživanja rezultirala su proširenim izdanjima. Danas je to impresivna i uzorna knjiga u kojoj je registrirano, atribuirano, datirano i analizirano sve što je Bukovac naslikao, cjelokupan njegov životni opus, uz detaljnu biografiju. Taj dio rada bio je olakšan činjenicom da je Bukovac objavio autobiografiju Moj život, neiscrpno vrelo podataka o događajima u njegovu životu i stvaralaštvu. To su i danas osnovni literarni izvori za znanstvena istraživanja.

Stručnjaci Klovićevih dvora, s pozvanim suradnicima, domaćim i inozemnim stručnjacima za Bukovca, profesionalno su organizirali projekt ciklusa o Bukovcu, i koliko god mislimo da o njemu dosta znamo, uvijek je dobro na jednome mjestu vidjeti uživo njegove poznate i još više nepoznate slike. Mnoge su remek-djela, a sve vrsne, zanimljivih kompozicijskih rješenja, vrhunske tehnike i zanatskog majstorstva.

Izložba je specijalitet za vizualne hedoniste, k tome izvrsno postavljena. Posebno je kvalitetno osvjetljenje na izložbi. Majstor je naučio slikati arhitektonske pozadine, modelirati ulaz svjetlosti i zamišljeni okoliš. Važna je sposobnost prikaz ljudskoga tijela u različitim položajima, uz njegovu tjelesnost, muskulaturu i emociju. Ustrajavao je na važnosti harmonije i idealiziranju nesavršenih oblika, antika je vodilja, usvojio je načela francuske škole. Nije ga ni trenutka zanimao kubizam, ekspresionizam ili neki drugi novi moderni pravac, ali elemente impresionizma uveo je u svoje slikarstvo, u smislu usredotočenosti na prikazivanje prirodnih svjetlosnih efekata. Bukovac je radio u inačici sveopće popularne akademske tradicije (pompier) koja je djelovala najveći dio njegova života. Bio je vješt i dobar portretist. U autobiografiji zapisao je: „Meni je neshvatljivo filozofiranje u slikarstvu. To je posao za literate, ali za slikare neka samo šare i kist govore. Što će mi slikarsko mudrovanje, kad ruka ili noga, ili glava, nijesu umjetnički prikazane.“

Dao je prednost tehničkom umijeću naspram sadržajnih kalkulacija. I doista, njegova umjetnost upravo tehničkim umijećem postiže auru slikarske čarolije. Kao siromašnu amaterskom slikaru, portreti su mu u San Franciscu pomagali da preživi. Slikajući prema fotografijama izrađivao je portrete lokalnih naručitelja, što je poslije radio za solidne honorare cijelu karijeru. Nastavio je s portretiranjem i za Salon i zaista je postao majstor, najveći i nenadmašan za naše okvire. Od portreta je dobro zarađivao, njihovo izlaganje na Salonu podiglo im je znatno cijenu. Maestralno je na ženskim portretima predočio svjetlinu puti, mekoću svile i čipke, podatnost krzna i svjetlucanje nakita. Kada je slikao ženske portrete do pojasa ili cijelu figuru u eksterijeru dama iz visokoga društva, nazvanih patricijkama, tražio je da odjenu bijelu haljinu, ne bi li dobio što intenzivniju svjetlost. Dakako, povremeno je naslikao i autoportret (prvi s dvadeset godina, 1875, pa olovkom prije odlaska na studij kod Cabanela u Pariz 1877, potom bojom 1890. i 1891.

