Berlinska filharmonija i Hrvatska

-

Uspavanu pandemijsku sliku glazbene scene u nas protresla je vijest da u veljači 2022. u Zagreb dolazi jedan od najvećih svjetskih orkestara, Berlinska filharmonija. Iako hrvatska publika dugo nije čula orkestar koji ove godine obilježava 140. godišnjicu osnutka, pogrešno bi bilo smatrati da u nas nisu gostovali ili da ne postoje poveznice između svjetski poznata orkestra i Hrvatske. Zavirimo stoga u povijest orkestra i pokušajmo naći tragove o ranijim nastupima u Hrvatskoj i Hrvatima koji su surađivali s Berlinskom filharmonijom.

No prije nego što se posvetimo prijašnjim nastupima Berlinske filharmonije u nas, valja obratiti pozornost na dvije činjenice. Prvo, za razliku od manjih država, pa i Hrvatske, u kojima je termin filharmonija rezerviran za središnji nacionalni orkestar, Berlinska filharmonija ni približno nije jedini ansambl u Njemačkoj koji nosi naziv filharmonija. Prema podacima Njemačkog udruženja orkestara (Deutsche Orchestervereinigung), u Saveznoj Republici Njemačkoj postoji 129 profesionalnih orkestara, od kojih čak 59 u imenu sadrži naziv filharmonija. Tako ćemo filharmonijske orkestre naći u Görlitzu i Gothi, gradićima (za njemačke pojmove) od pedesetak tisuća stanovnika. Nastavak je to tradicije koja je postojala i u Hrvatskoj, po kojoj su društva prijatelja glazbe nosila filharmonijsko ime (i prvi službeni naziv Hrvatskoga glazbenog zavoda bio je Societas filharmonica zagrabiensis).

Berlinska filharmonija pod ravnanjem dirigenta Herberta von Karajana u Dubrovniku 1968.  / Izvor: Arhiva Dubrovačke ljetne igre

Dok ćemo imena Osječke, Zadarske ili Šibenske filharmonije danas naći samo u arhivskim spisima, brojni manji njemački gradovi njeguju filharmonijsku tradiciju, što je vidljivo i u imenima orkestara koji u njima djeluju. Drugo, slično kao i kod Zagrebačke filharmonije, Berlinska filharmonija orkestar je još ne u potpunosti istražene povijesti. Iako postoji niz izvrsnih izdanja o prošlosti orkestra, Berlinska filharmonija još ne raspolaže konačnim popisom održanih koncerata u posljednjih gotovo stoljeće i pol, nego redovito ažurira i popunjava praznine u vlastitoj povijesti, pažljivo slažući mozaik o sebi. Uprava orkestra pritom vodi računa o svakom dokumentu koji rasvjetljuje povijest Filharmonije, što podrazumijeva i otkup (i to po visokoj cijeni) građe iz privatnih zbirki koja odaje nove momente u povijesti orkestra.

Ivić, Matačić i Krežma

Dvije marljive djelatnice orkestralnog arhiva kažu da uprava otkupljuje čak i dokumente sa žigom Berlinske filharmonije, što pravog vlasnika građe itekako dovodi u pitanje, no uprava izbjegava nepotrebne sporove. Arhiv Berlinske filharmonije pravi je pogon koji ne samo da prikuplja podatke nego ih i distribuira, šireći tako slavu o svom orkestru. Osim istraživača koji proučavaju razne aspekte povijesti Berlinske filharmonije, arhiv svakodnevno prima upite potomaka koji žele znati koliko dugo i kada su njihovi očevi, djedovi i pradjedovi (prva stalna članica primljena je tek 1982!) svirali u orkestru ili gdje je Berlinska filharmonija nastupila na dan njihova rođenja. Sve su to sjajni načini kako predstaviti orkestar u najboljem svjetlu, približiti ga profesionalnim i amaterskim istraživačima i stvoriti novu publiku. Takav način upravljanja kulturnom baštinom u Hrvatskoj tek trebamo preuzeti.

