Breme žestokih osobnih priča

-

Prva knjiga Dalibora Šimprage, Kavice Andreja Puplina, pojavila se 2002, druga, Anastasia, pet godina poslije, a treća, najnovija, Izvještaj o generaciji, nedavno je stigla na knjižarske police. Malo knjiga u dosta godina – malo s obzirom na činjenicu da mu je premijerna knjiga pobrala pohvale kritike, a i čitatelji su je dobro prihvatili; i svakako malo imamo li na umu da je Šimpraga bio prvi dobitnik tportalove nagrade za najbolji hrvatski roman objavljen 2007. te da su mu vrata izdavačkih kuća bila širom otvorena. Pa kad se sad, nakon petnaestak godina pauze, pojavila zbirka priča Izvještaj o generaciji, posumnjao sam da mi je možda neka Šimpragina knjiga u međuvremenu promaknula ispod radara. Pogotovo jer sam znao da je neposredno nakon izlaska Anastasije bio najavio njezin nastavak pod „radnim naslovom“ Anastasia 2, „ili nešto drugo“.

Izd. Durieux, Zagreb, 2021.

Ali kad sam stvar provjerio, shvatio sam da mi se takav previd ipak nije dogodio, pa me i dalje kopkao uzrok njegova tako rijetka objavljivanja. Rješenje zagonetke, i to prilično jasno, dao je naslutiti sam pisac. Na pitanje u jednom nedavnom novinskom intervjuu (a sam je Šimpraga cijeli svoj dosadašnji radni vijek profesionalno vezan uz novine – Vjesnik, Nacional, Globus, sada Jutarnji list) poželi li kadšto biti samo pisac, ovako je odgovorio: „Ne želim biti isključivo pisac jer je to pakleno: zamisli, sjediš kod kuće, sam, i baviš se svojim fantomima i fantazmama dok vani huči život. Nemam tih ambicija.“ Možda će nekim njegovim književnim kolegama taj stav biti neočekivan ili zbunjujući, ali što god tko mislio o tome, ne može se stavu poreći legitimitet; a budući da se s ovakvim iskrenim izjavama ne susrećemo baš svaki dan, vidim u njoj i piščevu originalnost.

Naslovom svoje nove knjige autor, rođen 1969, sugerira čitatelju da će u trinaest priča uvrštenih u zbirku pripovijedati o generaciji – naravno o onoj kojoj i sam pripada i koju najbolje poznaje – rođenoj potkraj 60-ih i početkom 70-ih prošlog stoljeća. Ako smo se u Kavicama Andreja Puplina susreli s tridesetogodišnjacima zagrebačkoga rubnoga kvarta koji iza sebe imaju već različita teška iskustva (u vrijeme velikih društvenih turbulencija u doba raspada bivše države, zatim u nedavno završenu ratu, u svijetu rada i tranzicijskih šokova), sada se pred publikom ukazuju pripadnici te iste generacije, ali ljudi koji su već dobrano zakoračili u drugu polovicu životne staze i iza sebe vuku breme žestokih osobnih priča.

Čitatelji Izvještaja o generaciji vjerojatno će uočiti neke zajedničke i razlikovne točke s lani objavljenim romanom Drage Glamuzine Drugi zakon termodinamike. Glamuzina je tek dvije godine stariji od Šimprage pa se i likovi njegova romana i Šimpraginih priča naraštajno praktički poklapaju; i jedne i druge život je prilično samlio i umorio, nezadovoljni su i nesretni u svijetu u kojem žive, ali ne bave se društvenim problemima jer ne vjeruju da nešto mogu promijeniti; usredotočeni su uglavnom na sebe i osobne interese. Za razliku od Glamuzine, u čijem se romanu pojavljuje petnaestak likova, među kojima dominiraju oni bliski književnim poslovima te nekoliko intelektualaca različitih profila, u Šimprage ih nalazimo na desetine. Ponekad su oni, doduše, oblikovani kao krokiji, kao u priči Cenzus, gdje jedan pripovjedač skicira „biografije“ trideset i troje likova iz zajedničkog djetinjstva, školskih i kasnijih godina. U neku ruku ta se priča, smještena u sredinu zbirke (vjerujem da to nije slučajno), simbolički može čitati kao Izvještaj o generaciji u malom.

Šimpragina zbirka priča daje zanimljiv presjek današnjega društva. Čitatelju će najprije upasti u oči bogat repertoar različitih, individualiziranih likova, dobro „skinutih“ karaktera, tipična ponašanja ljudi različita društvenog statusa, neobičnih zastranjenja, međuljudskih odnosa, kolektivnih i individualnih strahova i neuroza. Tako je Furija snažna priča o mobingu i strahu, o tome kako moć pretvori čovjeka u čudovište; Orthorexia nervosa (poremećaj prehrane koji uključuje nezdravu opsjednutost zdravom prehranom) govori o ženi koja potpuno zastrani i dovede se u apsurdnu situaciju sa svojom prehrambenom politikom tako da više nikome ne može vjerovati; u Sretnom čovjeku protagonist priče materijalno je potpuno osiguran, ima sretan brak, ali se spetlja s kolegicom na poslu i jako zakomplicira život – „uništila ga uloga ljubavnika kojoj nije dorastao“ (za tu priču autor je dobio nagradu Slavko Kolar za satiru); priča Žene i rebarca pokazuje kako i „vozač paralelnog slaloma“, koji sada ima šest žena s kojima se „viđa“, koji se hvali „individualnim pristupom“ i nenadmašnim planiranjem sastanaka, uvijek bar jednom pogriješi u svojim računima i izazove nevolje i sebi i najboljem prijatelju iz mladosti. U priči Zluradost, smještenoj na samu kraju knjige, u kojoj opisuje karmine rano preminulu školskom prijatelju, narator u jednom času brutalno iskreno priznaje da „kao prva reakcija na vijest da je umro neki vršnjak (…) pojavi mi se stanovito mutno zadovoljstvo. I ta zlehuda veselost snažnija je od svijesti da tako razmišljaju jedino monstrumi.“

Izuzmu li se poneka mjesta na kojima građa nije beletrizirana do primjerene razine, Šimpragina knjiga čita se sa zadovoljstvom.