Pet plodnih zagrebačkih godina

Tijekom boravka u Zagrebu od 1893. do 1898., u nepunih pet godina, Bukovac postaje središnja osoba hrvatske umjetničke scene, čovjek koji znanjem, iskustvom, reputacijom, utjecajem i energijom okuplja generaciju mladih i talentiranih umjetnika, školovanih na akademijama u Beču i Münchenu, aktivnih unutar Društva hrvatskih umjetnika. Monumentalne kompozicije Gundulićev san i Dubravka, koje slika po narudžbi Zemaljske vlade i zbog čega i dolazi u Zagreb, kao i zbog narudžbi obitelji Vranyczany, snažno su odjeknule kao remek-djela. Uskoro nastaje Čikošev portret Bukovca kako slika, i Bukovčev Čikoša kako slika Kirku ogrnutu crvenim plaštem. Dobiva narudžbu od Kršnjavija za Zlatnu dvoranu Odjela za bogoštovlje i nastavu s naslovom Promicanje i unapređenje znanosti i umjetnosti u Hrvatskoj i Slavoniji za banovanja Dragutina grofa Khuena Héderváryja. Bukovac odbija. Zato je 1896. naslikao Živio kralj! Defile hrvatske mladeži pred carem i kraljem Franjom Josipom I. Uz vladara na slici su Iso Kršnjavi, ministar Deszó Bánffy, ban Khuen. Povorka djevojčica odjevenih u bijele svečane haljinice s trobojnom lentom, osmjehuju se, drže u rukama sa satenskim rukavicama košarice s cvijećem. Preko puta njih, u suprotnom smjeru, kreće se povorka dječaka u šestinskim nošnjama i škrlacima na glavi.

Portret barunice Ivke Vranyczany, 1893.

Iz postava izložbe u Klovićevim dvorima, sasvim lijevo Gundulićev san iz 1894,  sasvim desno Patricijka B iz 1898. / Snimio GORAN VRANIĆ

Sredinom slike kreće se povorka mladih djevojaka u bijelim haljinama s puf-rukavima. Bacaju cvijeće. Tu je i časna sestra milosrdnica iz samostana u Frankopanskoj. Iznad svih skupina je uglednika u frakovima i s cilindrima. Prepoznajemo Bukovca, Matu Celestina Medovića, kapetana Köllera, kojega Bukovac baš u to vrijeme portretira, Ferdu Kovačevića i Belu Čikoša Sesiju. Veliki je izazov svečani zastor za HNK Hrvatski preporod, ideja intendanta, doktora filozofije Stjepana Miletića. Prizor je smješten u ambijent predvorja antičkog hrama. Ispod trijema lebdi osam vila. Krilati je genij u liku lijepe djevojke s hrvatskim grbom i lavom, simbolom slobode. Muze, vile koje lebde, satiri, Pan i nimfe alegorijski su, nestvarni dio prizora. U povorci iliraca odjevenih u surke i svečanu odjeću su glumac Adam Mandrović, u ribarskom odijelu iz Dubravke, Marija Ružička Strozzi odjevena kao Antigona, Josip Freundereich kao krčmar Grga, Ljudevit Gaj, Antun Mihanović, grof Janko Drašković, Dimitrije Demetar, Ivan Mažuranić, Stanko Vraz, Mirko Bogović, Ivan Kukuljević Sakcinski, grofica Sidonija Erdödy Rubido, Petar Preradović, Antun Nemčić, Pavao Štoos, Vatroslav Lisinski i Ferdo Livadić, Dragutin Rakovac i Ljudevit Vukotinović. U pozadini iza iliraca nazire se puk iz Konavala, Župe dubrovačke, Boke, Korčule i Knina, te Ličani, Šestinčani i Slavonci. Nova mlada rana moderna umjetnost demonstrirana je na velikoj izložbi Hrvatski salon 1898. u Umjetničkom paviljonu, prenesenom 1897. iz Budimpešte, gdje su Hrvati izlagali na Milenijskoj izložbi 1896, a oko čijega se prijenosa u Zagreb i Bukovac založio. Kao veliki slikar bio je rado viđen u krugu aristokrata, trgovaca, bankara, političara, poduzetnika, književnika, pravnika, liječnika, povjesničara, crkvenih dostojanstvenika, kolega umjetnika, na dvorovima vladara, koji su mu naručivali djela, poglavito portrete, po kojima je bio slavan. Radio ih je brzo (fa presto) i savršeno.

