Berlinska filharmonija oduševila

Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog organizirala je gostovanje Berlinske filharmonije u Zagrebu i vrhunski je orkestar sa svojim šefom dirigentom Kirilom Petrenkom nastupio 19. veljače u do posljednjeg mjesta popunjenoj Velikog dvorani. Kako je od 1996. jedan od članova dionice prvih violina i hrvatski glazbenik, moguće je reći da je ovo gostovanje Berlinske filharmonije u Zagrebu bilo ispunjenje možda i životne želje dvojice Zagrepčana, jednako ravnatelja KDVL Dražena Siriščevića kao i violinista Aleksandra Ivića, koji je nakon studija u razredu Kristijana Petrovića na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u domovini gostovao jedino kao solist ili pozvani koncertni majstor Zagrebačkih solista. Dakako, riječ je o skupocjenom orkestru, dopuštam si pridjev korišten uglavnom za predmete, jer osim putnih troškova i troškova boravka zacijelo su visoka i osiguranja instrumenata članova Berlinske filharmonije, zato što posjeduju vrijedna glazbala, pa je s tim u skladu bilo nužno prilagoditi cijene ulaznica. Doista, dugo najavljivano gostovanje izazivalo je komentare i zbog visine cijene karata, neuobičajene za hrvatske standarde. Ali Zagreb je milijunska metropola i očito nije bilo teško animirati oko dvije tisuće slušatelja željnih susreta s orkestrom takve reputacije.

Da bi se postalo članom Berlinske filharmonije uz odličnu tehničku spremnost potrebna je unikatna osobnost i glazbenički žar / Snimila Monika Rittershaus

Zanimljiv i dobrodošao program

Za osvrt na glazbeni događaj dvije su bitne odrednice. Naime, pitanje što je bilo na programu i kako je odabrani program izveden. Odluku o djelima s kojima će orkestar gostovati u nadležnosti je šefa dirigenta, a Berlinska filharmonija, otkako se 2015. odlučila za rusko-austrijskog maestra Kirila Petrenka, rođena u Omsku 1972. u obitelji židovskog podrijetla, koji je nakon Sir Simona Rattlea na dužnost stupio 2019, s mnogo pozornosti izvodi uz standardni simfonijski repertoar i djela velikana glazbe 20. i 21. stoljeća. Uostalom poznato je da je i Rattleov prethodnik Claudio Abbado rado izvodio suvremenu glazbu, što je u velikoj mjeri osvježilo cjelokupno programiranje. Dakle, u Zagreb je Berlinska filharmonija došla s programom na kojemu je bio preludij za veliki orkestar Photoptosis Bernda Aloisa Zimmermanna, Prva simfonija Witolda Ludosławskog i Druga simfonija u D-duru, op. 73 Johannesa Brahmsa. Zahvaljujući iscrpnom tekstu Davora Merkaša u programskoj knjižici koncerta neupućeniji su se slušatelji mogli informirati o životopisima skladatelja kao i o odlikama odabranih naslova, a za upućenije je to nedvojbeno bio vrlo zanimljiv i dobrodošao program.

Šef orkestra rusko-austrijski maestro Kiril Petrenko

Zbog nemogućnosti opširnije eksplikacije ograničavam se samo na činjenice da su jednako Zimmermann kao i Lutosławski, njemački majstor rođen 1918. a poljski 1913. godine, skladatelji bitno „označeni“ katastrofama i ljudskim tragedijama svjetskih ratova, osobito Drugoga, koji su dramatično i sami proživljavali, a ta su iskustva u umjetnicima kao „savjesti čovječanstva“ u velikoj mjeri „umrtvila“ ležernost prijašnjega stanja svijesti. U glazbenom pak pogledu oni su sudionici razvoja skladateljskog jezika koji je nakon Wagnerove zasićenosti, Debussyjeva pročišćenja i Schönbergova intelektualizma tražio nove, ponajprije individualno osmišljene putove. Dakako, uz navedene veličine europska se glazbena misao očitovala u nizu drugih i u drugim narodima rođenih te brojnim izvedbama djela dokazanih i priznatih veličina. Za drugu su polovicu 20. stoljeća upravo odabrane partiture Lutosławskog, njegova Prva simfonija iz 1946. i Zimmermannov preludij za veliki orkestar Photoptosis iz 1968. savršena svjedočanstva skladateljskog majstorstva jednako u smislu nadogradnje na prijašnja skladateljska iskustva, kao i u pogledu korištenja velikoga simfonijskog orkestra i njegova bogata zvučnog potencijala, te individualnosti u duhovnom smislu glazbenoga izraza.

Vrhunski solisti kao jedna duša

Maestro Kiril Petrenko šef je orkestra po sastavu kozmopolitskog, a po mogućnostima i pojedinačnim sposobnostima posebnog. Berlinski filharmoničari vrlo su dobro plaćeni glazbenici, ali da bi se ušlo u tu privilegiranu orkestralnu skupinu nužno je na audicijama dokazati uz odličnu tehničku spremnost još i mnogo toga drugoga. Potrebna je osobnost, glazbenički žar, ono „umjetničko“, što je najteže verbalizirati, a dano je doista samo najboljim instrumentalistima. Pa ako kažem da je to orkestar sastavljen od vrhunskih solista, a ipak jedne duše, možda barem djelomično pogađam bît sastava Berlinske filharmonije, a onda i drugih odličnih orkestara koji okupljaju pomno odabrano članstvo. Nadalje, Kiril Petrenko dirigent je koji na probama razradi sve pojedinosti interpretacije djela, da bi na koncertnoj izvedbi tek posebno suptilnim kretnjama, vrlo dojmljivom manualnom tehnikom, osobito nježnim naznakama lijeve ruke, vodio izvedbe u kojima orkestar tehnički besprijekorno i umjetnički jedinstveno ozvuči notne zapise.

Zagrebačka je publika dakle imala mogućnost čuti izvedbe dviju novovjekih skladbi disonantnije zvukovnosti i jednu uhu dobro poznatu simfonijsku partituru romantične atmosfere, i to u izvedbama koje perfekcijom zvuka, dinamičkom slojevitošću, tehničkom virtuoznošću i svim značajkama vrhunskog orkestralnog muziciranja potvrđuju visoku rangiranost Berlinske filharmonije na svjetskom planu. Da su slušatelji toga bili svjesni, dokazao je gromoglasni pljesak pri svakom izlasku orkestralnih glazbenika kao i dirigenta na podij kao i dugi pljesak na kraju koncerta. Berlinski su se filharmoničari, za njih uobičajeno, međusobno rukovali pri izlasku iz dvorane. Nadajmo se sa željom da ponovno dođu u Zagreb.