Botanika i Mediteran u poetici

ANĐELIKA

I.

Nakon što se Descartes požalio princezi Elizabeti kako je smrznut i nenaspavan, ona mu je otpisala:

– Dođi i lezi pokraj mene da eksperimentiramo pogledima!

Descartes nije morao dugo misliti o tome, a Snježna kraljica nije ga uspjela odgovoriti. Prvoga jutra po dolasku on reče Elizabeti:

– Princezo, s tobom se sve pretvara u život!

II.

Fućkaš lukavoga

lažljivog nemoralnog nepopravljivog

istina je ljepša od svega

govoraše filozof

i fućkaš novinare

koji plasiraju dezinformacije

o neukosti filozofa

o nemogućnosti iscjeljenja

korijenjem anđelike

u eteričnome ulju u tinkturi u pivu

i fućkaš ljekarnike

klanove dinastije korporacije

preprodavače obmanjivače

danas ne poznajem nikoga

nikoga stvarnijeg od tebe.

BOBICE

I.

Umoran od vježbi s novim alatom, Moonwatcher se vratio kući usput otrgnuvši granu punu bobica kakve su njegovoj dragoj bile omiljene. Zatim joj pruži dar i reče, ni sam ne znajući odakle su mu stigli stihovi:

– Daisy, Daisy, odgovor želim da, lud sam, draga, za tobom lud sam ja!

– Da – prihvati ona. – Uostalom, sve ovo je prošlost, a ljubav će već smisliti nastavak.

II.

Poštar je opet donio samo kataloge

neplodonosno je prelistavati ih

a papirnate brodove sam odavno ustrojila

kao i ličilačke kape

zatim sam prionula na neke stihove

no bili su poput jela s manjkavom aromom

živjela sam neke dane

a bili su kao prozori bez vidika

samo zid u stražnjem dvorištu

tko nema prozor ima vrata

rekao si

stojim na pragu jedva vjerujući svojim očima

Strauss svira

i sve galaktike su tu.

CIGANSKO PERJE

I.

U dvorcu zvanom Elsinore odrasli su dječak i djevojčica nježno se voleći sve dok on nije promijenio ponašanje i napravio niz grubosti. Tjelesno krhka, a emocionalno slomljena, stigne ona do potoka, raspuštene kose i lica oblivena suzama. Odloži sve cvijeće koje je do maloprije nosila, odlučna da se baci u vir i utopi, kad na suprotnoj obali iskrsne mladi Cigo i dovikne joj:

– Ne idite sami, draga Ofelijo, previše je tu vode! Nego, evo mene da Vas prevedem prijeko pa, ako Vam je po volji, u svoj tabor da Vas otpratim.

II.

Kad te nema

složim vilajet u glavi

rastegnem jednu rijeku

pa na njoj nadgradim nekolika djetinjstva

iskustva putopise romane

Mojsija

Twaina

Jeromea K. Jeromea

and so on and so far

tu ti trčkaraš bos

tvoja stopala malo nalikuju današnjima

možda donekle građom prstiju

neporočna stopala

u mome umu

ne mogu se onečistiti muljem

pepelom pilovinom izmetinama

ničim

vazda su posve bijela

stopala toga dječaka koji si ti

pomalo su bucmasta i prstići su pokretljivi

a kad budemo imali sina

imat će baš takva stopala

pa ćemo ih ljubiti kad god nam se prohtije

kad budemo imali unuka

jednako tako

ali dotle

rijekom brunda teglenica

(gdje sve ljudi ne žive)

šleperka suši rublje

vidjela sam to i nikad mi neće biti jasno

kako može ostati biserno bijelo

na šlepu prepunom ugljena

plahte i gaćice i sve

ugljen se na suncu plavo presijava

dok je ostatak živopisa pun smeđih i zelenih tonova

no vratimo se dječaku

on promatra plovilo

koje pouzdano napreduje uz vodu

on stoji nepomično

samo njegova neukaljana stopala

istovremeno i čvrsta i meka

samo ta stopala čuju Vivaldija

allegro non molto

a na njih vjetar dovijava

adagio e piano

svilaste sjemenjujuće vlati

zvane cigansko perje.

KAVA

I.

Koža jednoga Rusa odavno je izgubila boju kefira kad je naučio dovoljno riječi portugalskog da bi mogao razgovarati sa svojom tamnoputom djevojkom, iako mu je na body languageu išlo sasvim dobro.

– Kako si stigao ovamo, querido? – blago će ona jednog takva jutra.

– Smrzavao sam se – sa smiješkom odgovori Bašmačkin – ali sve to više nije važno.

II.