Zagreb ima 40.000 stanovnika kad dolazi Bukovac, 61.000 početkom 20. stoljeća, navodi Damjanović. Nakon velikog potresa 1880. grad počinje rasti. Grade se mnoge monumentalne historicističke kuće i palače. Po dolasku sa suprugom Jelicom Pitarević odmah upoznaje biskupa J. J. Strossmayera, njegova prijatelja kanonika povjesničara Franju Račkoga, prvoga predsjednika Akademije znanosti i umjetnosti, te Isu Kršnjavija, predstojnika Odjela za bogoštovlje i nastavu, osobu važnu za Bukovčev razvoj i napredak. Prva je slika koju naručuje biskup Strossmayer za galeriju slika Gundulićev Osman. Godine 1892. počinje rad na slici u dvorani drugog kata Akademijine palače kao prvom atelijeru, prije nego kupi zemljište i po projektu arhitekata Lea Hönisberga i Julija Deutscha izgradi dvokatnu kuću i atelijer na Trgu Franje Josipa (danas Trg kralja Tomislava 18), kojoj na vrh postavlja kip Krilati genij, rad kipara Rudolfa Valdeca, koji će postati tajnik Društva hrvatskih umjetnika, s Bukovcem kao predsjednikom i Frangešom Mihanovićem kao potpredsjednikom.

Gundulić zamišlja Osmana (Gundulićev san)

Svijest o europskoj pripadnosti

U Akademijinoj palači naslikao je 1895. i znameniti svečani zastor Hrvatskoga narodnog kazališta, Hrvatski preporod. Iste su godine sagrađeni umjetnički atelijeri, današnja ALU u Ilici 85, u koje se useljavaju Bukovac, Bela Čikoš Sesija, Ivan Tišov, Oton Iveković i kipari Robert Frangeš Mihanović i Rudolf Valdec. Prva naslikana Bukovčeva slika u tom atelijeru bila je portret oca, kako naslonjen čita na divanu, potom autoportret u atelijeru te slika Moje gnijezdo, na kojoj je naslikao ženu Jelicu i djecu, sina Aga i kćerkicu Mariju. Intenzivno portretira mnoge značajne osobe, primjerice biskupa Strossmayera, Franju Račkog, Isu Kršnjavija ili banove Khuena i Teodora Pejačevića, da spomenemo tek njih nekoliko. Osobito se ističu antologijski portreti barunice Rukavina, Gustava Pongratza, Luje Vranyczanija, Ivane (Jeanette) Sollar, zatim dva portreta Mate Celestina Medovića te nadasve dojmljivo uprizorenje Ivke Vranyczany, u bijeloj haljini za tu priliku naručenu u Beču, u pleneru, crvenih upalih očiju, ispijenu sušicom od koje će uskoro umrijeti. Sličan je i portret Fanny Pongratz, dugo naslovljen kao Ivka Vranyczany, no istraživanja su dokazala da je riječ o Fanny. Mnogo je i portreta djece, kako vlastite tako i iz obitelji portretiranih. Na izložbi su i dvije Patricijke te Alegorije umjetnosti (kiparstvo, egipatska, slikarstvo i ratna kompozicija) te diptih Dedal i Ikar i Ikarov pad, simbolistički Raj, Čistilište i Pakao po Danteu, Pet ćutila, Ljeto, U prirodi, poslije kupanja, i aktovi, muški i ženski. Antologijske su slike Prva bol (smrt Abela), Japanka, Sveti Ivan u pustinji, Slijepac i posebno Magdalena, ženski akt, napadan od konzervativne kritike kao vulgarni nuditet. Svaka bi slika zaslužila komentar, ali nema mjesta u ovome osvrtu, zato ćemo se zadovoljiti samo nabrajanjem. Reprezentativna kuća i atelijer izazvale su zavist, jer je Bukovac bio bogat i platio ju je sam. Dokazivao je da ju je kupio novcem koji je zaradio u Parizu i Engleskoj kao uspješan i cijenjen slikar, a i supruga Jelica dobila je bogato nasljedstvo. Zaradio je i u Zagrebu, od svečanog zastora i portreta hrvatske aristokracije i uglednika.

