UKRAJINA NA RUBU RATA

-

Sukob u istočnoj Ukrajini prešao je u neugodno primirje nakon što je prvi put izbio početkom 2014, ali se granatiranje i sukobi i dalje redovito događaju, uključujući eskalaciju nasilja u proljeće 2021. U listopadu 2021. Rusija je počela premještati vojnike i vojnu opremu blizu granice s Ukrajinom, što je ponovno izazvalo zabrinutost zbog moguće invazije. Satelitske slike i objave na društvenim mrežama iz studenog i prosinca 2021. pokazuju oklopna vozila, projektile i drugo teško oružje kako se kreću prema Ukrajini bez službenog objašnjenja. Do prosinca je više od sto tisuća ruskih vojnika bilo smješteno u blizini granice, a američki obavještajni dužnosnici upozorili su da Rusija možda planira invaziju na Ukrajinu početkom 2022.

Sredinom prosinca 2021. rusko ministarstvo vanjskih poslova izdalo je niz zahtjeva, koji uključuju zabranu ulaska Ukrajine u Sjevernoatlantski savez (NATO) i smanjenje NATO-ovih trupa i vojne opreme u istočnoj Europi. Sjedinjene Države i drugi saveznici u NATO-u odbacili su te zahtjeve i upozorili Rusiju na odmazdu u slučaju invazije na Ukrajinu, uključujući ekonomske sankcije, a Ukrajini je raspoređena druga pomoć, uključujući malokalibarsko i drugo obrambeno oružje. Sukob u Ukrajini povlači dalje pogoršanje odnosa SAD-a i Rusije i veću eskalaciju ako Rusija proširi prisutnost u Ukrajini ili u zemljama NATO-a. Ruski postupci izazvali su širu zabrinutost zbog njezinih namjera drugdje u istočnoj Europi, a ruski upad u zemlju NATO-a tražio bi odgovor od Sjedinjenih Država kao saveznika u NATO-u. Sukob je pojačao napetosti u odnosima Rusije i sa Sjedinjenim Državama i s Europom, komplicirajući izglede za suradnju na drugim mjestima, uključujući pitanja terorizma, kontrole naoružanja i političkog rješenja u Siriji. Ratoborni pozivi čuju se na objema stranama. Zapravo, one koji pokušavaju smiriti situaciju i razgovarati s objema stranama teško osuđuju europski i američki mediji. Kritika nije pošteđena ni Njemačka. Sve to već ima vidljive posljedice na Europljane, posebice u cijeni nafte i plina.

Ukrajina i zapadni partneri jednoglasni su u zajedničkoj procjeni rizika od ruske vojne agresije na tu zemlju / Izvor Pixabay

Ruska taktika nije jasna

Očigledno se gradi novi savez s Ukrajinom protiv Rusije, ali on doista nema druge osnove osim čistih političkih i tržišnih kalkulacija. Teško je govoriti o čuvanju demokracije u jednoj od najkorumpiranijih država Europe, gdje nekoliko gangsterski organiziranih gospodarskih oligarhija bira političke vođe i parlamentarce. Ono što je važno naglasiti jest da su i Ukrajina i zapadni partneri jednoglasni u zajedničkoj procjeni rizika od ruske vojne agresije na Ukrajinu. Ali postoje očite razlike u razumijevanju razmjera i oblika ruske vojne akcije koja bi mogla ugroziti Ukrajinu. Na Zapadu (osobito u zapadnim medijima) vrlo je popularno stajalište da će Rusija izravno napasti Ukrajinu, da će i Kijev i veći dio zemlje biti napadnuti, da nas čeka rat punog razmjera. Međutim, sadašnje grupiranje ruskih vojnika na granici dovoljno je za lokalne vojne operacije protiv Ukrajine na određenim područjima. Dok Zapad nastoji zaključiti da će Rusija krenuti u izravnu vojnu invaziju na Ukrajinu, vjerojatnije je očekivati ​​rusko agresivno djelovanje u hibridnom ratu. Procjene ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog i političkog vodstva zemlje temelje se na procjenama, zaključcima i prognozama vojnih obavještajnih i drugih specijalnih službi. To nije samo nečije subjektivno mišljenje. To je slučaj kada se državnici oslanjaju na mišljenja i ocjene stručnjaka. Vrlo su mogući i izravni ultimatumi Ukrajini, uključujući i provedbu sporazuma iz Minska pod ruskim uvjetima. Mnogo će ovisiti o razvoju pregovora između SAD-a i Rusije, NATO-a i Rusije.

Kulminacija trenutne krize mogla bi doći u posljednjem tjednu veljače. Kremlj će odrediti format daljih akcija. U najopćenitijim oblicima može se pretpostaviti izbor od tri moguća scenarija: prvo, vojni napad na Ukrajinu (u jednom ili drugom obliku), uz rizike prilično oštra odgovora na sankcije Zapada i tvrdoglava otpora Ukrajine: drugo, novi hladni rat, sada između Zapada i Rusije, s međusobnom i stabilnom koncentracijom trupa na granicama; i treće, smanjenje napetosti, intenziviranje pregovora radi dogovora o konkretnim pitanjima (o projektilima srednjeg dometa, o ograničavanju razmjera i intenziteta vojnih vježbi na međusobnim granicama te o nekim drugim temama). Prema raznim izvorima, u Kremlju nema jedinstva što dalje, postoje pristaše sva tri navedena scenarija. Sukladno tomu, besmisleno je još nagađati čije će se procjene daljeg djelovanja Rusije pokazati ispravnijima. To će pokazati razvoj političke i vojne situacije. Ne treba se samo nadati najboljem, već se treba pripremati i za najgore scenarije (hladne glave, bez panike i užurbanih izjava).

