Zvijezde s margine

Novinarska nagrada Rock&Off promovira protagoniste s nezavisne scene koja i u ovim, COVID-om razorenim vremenima, pokušava opstati s one strane srednje struje. Od 2019. do danas žiri je brojčano narastao, pravila nagrađivanja djelomično su se adaptirala i modificirala, ali bit priče ostaje ista: dati vjetar u leđa glazbenicima različitih žanrovskih predznaka, od popa i rocka do jazza, hip-hopa i elektroničkih formi. Pružiti im dodatnu medijsku priliku i – naposljetku – odlučiti tko od svih najviše obećava.

U skladu s tradicijom i četvrto izdanje Rock­&Off održalo se 5. veljače u zagrebačkoj Tvornici kulture u entuzijastičnom ugođaju, u prisutnosti brojnih novinara, glazbenika, medijskih djelatnika i ostalih insajdera. Jedino doista afirmirano ime, Damir Urban (u pratnji „četvorke“) bio je među onima što su nastupili uživo, a zahvaljujući singlu Sama osvojili su i nagradu u kategoriji pjesme godine, te Iskonovu nagradu publike. Riječki kantautor nominiran je i u najprestižnijoj kategoriji albuma godine, no Lipanj, srpanj, kolovoz nije se (barem prema odluci žirija) mogao mjeriti sa splitskom glazbenicom Dunjom Ercegović. Riječ je o najzanimljivijoj kameleonskoj pojavi domaćeg rocka koja se nakon kantautorske etape s Lovely Quinces transformirala u novu alter-ikonu introspektivnog elektroničkog popa.

Bad Daughter / Dunja Ercegović pobjednica je u kategoriji Izvođač godine / Snimio Matej Grgić

Djelujući pod novim umjetničkim pseudonimom Bad Daughter, Ercegovićeva napokon prekida praksu objavljivanja EP-eva i 2021. potpisuje prvi zaokruženi album Let Me Panic, koji je glasačko tijelo sastavljeno od 88 novinara, kritičara, radijskih i televizijskih urednika nagradilo u kategoriji albuma godine i Pop&Off izvođača godine. Iako se masovnoj publici koncept Bad Daughter može učiniti premalo prohodnim, previše „mračnim“ i pretencioznim, u cjelini riječ je o snažnom ženskom pismu, očito neopterećenom tržišnim imperativima. U čemu je razlika između prijašnje i sadašnje Dunjine inkarnacije? „Lovely Quinces je lo-fi, dok s glazbom Bad Daughter pokušavam biti u skladu s novim produkcijskim trendovima. Više pazim na to kako će izgledati estetski i konceptualno“, pojašnjava kantautorica.

Srećom, hrvatska ženska nezavisna scena očito ne posustaje. Jedna od onih koje su koncertnim nastupom uveličale večer u Tvornici bila je i zagrebačka kantautorica Miriiam, nova miljenica kritike i publike. Odličan prvijenac Call Me Up (kao i u slučaju Bad Daughter, u potpunosti otpjevan na engleskom) osigurao joj je nagradu u jednoj od ključnih kategorija: Veliki prasak godine. Ne bez razloga. Njezino tumačenje suvremene americane, kantautorskog rocka i retropopa protkano je toplinom i melodioznošću, a umotano u jednostavne ali imaginativne i privlačne aranžmane. Pjesama kao što su Trick, Midnight ili Don’t Look Back ne bi se posramile ni njezine mnogo poznatije američke kolegice.

Izvrstan, ali iz nekog razloga još nedovoljno prepoznat sastav Kensington Lima slavio je u kategoriji Rock&Off. Dodamo li tomu sveprisutne Tonija Starešinića (Elektro&Off) i Matiju Dedića (Jazz&Off) dobit ćemo potpuniji mozaik ovogodišnjih dobitnika – i barem približnu skicu trenutnog stanja hrvatske alternativne pozornice.

