Vrtlog emocija

„Čovjek je odškrinuto, poluotvoreno biće“, napisao je Gaston Bachelard u studiji Dijalektika izvanjskog i unutarnjeg. Ta nam rečenica u romanu Dvije Veronike autorice Jadranke Ivandić Zimić na iznimno romansijerski način osmišljava dva bića koja se usuđuju odškrinuti vrata života, pa se stoga protagonisti imaginativno otvaraju svijetu samoće i gotovo se nemilosrdno, dramatično gube u ljubavnom bezumlju. Predajući se iskušenju i nesmiljenoj žudnji, oni nas spontano, ponavljanjem sanjarija o ljubavi, predajući joj se bez ostatka, podučavaju samoći. Nakon kovitlaca uzbudljivih emocija, zaljubljenici „zazidani“ u realnom svijetu koji simbolizira loše nakane imaginativno se otvaraju svom svijetu samoće: „Kako je velika ljubav, Bože, što korača kao div iza crne šume, kako moćna, slijepa i bezumna – mislila je Veronika gledajući nebo što se rudilo iza Desinića dok su se lagano smirivali otkucaji njezina preplašenog, nevinog i prvi put ljubavlju ranjenog srca.“

Izd. Biakova, Zagreb, 2020.

Drevna srednjovjekovna legenda o čudesnoj, zabranjenoj ljubavi između djevojke Veronike, pučanke iz Desinića, i grofa Fridrika II. Celjskog iz Velikoga Tabora, u prelijepom zagorskom kraju. Priča se završava okrutno: nemilosrdni grof Herman II, saznavši za vjenčanje mladih, Fridrika i Veronike, zatvara sina u tamnicu, a trudnu Veroniku potope u bunaru da bi je poslije zazidali u zid dvorca, odakle se, kaže legenda, čuje tužni vapaj nesretne Veronike.

Autorica Jadranka Ivandić Zimić uspješno nas je provela kroz vrtloge ovoga, nazovi povijesnog i pomalo pustolovnog romana (krimića), ali definitivno ljubavnog. Osmislivši dva prekrasna ženska bića, dvije Veronike, koje bezumno galopiraju u ljubav, autorica je vješto ispreplela njihovo nesretno i tragično bivstvovanje, nadahnuto romansijerski, u 69 poglavlja, obogaćeno poetskim stilom u opisu jedinstvenih zagorskih pejzaža i poentirajući ih maštovitim ljubavnim snatrenjima koja su sama za sebe metafore ljubavi: „Žedna sam bila, ali sada je moja žeđ utažena. Bila sam ništa, prašina s puta, miris vjetra među pustim granama, karanfil na nepoznatom grobu, a sada sam sve. Sve što čovjek može biti.“

Pandan krasotici Veroniki jednako je lijepa djevojka Veronika iz zagrebačkog miljea. Taj nam kontrapunkt otkriva njezinu zlosretnu sudbinu: nesretnu ljubav, gubitak djeteta i tragičan kraj, samoubojstvo u domu za duševne bolesnike u Desiniću. Uz portret suvremene Veronike autorica donosi opise složenih socijalnih i političkih pitanja u proteklom 20. stoljeću. Ivan Trajan ističe u pogovoru knjizi da je riječ o „povijesnom romanu šenoinskog tipa“. Jadranka Ivandić Zimić obratila je pozornost istraživanju povijesnih zbivanja, a kršćanski svjetonazor i moralna pitanja krivice i grijeha jasno su naglašeni. Ipak, život koji se događa u romanu Dvije Veronike iznimno je strastven, erotski opisi bez zadrške. Tečno romansijersko kazivanje pojačava interes za zbivanja, senzibilizira čitatelja.

I za kraj dajem riječ autorici: „Ja nisam mogla promijeniti njihove sudbine, ali nadam se, dragi čitatelju, da ti je bilo lijepo.“