Zapad nema prave vizije
ni odgovora

To je prepoznato čak i na službenoj razini. Potpuni analitički promašaj dogodio se u zapadnim prijestolnicama oko procjena razvoja situacije u Afganistanu nakon povlačenja američkih trupa odande. Prisjetimo se i starih priča s „podacima zapadnih obavještajnih službi“ o kemijskom oružju Sadama Huseina, ili optužbi na račun Ukrajine o prodaji sustava Kolčuga Bliskom istoku. Nijedna od te dvije priče na kraju nije potvrđena. Ishod bi mogao biti da se Ukrajina neće pridružiti NATO-u i da će se zemljama dalje ostavljati mogućnost prijave u taj savez (iako na popisu potencijalnih novih članica nema više ozbiljnih zemalja). Osim toga, dvije strane mogu pristati na mjere izgradnje povjerenja. Oni su već na stolu, a Vijeće NATO – Rusija oživljeno je. SAD također treba Rusiju da okonča kibernetičke napade i upletanje u američku i europsku demokraciju. Moskva je već odlučila zatvoriti Revil, veliku hakersku mrežu sa sjedištem u Rusiji. Dosadašnje poruke koje su SAD širile ukazuju da će samo masovna invazija dovesti do primjene vrlo oštrih sankcija. S druge strane, vojne mjere ograničena razmjera neće naići na ozbiljan odgovor Zapada, bilo ekonomski ili vojni. To znači da postaju vjerojatniji kibernetički napadi, dezinformacije velikih razmjera, jačanje položaja na Krimu i Donbasu, pa čak i infiltracija kopnenih snaga kako bi se ponovno preuzela kontrola nad područjem Mariupolja, čime bi se osigurao kopneni koridor od ruskog teritorija do Sevastopolja.

Priznavanjem neovisnosti Donjecke i Luganske regije, Moskva bi ih učinila međunarodnim partnerima Ruske Federacije. To bi značilo da bi svaki hitac na Donjeck i Lugansk služio kao „obrambeni motiv“ ruske vojske. Ako izbije sukob u Ukrajini, pitanje za Europu jest jesmo li spremni za stotine tisuća izbjeglica? Hoćemo li im moći dati krov nad glavom? Hoćemo li ih moći prehraniti i pružiti im zdravstvenu skrb? Hoćemo li moći nadzirati više od 500 kilometara dugu granicu Poljske s Ukrajinom, uz kraće granice koje imaju Mađarska i Rumunjska? I koliko smo spremni za energetsku krizu, budući da bi rat mogao dovesti do poremećaja u opskrbi ruskom naftom, plinom i ugljenom? Sve što je potrebno jest nekoliko sabotaža, projektila i bespilotnih letjelica na ukrajinskim gotovo nečuvanim elektranama na ugljen i velik dio istočne Europe ostat će bez struje. Nestanak struje odmah bi doveo do prekida mobilnih komunikacija i interneta. Rusima je dovoljno da prekinu željezničke dostave dizela i benzina iz Rusije u Ukrajinu i Ukrajinci bi bili paralizirani. Kad bi ruski brodovi blokirali ukrajinske luke na tjedan dana, ukrajinsko gospodarstvo urušilo bi se poput kuće od karata.

Nedostatak sposobnih lidera

Teška pitanja identiteta i jačanje međusobno isključivih nacionalizama ne dopušta Ukrajincima da učine ono što su napravili Finci. Oni su morali napraviti velike teritorijalne ustupke, ali su uspjeli uvjeriti Ruse da im daju neovisnost – za razliku od baltičkih država, koje su poslije bile potpuno integrirane u sovjetsko carstvo. Zauzvrat, Finska se obvezala na strogu političku neutralnost. Na veliku Putinovu žalost, sve izabrane ukrajinske vlade posljednjih godina vidjele su budućnost svoje zemlje u jačoj integraciji s Europom. S obzirom na prijetnju ruske invazije, njihov bi put do tog cilja mogao biti na liniji neutralnosti u finskom stilu.

Rat u istočnoj Europi treba onemogućiti, što će se vjerojatno i dogoditi, no ostaje potreba za uspostavom novoga svjetskog poretka, koji se ne bi trebao temeljiti ni na bipolarnoj strategiji hladnog rata ni na neupitnom autoritetu SAD-a. Održavanje svjetskog mira zahtijeva ne samo legitimnost moći nego i njezinu ravnotežu. To nije politika NATO-a, čiji glavni tajnik od 2016. zagovara koncentraciju snaga u zemljama blizu granice. Iz tog ga je razloga njemački predsjednik Walter Steinmeier jednom optužio da je ratni huškač. Onima koji su osobno čuli Stoltenbergovu viziju strategije koju treba slijediti neće biti teško priznati da je ta optužba osnovana. Je li moguće da unatoč vlastitim drugim hitnim problemima, zapadne vlade pozivaju NATO na proširenje na istok? Sa sustavima naoružanja, projektilima, postrojbama, pomorskim i kopnenim bazama što uključuju svih 28 zemalja saveznica koje okružuju Rusiju, s očitom namjerom da izazovu reakciju? Je li moguće da se iza govora o „ekološkoj tranziciji“ krije oživljavanje vojno-industrijskog kompleksa? Oživljavanje koje, među ostalim štetnim nuspojavama, tjera sve zemlje na ponovno naoružavanje, počevši od Rusije i pravog antagonista, Kine? Zar svi ne traže neprijatelja i da uvode nove sankcije? U takvim okolnostima Zapadu nedostaje sposoban lider koji bi mogao postići uspješan dogovor.