Osim toga, svaka scena ima svoje heroje i dobro čuvane tajne – a one zaslužuju poseban spomen u formi Rock&Offove nagrade za životno djelo. Ove godine primio ju je Milan Manojlović Mance, karlovačko-zagrebački kantautor čija je karijera toliko samozatajna, nekonvencionalna i posuta anegdotama da je odavno poprimila mitske obrise. Prema službenom obrazloženju Mance je djelovanjem devedesetih (album Čovjek iz Katange) i poslije (Melodije sobe i predsoblja, 2003) učvrstio status „karike koja staru školu zagrebačke šansone povezuje s novim valom kantautor(ic)a iz digitalne ere“.

Govorimo li o velikim marginalcima, uz nešto prošireniju povijesnu i geografsku optiku dolazimo do još jednog utjecajnog imena koje, doduše, nema izravne veze s nagradom Rock&Off, ali se itekako uklapa u priču o nezavisnoj stvaralačkoj filozofiji. Nažalost, povod je tužan.

Slovenski kantautor, multimedijalni umjetnik, aktivist i performer Marko Brecelj, koji nas je napustio 4. veljače u 71. godini, bio je silno popularan u Hrvatskoj – ne samo zato što je djelovao u zajedničkom popkulturnom i rock-kontekstu bivše države. Naime, njegov tip crnog humora u kombinaciji s beskompromisnim glazbenim zamislima uvijek je korespondirao ovdašnjem mentalitetu. Najkraće rečeno, otišao je čovjek koji je, najprije na čelu kultnih Buldožera, a poslije i kroz samostalne aktivnosti, svijest o alternativom ugradio u ovdašnji rock and roll-vokabular.

Brecelj je rođen 1951. u Sarajevu, ali se umjetnički oblikovao i razvio karijeru u Sloveniji (odakle mu je majka). Izvodio je duhovne pjesme u kvartetu The White Negroes, svirao je violinu, a prva ozbiljna naznaka autorskog i izvođačkog talenta pokazala se 1974. na solo albumu Cocktail, snimljenu u suradnji s cijenjenim aranžerom Bojanom Adamičem. Glazba je bila protkana nijansama bluesa, jazza, šansone i pomaknutoga kantautorskog rocka – a sve će se to (ne računajući šansonu) na još ekscentričniji način razviti na prva dva albuma ljubljanske grupe Buldožer, Pljuni istini u oči (1975) i Zabranjeno plakatirati (1977). Članovi Buldožera rock and roll su doživljavali kao kontinuirani performans. Poput američkog uzora Franka Zappe, otvoreno su demontirali pravila igre ondašnje kulturne scene, rugali se ispraznim mainstream zvijezdama i dovodili u pitanje površni „šlageraški kič“. Premda su izgledali poput hipija, bili su punk prije punka.

Kad je Buldožer za glazbu za film Živi bili pa vidjeli Brune Gamulina i Milivoja Puhlovskog (1979) osvojio Zlatnu arenu u Puli, Brecelj odlazi iz sastava i karijeru nastavlja na margini, u Kopru. Bio je definicija slobodnoga kreativnog duha, kaotičan u iskazu, ali beskompromisan i dosljedno provokativan u svojemu multimedijskom aktivizmu. Život je proveo, kako sam kaže, kao „buntovnik dosade“, vrhunski satiričar i „meki terorist“ u misiji prokazivanja društvenih devijacija. Konceptu „društvenog angažmana“ dao je novi smisao i pretvorio ga u neku vrstu kontinuiranog umjetničkog hepeninga. Breceljev trag u tom je smislu neizbrisiv. Barem polovica momaka i djevojaka s ovogodišnjeg Rock&Offa mogla bi mu skinuti kapu, ako ne i podignuti spomenik – barem onako, „iz šale“. A šala je, kao što nas stvarnost poučava, veoma ozbiljna stvar.