Prema podacima iz Arhiva Berlinske filharmonije, u 140 godina povijesti orkestra samo je jedan Hrvat bio član Filharmonije – još uvijek aktivni violinist Aleksandar Ivić, bivši student zagrebačke Muzičke akademije u klasi Kristijana Petrovića i član Berlinske filharmonije od 1996. godine. Između brojnih turneja diljem svijeta, Aleksandar Ivić redovito nalazi vremena za nastupe i u Hrvatskoj, pa je njegovo ime domaćoj publici dobro poznato. Svakako valja spomenuti da je dirigent Lovro Matačić u nekoliko navrata ravnao Berlinskom filharmonijom, a ne smijemo zaboraviti ni osječkog violinista i skladatelja Franju Krežmu, koji je bio zvijezda preteče Berlinske filharmonije, Bilseova orkestra (Bilse‘sche Kapelle). Naime, sedamnaestogodišnji Krežma postao je 1879. godine koncertni majstor poznatoga berlinskog ansambla koji je osnovao skladatelj, ali ponajprije glazbeni poduzetnik Benjamin Bilse. On se do te mjere oduševio našim Krežmom da je berlinski orkestar izvodio i Krežmine skladbe, a dok je osječki tinejdžer dirigirao, svirao i zabavljao njemačku publiku, Bilse je vjerojatno trljao ruke zbog velikog profita. Bilsea i danas u njemačkim glazbenim krugovima prati glas izrabljivača, što se može dovesti u vezu s preranom Krežminom smrću. Violinist Ladislav Miranov o uvjetima rada Franje Krežme piše: „Osobito bilo je hladno u koncertnoj dvorani. Članovi orkestra patili su od zime i promaje, te bi ih onako ugrijane od sviranja često propuhao hladni vjetar – da su drhtali od zime. Drugovi njegovi, svi stariji glazbenici, ipak su laglje podnosili ove neugodnosti, ali Krežma, najmlađi i onako slabašan, ljuto je to osjećao!“ Posljednji javni nastup Krežma je održao 6. lipnja 1881. na turneji u Frankfurtu na Majni, i to u dvorani u kojoj je „stajao na povišenom mjestu i bio najviše izvrgnut promaji“. Samo devet dana poslije Franjo Krežma bio je mrtav. No očito je uskoro i „starijim Krežminim drugovima“ prekipjelo i to u trenutku kada je Bilseov orkestar sljedeće 1882. trebao ići na turneju u Varšavu. Štedljivi Bilse osigurao je sviračima karte za vlak četvrtog razreda, što je, ako je suditi po riječima poznavatelja njemačke povijesti, odgovaralo uvjetima za prijevoz stoke. Bila je to kap koja je prelila čašu. Rezultat Bilseove škrtosti bila je ostavka 54 svirača, koji su odlučili uzeti stvar u svoje ruke i osnovati poseban orkestar. Tako se rodio Berlinski filharmonijski orkestar, danas Berlinska filharmonija. Hipotetski zaključci u povijesti neće nas odvesti daleko, no s velikom sigurnošću možemo pretpostaviti da bi se Krežma, da je preživio frankfurtsku turneju, našao među pobunjenicima i tako postao jedan od osnivača Berlinske filharmonije.

Mnogo duža i vedrija bila je suradnja dirigenta Lovre Matačića s orkestrom. Matačić je Berlinskom filharmonijom ravnao mnogo puta između 1936. i 1982. Na prvom koncertu, održanu 18. ožujka 1936. u Berlinu, na programu su se našla djela dvojice hrvatskih skladatelja: Simfonijsko kolo Jakova Gotovca i dva stavka iz baleta Licitarsko srce Krešimira Baranovića, bivšega berlinskog studenta. Posljednji je put Matačić dirigirao orkestrom 4. ožujka 1982, u sezoni u kojoj su Berlinskom filharmonijom ravnali i Karajan, Muti, Mehta i Abbado – kao svojevrsna potvrda mjesta koje naš čuveni dirigent zauzima u glazbenoj areni.

Prije nego što se posvetimo koncertima u Hrvatskoj koji su evidentirani u arhivu Berlinske filharmonije, valja napomenuti da hrvatski izvori bilježe dva rana koncerta toga orkestra u Zagrebu, 1903. i 1928. godine. No budući da se u (ipak dobro istraženim) povijesnim prikazima orkestra ti nastupi ne spominju, valja ih uzeti s rezervom. Naime, berlinski glazbeni život tih je godina bio iznimno bogat, pa je učestala praksa bila da se neki drugi berlinski orkestar – što zbog lošeg prijevoda, a što zbog marketinškog trika – na gostovanjima predstavi kao Berlinska filharmonija. Stoga koncerte berlinskog orkestra u Zagrebu iz 1903. i 1928. još valja proučiti.

Pet zagrebačkih gostovanja

Ono što sa sigurnošću znamo jesu koncerti Berlinske filharmonije u Zagrebu tridesetih i četrdesetih godina prošloga stoljeća. Prema internim podacima Arhiva Berlinske filharmonije, koji upravo zbog potrebe stalna ažuriranja još nisu javni, orkestar je ne računajući koncert iz 2022. u Hrvatskoj gostovao u šest navrata – pet puta u Zagrebu i jednom u Dubrovniku. Simptomatično je da je pet zagrebačkih gostovanja Berlinske filharmonije ostvareno kasnih tridesetih (1936. i 1938) i ranih četrdesetih (1941, 1942. i 1943), kada je Berlinska filharmonija bila jedan od glavnih promotora Trećega Rajha i središnje sredstvo djelovanja Goebbelsova Ministarstva propagande. Međutim, istraživanja pokazuju da je samo petina svirača Berlinske filharmonije pripadala Nacionalsocijalističkoj stranci, za razliku od dvostruko većeg udjela u redovima Bečke filharmonije. Spomenimo i to da je jedan od ostataka vremena nacionalsocijalizma i Novogodišnji koncert Bečke filharmonije iz Zlatne dvorane Musikvereina (koji se često pogrešno pripisuje K. und K. razdoblju), no to je druga tema.