 *

Tijekom boravka u Zagrebu
od 1893. do 1898, u nepunih pet godina, Bukovac postaje središnja osoba hrvatske umjetničke scene, čovjek koji znanjem, iskustvom, reputacijom, utjecajem i energijom okuplja generaciju mladih i talentiranih umjetnika, školovanih na akademijama u Beču i Münchenu, aktivnih unutar Društva hrvatskih umjetnika

 *

Bio je skup. Za jedan portret dobivao je sumu veću od godišnje plaće graditelja i ravnatelja Obrtne škole Hermanna Bolléa, rekao je Damjanović. A naslikao ih je mnogo. U Zagrebu je naslikao više od dvije stotine slika. Demonstriranje novog statusa umjetnika provincijalna sredina tadašnjeg Zagreba, koliko god izrasta u metropolu, nije mogla prihvatiti i to je bio jedan od razloga da s obitelji napusti svoj dom nakon izložbe Hrvatskog salona 1898, gdje je, uzgred rečeno, govorio na otvaranju i publici predstavio umjetnike izlagače. Bukovac odlazi u rodni Cavtat. Kao središnja osobnost neformalne Zagrebačke škole i svojim cjelokupnim djelovanjem u Zagrebu Bukovac je pridonio formiranju vrijednosti kojima je u središtu bila svijest o pripadnosti Europi i nužnost povezivanja sa suvremenim umjetničkim europskim strujanjima, a Zagreb je pretvorio u kulturni centar.

Carski portretist

Za četverogodišnjeg boravka u rodnom Cavtatu slika ulice gradića i okolni krajolik, portretira sina Aga, kćer Mariju i ženu Jelicu te realizira portrete obitelji Bibica, Pitarević (ženina rodbina), Pappi (kapetan Ivo, supruga Mare i dijete Vice te Marina i Miha), portrete Mare, Huga Viteza von Berksa i njihova sina, djecu Jovanku, Milku, Mila i Vidu Bravačić, a 1898. portret obitelji Račić, kojoj je mauzolej u Cavtatu projektirao Ivan Meštrović. Portretira i oca, pa kapetana Matu Marinovića, maloga Ivu Fishbacha Babića i kralja Aleksandra Obrenovića (1901). Za crkvu sv. Nikole radi Zastavu sv. Nikole, golemo platno (430 x 325 cm), šivano s resama i podstavnom tkaninom i oslikom. Za Bondina teatar u Dubrovniku, koji je osnovao 1864. vlastelin Luka Bondi, slika strop. Bukovčevoj kompoziciji namijenjenoj zrcalnom stropu potkovičasta oblika, smještenoj u jedanaest izduženih latičastih polja koja tvore rozetu tema je Dvostruko krunjenje na nebu i zemlji, alegorijski prikaz božice pjesništva koja na nebu kruni dubrovačke pjesnike (Držića, Palmotića, Gundulića i Pucića), a na zemlji narodnu poeziju prikazanu likom slijepoga guslara. Bukovac smatra da mu je to „jedna od najuspjelijih dekorativnih radnji“. Za Cavtaćane izrađuje dugačku kompoziciju Karneval u Epidaurusu na kojemu maškare plešu a svirači sviraju, Bukovac osobno brač, dolje u prvom planu.