Izležavati se na plaži

tugaljiva bossa nova

sve ljepotice su daleko

daleko u Riju njišu kukovima

rastaljuju blud kao da je mesing

srknuti kavu ne gledati depresivno

jebeš perverznjake

Tatua Bakororoa drvene trube

i ljeto je sambastično

dok polirani puhački instrumenti

imaju odsjaj istinite svjetlosti

tvoj duh je bodar

tvoja toplina iscjeljuje

sve ostalo je mraz

i neplodna vradžba.

LIPA I HRAST

I.

Pri pogledu na Filemona i Baukidu, Zeusovim licem preleti lahor koji stigne sve do tih dragih staraca. Bog pomisli da nije mogao učiniti ništa bolje, a Filemon šapne Baukidi:

– Draga, smeta li ti ova moja lijeva ruka?

– Naprotiv, mili – ona će jednako tiho – granaš se baš po mome ukusu!

II.

Onoga dana kada su mi se prepekli kolačići

sedmica gore desno već je imala napuklinu

pa sam morala hrskati lijevom stranom zubala

mljaskajući i praskajući

žučljivo da umanjim slatkoću

namačući zalogaje rubinskim portom

da omekšaju

ni o čemu se ne brinući

i ni o kome

a to ni izbliza nisu sve moje mane

slova djela i pomišljenja

koje si sa smiješkom dočekao

darling rekao si

ovi keksi su apsolutno sjajni.

 * * *

 Darija Žilić

Grozdovi metafora

Mirjana Mrkela živi i radi u Zadru, piše romane, drame, priče, pjesme i reportaže. Autorica je brojnih knjiga, a tekstovi joj se objavljuju na Hrvatskom radiju, u dječjim časopisima i časopisima za slijepe. Dobitnica je nagrade Grigor Vitez 2013. Njezina poezija koju predstavljamo u ovom ciklusu dio je veće cjeline u kojoj autorica stvara vlastitu mitopoetiku, nimalo tipičnu za trend koji vlada. Naime, dominira trend angažirane ili stvarnosne poezije, a Mrkela u svojoj knjizi donosi niz pjesama pomno strukturiranih u cjelinu, koje u sebi sadrže niz referencija na knjige, na autore iz raznih razdoblja, filmove, povijesne krajeve, mitove, na sam proces pisanja, pa je riječ zapravo o velikoj poemi o ljubavi i pisanju. Intertekstualnost ne potire autentičnost, nije tek suho referiranje na tekstove koje je samo sebi svrhom, već je riječ o igri stvarateljice koja se igra riječima i mitemima, otvara razne slojeve svijesti, traga za arhetipovima i za vlastitom poetikom koju je moguće iščitati baš na fonu botaničko-tekstualnih, antropološko-feminilnih teorija i poetika.

Ciklus sadrži niz slojeva značenja, obrazovaniji čitatelji uživat će u tom grozdu metafora koje potku imaju u svijetu literature, europske, svjetske, npr. referiranje na Descartesa, Shakespearea, antičke ljubavne romane, dok će ostali čitatelji naći prvi, zaigrani sloj čudesne mitopoetike s dijelovima naracije, dijalozima, kraćim pjesmama umetnutim u veće cjeline. Riječ je o visoko simboličkoj poeziji koja se bavi i tumačenjem civilizacija i religija na implicitan, poetski način. Sve to obuhvaćeno je prvom cjelinom Botanika, u kojoj je biljka, cvijet, stablo povod za male poetske priče, zanosne hiperbole, pjesme u prozi, pune maštovitih obrata i igara riječima, povezivanjem nespojivog, korporativnog i poetskog, na primjer, te bajkovitog, alternativno povijesnog, ljubavno-persuazivnog. I mediteranskog, jer i mediteranizam je svakako bitna stavka Mirjanine poezije, sve te slike vegetacije, soli na prstima, zvukovi bossa nove, plaže, svjetlosti, referiranje na poetike pjesnika koji su inspiraciju nalazili u Sredozemlju. Tropjesma je pak nadahnuta, kako autorica navodi, teorijskim djelom Helene Cixous Smijeh Meduze. U njoj se pjesnikinja igra mnoštvenošću identiteta, preobrazbama jastva, ali riječ je i o samodefiniranju, samorađanju sebe kroz senzualan jezik što sadrži „znamenje od meda i mlijeka“. To i jest smisao, stvaranje vlastitog jezika odmaknuta od pravila patrijarhata koji autoricama omogućuje da odgovore na svoje potrebe gradeći snažne pripovijesti o sebi i svoj identitet. Poema Mirjane Mrkela u tome je posve uspjela.