Koncert Berlinske filharmonije od 28. svibnja 1936, na kojem se ponovno našlo Simfonijsko kolo Jakova Gotovca, održan je u Velikoj dvorani Zagrebačkog zbora, dok je zagrebačka publika opet slušala slavni orkestar 25. ožujka 1938. u Velikoj dvorani HGZ-a. A onda su tri godine poslije u Zagreb ušli njemački vojnici, a nedugo zatim i već poznati glazbenici. Berlinska filharmonija ovaj je put ostala duže, u HNK-u je održala tri koncerta (17, 18. i 20. rujna 1941, od kojih je trećim ravnao Matačić). Berlinska filharmonija tada je ponovno (posljednji put na hrvatskim turnejama) izvela djelo domaćeg skladatelja: Sunčana polja Blagoja Berse. Orkestar je u Zagreb u sljedećim godinama došao u dva navrata: svirali su 25. i 26. rujna 1942. i 13, 14. i 15. listopada 1943, oba puta u HNK-u. Zanimljiv je podatak da je u sklopu turneje iz 1941. kao poseban znak dobrodošlice doglavnik Mile Budak, ministar nastave marionetske države, priredio „objed u čast članova Berlinske Filharmonije u Gradskom podrumu“.

Svečani ručak održan 20. rujna 1941. bio je pravi banket: glavno jelo bila je „pisana pečenka i pečeni pilići, obloženo sa špargama, mahunama, graškom i pečenim krumpirom“ uz jednako bogata i maštovita predjela i deserte, a pozvano je bilo nevjerojatnih 156 uzvanika (ni jedna uzvanica). Sačuvan popis gostiju svjedoči da su te subote u zagrebačkome Gradskom podrumu sa sviračima Berlinske filharmonije čavrljali predstavnici vlade, diplomatskog tijela, ali i domaća glazbena imena kao Papandopulo, Gotovac, Cipra, Baranović i Brkanović. Banket nije mogao proći bez Zlatka Grgoševića, predstojnika Ministarstva nastave NDH, ali ni ravnatelja opere Stanislava Stražnickog, koji si je ni četiri godine poslije oduzeo život skočivši u Savu nedugo nakon što su partizani ušli u grad.

Dubrovački finale

Berlinska filharmonija preživjela je rat. Posljednji nastup u starom režimu održan je 12. travnja, a u novome već 26. svibnja 1945. A onda su uslijedile slavne godine, velike svjetske turneje i razdoblje u kojem je orkestar izgradio svjetski ugled, u prvom redu pod ravnanjem Herberta von Karajana, koji je Berlinskom filharmonijom ravnao čak 35 godina. U potpuno drugom kontekstu orkestar se vratio u Hrvatsku, ali ne u Zagreb nego u Dubrovnik. Bilo je to 1968, dva koncerta održana su 6. i 7. rujna na Držićevoj poljani, a nastup Berlinčana i Karajana popratili su svi važniji domaći mediji.

Karajan je u Dubrovnik stigao privatnim zrakoplovom Boeing 707. Većinu vremena proveo je na plaži hotela Excelsior, gdje je primao novinare. Kako bi ostao u formi, šezdesetogodišnji dirigent dnevno je prolazio desetak kilometara, što nije izostalo ni tijekom dubrovačkog posjeta. Studio donosi podatak da nakon završetaka dvaju koncerata dirigent nije pričekao da ovacije prestanu, nego je praćen pljeskom požurio u Mercedes koji ga je čekao u blizini. Vjesnik u srijedu izvijestio je da su dva koncerta Berlinske filharmonije i Karajana dubrovačke organizatore stajala 30.000 dolara, pa možda u tom svjetlu treba tumačiti i visoke cijene netom održana koncerta u Lisinskom (600 – 1200 kn).

Bilo kako bilo, neupitno je da će ostati upamćeno da je Berlinska filharmonija pandemijske 2022. posjetila potresom oštećen Zagreb. Još pod dojmom sjajnog koncerta, nadamo se da do njihova sljedećeg posjeta Zagrebu neće proći još 79 godina.

* Osvrt na koncert donosimo na zadnjoj stranici