Bukovac je nakon povratka iz Pariza nekoliko puta posjetio Beč. Tamo će 1894. portretirati Fanny Pongratz, a u siječnju 1896. u Hofburgu će portretirati cara Franju Josipa I. Prigodom posjeta Zagrebu u listopadu 1895. Bukovac je osobno predstavljen caru koji se zadržao pred slikom Gundulić zamišlja Osmana (Gundulićev san). Car mu je četiri puta pozirao za studij glave, iz koje će nastati dva portreta u prirodnoj veličini, u generalskoj odori za Hrvatski sabor i u carskom ornatu za Dalmatinski sabor te jedan u tričetvrt-figuri za Strossmayerovu Akademiju. Portretirao je cara uživo, ne prema fotografiji kako je bilo uvriježeno, a car je bio oduševljen brzinom i kvalitetom njegova rada. Nakon četiri godine provedene u Cavtatu, 14. listopada 1902. s obitelji odlazi u Beč. Imao je atelijer i stan i u Beču. Kao predsjednik Društva hrvatskih umjetnika jedini je pozvan izlagati na I. izložbi Secesije. Izlaže Autoportret u bijeloj košulji i Klytiju. Mogao je živjeti u Zagrebu, Beču ili Pragu. Beč mu se nije otprve svidio, zvao ga je u pismima „stalnom paradom“, tamošnji mu umjetnici nisu bili skloni jer je bio ozbiljna konkurencija, a nije znao njemački. Tečno je govorio engleski, francuski, talijanski, učio je španjolski, ali njemački nije znao. Piše kolegi i prijatelju Frangešu Mihanoviću: „U Beču više vole viršle i šmuk, a za umjetnost ne mare.“ Ne sviđa mu se ni klima. No ima izložbu. U veljači 1903. otvara svoju veliku izložbu u salonu Eugena Artina u središtu Beča. Trajala je do travnja i požela oduševljenje publike i hvalospjeve kritike, i od najvećeg kritičarskog autoriteta Ludwiga Hevesija, gorljiva zagovornika Secesije. On piše o iznimnoj umjetnosti i kako umjetnika zna s Milenijske izložbe u Budimpešti (gdje je pohvalio hrvatske umjetnike i nazvao ih Zagrebačka škola) i s Bijenalea u Veneciji (Bukovac je izlagao na 4. bijenaleu 1901). Smatra ga virtuozom u nanošenju mrlja, kolorizmu i svjetlosti u slici, hvali Ikara i Danteov ciklus. Kod Artina je godinu prije svoju prvu inozemnu samostalnu izložbu imao Menci Klement Crnčić. Nakon pohvalnih komentara o izložbi promijenio je mišljenje i govorio da se prevario, da je Beč grad rafinirane kulture. No nije htio prodati slike, nije htio ostati u Beču.

U Beču nastaju slike tamnijih tonaliteta, uspravnih i uskih formata poput Portreta Marice Perović i Adio, portreta supruge Jelice na izlaznim vratima, pogleda usmjerena izvan slike, prema promatraču. To je posljednja slika na recentnoj izložbi u Klovićevim dvorima. Adio, odnosno zbogom Beču, idemo u Prag. U Beču još slika portret sina Aga u mornarskom odijelu u svojemu atelijeru. Rabi suhe namaze i pastelne nijanse. Raniji raskošni kolorizam stišan je u suzdržanije boje i mat-površine. U Beču razvija i granulaciju boje, koju će nastaviti poslije u Pragu. Bečki se portreti odlikuju posebnom finoćom, poput portreta obitelji Von Berks u pleneru i dječaka iz iste obitelji u raskošno opremljenu interijeru, s kineskim porculanom i lepezom, redovitim predmetima u dekoraciji slike. Posebno se ističe portret Laure Urpany, možda jer je riječ o ljepotici, no bit će ipak zbog granulirane površine grublje strukture platna i virtuozne igre dekorativnih šara na haljini i orijentalnom tepihu kao pozadini, kao i ružičastih pigmenata koji su profinjeno uslikani u bijelu čipku haljine. U kratkom boravku naslikao je kvalitetan opus i postigao uspjeh izložbom, ali budućnost sebe i obitelji vidio je negdje drugdje. U Pragu, kamo je pozvan da bude profesor na Akademie výtvarných umĕní. Obitelj Bukovac odlazi živjeti u Prag. Bukovac će se posvetiti studentima, pedagoškom radu i kćerima, budućim slikaricama. U Pragu je devetnaest godina, od 1903. do smrti 1922. To razdoblje bit će tema treće i završne izložbe ciklusa Bukovac u Europi.