Samozatajni genij iz minulog stoljeća

Pisali su o njemu i pozvaniji, a objavljeno je i ponešto intervjua sa skromnim crtačem stripova koji je od desete godine živio u Zagrebu, tih i nevidljiv, većinu života pognut nad radnim stolom. Da napišem nešto o tom iznimnom crtaču, pristao sam kako bih mogao jasno i javno izreći ono što je ovom prigodom možda i najvažnije: Jules Radilović pripada među tri najveća hrvatska strip-crtača. Prvi je izvanvremenski Maurović, a onda slijede Jules i Walter Neugebauer. Svakako, Radilović je najvažniji poslijeratni crtač stripova. Mislim dakako na Drugi svjetski rat.

Navedena kratka rang-lista važna je stoga jer je Hrvatska imala, a ima i danas, fantastične strip-crtače koji uporno u zakutku naše kulture generiraju stalno i samozatajno međugeneracijsku genijalnost. No kad je o stripu riječ, uvijek je potrebno nekakvo objašnjenje. Zlorabim ovu prigodu (Jules mi to jamačno ne bi zamjerio) da kratko kažem zašto je tomu tako. Čitava povijest stripa svjedoči kako se taj medij neprestano micao u stranu agresivnijim žanrovima, stalno je guran na marginu, u dječju potajnu zabavu, a nerijetko u preuzetnu avangardu. Kao da strip nije dočekao svojih optimalnih pet minuta u kojima bi barem malo predahnuo u udobnom naslonjaču prvih redova povijesti kulture. Strip je bio bolno vezan uz rizičnu sudbinu novina, uz njihove uspone i padove, a albumi stripova nikada nisu zauzimali mjesta na najizloženijim policama knjižara i knjižnica. Stripovi su se uvijek najbolje prodavali za koju kovanicu na buvljacima. Tek kad smo odrasli i kad se više nismo bojali autoriteta, priznali bismo koliko nam je strip značio.

Rijetki teoretičari stripa pak strip su smještali negdje između ilustracije i literature (govorilo se čak o „slikovnim romanima“), no onda bi marni kulturnjaci lako otkrili da literarna komponenta stripa obično znači trivijalne tekstove (klišeizirani dijalozi u oblačićima i kratki, suhoparni opisi uz kadrove). Ono što je uvijek izazivalo divljenje bio je crtački talent, no strip u literarnom smislu nikada nije pripušten među djela „pravih“ stihotvoraca ili verbalno nadahnutih pripovjedača. Istina, strip ne umije izraziti intimu, nju moramo tražiti u namjerama i postupcima likova u „objektivnom“ ambijentu.

Jules Radilović pripada među tri najveća hrvatska strip-crtača / Snimio Luka Stanzl / PIXSELL

Pa i kad govorimo o Julesu, klanjamo se njegovu crtačkom umijeću, fantastičnom daru stilizacije, samouvjerenoj liniji koja je zračila alkemijom životnosti, talentu za rekonstrukciju sjenama i volumenima.

Zamislite da u prostoru imamo bezbroj kamera (što će ubrzo postati stvarnost). I da je svaki događaj snimljen iz tisuća rakursa i nebrojeno mogućnosti izbora „krupnoće“ prizora između beskrajnih totala i mikroskopskih zumova. I onda trebate određeni događaj, prizor opisati u samo nekoliko „fotografija“. Eto, taj božanski izbor čini crtač stripa, pritom kreirajući taj izbor unaprijed, stilizirajući prizor neusporedivim i neponovljivim crtačkim izrazom. Upravo na to mislim kad Julesa proglašavam genijem i smještam ga u sam vrh najnadarenijih stvaralaca, vizualnih reinkarnatora događaja koje je odnijelo vrijeme u povijest što se ne vraća. Za razliku od fotografije naime, koja uvijek izaziva zebnju i tugu prolaznosti, crtež reinkarnacije događaja daje nam mogućnost osobne interpretacije, svojevrsne utjehe, usudio bih se reći – transcendentalne, osobne besmrtnosti sjećanja. Stoga, za utjehu crtačima stripova, strip s fotografijama nikada nije ozbiljnije zaživio. Za razliku od ilustratora, koji logično teže ikonografskom izričaju, strip-crtači kreirajući kadrove koji opisuju događaje, s vremenom postižu kinetičku energiju svojih linija, umiju nam predočiti ambijente, lica i portrete, kretnje i emocije, često iz neobičnih rakursa. I doista: tekstovi u stripu samo su napuci našoj mašti, upute koje usmjerava crtež. Crtež maštu vodi sigurnim putem poput iskusna vodiča kroz scile i haribde pustolovina, pogibelji i pobjeda.

Radilović je sigurno bio crtačko čudo od djeteta jer je malo, vrlo malo mijenjao i nadograđivao prepoznatljivi stil od prvih stripova iz serije Neznanac iz 1952. godine, pa do posljednjih ostvarenja u poznim umirovljeničkim danima. Sve to vrijeme, kroz mijene društva i bure i oluje, ostao je uredni i pouzdani profesionalac uz tek nekolicinu upornih (kao što su to bili svojevremeno podcijenjeni Bednjanec, Lordanić, Mataković...). Sjetimo se tek najvažnijih njegovih ostvarenja zauvijek otisnutih u zapretenu definiciju naše kulture. Između 1956. i 1959. crta Kroz minula stoljeća, najbolji povijesni strip ikada nastao u Hrvatskoj. No, spomenimo i Kapetana Lešija, Istraživača Tibora Sekelja, Zakletvu huronskog poglavice, Afričke pustolovine. Prvi put objavljen u SAD-u njegov je najpoznatiji strip Herlock Sholmes, gdje vještinu velikog majstora pokazuje i u karikaturnoj stilizaciji.

Bio je i fantastičan ilustrator. Njegove ilustracije knjiga o Tarzanu nosioci autorskih prava drže ponajboljima u povijesti izdavanja te literarne uspješnice. Dobio je za života bezbroj nagrada, a uvršten je i u Svjetsku enciklopediju stripa Mauricea Horna. Otišao je svakako jedan od najvažnijih hrvatskih medijskih umjetnika, ostavivši dubok otisak u našoj kulturi. Za koju se usrdno nadamo da je neće sasvim, malo-pomalo, pokrasti naša lukavija, bezobraznija i agresivnija braća.