Rub jezika, ugriz zmije

Kada je početkom stoljeća društvom zavladala tzv. tržišna logika a javnu komunikaciju obilježila agresivna spektakularizacija medija, kulturološki se „eksces“ dogodio u Hrvatskom društvu pisaca. Tamo je ujesen 2005. pokrenut časopis Poezija. U trenutku kada su knjige stihova počele nestajati s polica knjižara, kada su ih čak i knjižničari preseljavali u zatvorena spremišta, pojavio se časopis koji je za ekskluzivni predmet interesa izdvojio stih i njegovu sudbinu. Na stranicama Poezije moglo se čitati nove tekstove pjesnika različitih generacija i poetičkih orijentacija, kritičke i esejističke napise o pjesništvu, prijevode, ankete i sl.

Neizostavan dio sadržaja časopisa od prvog su broja bili razgovori s pjesnicima čije su stvaralačke dionice prepoznatljive i/ili intrigantne. Nakon šesnaest godina urednik Poezije Ervin Jahić sabrao je te intervjue i od njih napravio knjigu Suvremeno hrvatsko pjesništvo u dva glasa. Radi se od razgovorima s 27 pjesnika i jednim književnim znanstvenikom koji se posvetio proučavanju i tumačenju hrvatskoga pjesništva. Važno je istaknuti da su s pjesnicima razgovarali pjesnici. Jedanaest je intervjua vodio Branko Maleš, po šest Tonko Maroević i Ervin Jahić, a po jedan Miljenko Jergović, Davor Šalat, Ahmed Burić, Damir Šodan i Tomica Bajsić. Pitanja i odgovori često su bili jednako rafinirani i kompleksni i nepogrešivo su ocrtavali konture profila intervjuiranoga autora. Izdvojeni iz časopisnoga konteksta i objedinjeni u knjizi, razgovori s pjesnicima posreduju njihove autorske pozicije, otkrivaju njihove prakse pisanja, poetičke i stilske preferencije, raznorodne uvide i koncepte, uobrazilje i opsesije. To je izdanje ponudilo širok spektar mišljenja o stalnim temama s kojima se suočavaju poklonici stiha. Ono doista može poslužiti kao korisna dopunska lektira za govor o tekstu i kontekstu hrvatskoga pjesništva u zadnjih pola stoljeća.

Priredio: Ervin Jahić, izd. HDP, Zagreb, 2021.

Pomniji će čitatelj lako opaziti da se pjesnici veoma različito odnose spram pitanja koja su im postavljena. Jedni oklijevaju tumačiti vlastitu poeziju i poetiku, drugi marno i metodično pojašnjavaju što su i kako činili ili nastojali činiti, treći inzistiraju na tome da nisu do kraja pročitani niti shvaćeni itd. Pojedini pritom nastoje eksplicirati karakter i ideju svoga pisanja, postupke za kojima su posezali, smislove koje su kanili proizvesti; pojedini u razgovor ulaze kao u prostor koji će dodatno pošumiti svojim lirskim plodovima pa im odgovori nalikuju stihovima na pričuvnom položaju; pojedini posežu za filozofičnim, teorijskim, ideologiziranim objašnjenjima kako bi pokazali dalekosežnost vlastite poetske proizvodnje i vlastitih vizija.

Okupljeni u istim koricama, intervjui pjesnika nude panoramu očekivanih i uvrnutih, lucidnih i ludički intoniranih ideja i pogleda. Ovdje sam, umjesto vlastitog zagovora, izdvojio nekolicinu tih ideja i pogleda složivši ih u ćudljivi abecedarij. Ako je pritom prvi glas pjesnikov, neka drugi bude vaš.

ANTOLOGIJA One uvijek više poručuju o njihovim autorima negoli o sadržaju predočavanja. (Milorad Stojević)

(…) antologija pruža zalihu nastanjivih primjera čak neovisno o pjesnicima koji su ih stvorili. (Zvonimir Mrkonjić)

Ja bih volio da me i Bošnjaci uvrštavaju u svoje antologije, ali oni to neće, jer je nacionalna, tj. etnička pripadnost postala glavni antologičarski kriterij kod svih. (Mile Stojić)

BIJEG Bijeg od vlastitog tijela u prostoru (…) ponekad urodi začuđujućim susretom s vlastitom sjenkom, sa svjetlošću koja ga u tami razotkriva. Sjenka tu (…) zna postati onaj drugi u nama, od kog se ne može pobjeći. (Vesna Biga)

ČITATELJ (…) ontološki sam ponajprije čitatelj, a tek potom – i eventualno – pisatelj (…) Žao mi je da ću umrijeti nenačitan, a tolika elizejska polja i vječna lovišta lektire mame me svojim dražima. (Tonko Maroević)

ČUTI Tamo gdje smo naviknuti na tišinu i prazninu, netko ipak govori, treba, dakako, čuti. (Branko Maleš)

DUH Duh lebdi na poezijom: kao što je u početku lebdio nad vodama. Duh je nad svakom pjesmom, u svakoj pjesmi, u svakoj riječi. (Petar Gudelj)

EGZIL Prethodno je stoljeće proteklo u znaku progona milijuna ljudi, a umjetnički egzil je samo refleks tog divovskog zločina. Čovjek je bježao pred diktaturom, neslobodom, staljinizmom, torturom, terorom i brahijalnom silom. Čovjek još uvijek bježi na sve manji otok na planetu, da se sakrije od užasa. (Mile Stojić)

GLASNOĆA VS. TIŠINA (…) hrvatsko suvremeno pjesništvo glavninom se odlučilo za govor i glasnoću, otuda pobornici glasnoće tišinu ne mogu shvatiti drugačije nego kao dezertiranje iz suvremenosti. (…) tišina je sama suprotnost sveprisutnoj praznini koja je izrabljeni uljudbeni, kulturni i napokon životni prostor. (Zvonimir Mrkonjić)

ISKAZ (PJESNIČKI) (…) svaki je pjesnički iskaz intencijski polisemantičan, htio on to ili ne. (Cvjetko Milanja)

(…) od svoje sam šesnaeste godine (…) ostao vjeran zamisli pisanja stihova kao semantički jasnih, sintaktički združenih i pragmatički priopćivih iskaza. (Ante Stamać)

ISKLJUČIVANJE Svaka istinska poezija mora iznevjeriti ono što joj je prethodilo. Nešto postoji samo zahvaljujući isključivanju. (…) Razdoblja sinteza nisu stvaralačka, ona samo svode račun. Svaki je eklekticizam nagovještaj kraja. (Zoran Kršul)

JEZIK Jezik je protivnik koji se ne predaje, koji se neprestance troši i obnavlja, on je uvijek i veći, i jači, i dublji od nas pa ti godine donesu spoznaju da jezik možeš pobijediti jedino ako mu dobro služiš. (Igor Zidić)

KNJIGA Meni je knjiga stanoviti paradoks, i u tehničkom i u duhovnom smislu. (…) ona je uspavani svijet koji nastoje držati budnim, pa se u tom prožimanju oblomovske vegetacije i inkvizicijskih nepodopština variraju svakojake zgode s njome. (Milorad Stojević)

LEŽIŠTE Moje je poetsko ležište bilo nalik na fakirski ležaj s mnoštvom zašiljenih pera i olovaka mnogih mojih domaćih i mnogih dalekih, stranih prethodnika. Leći na poeziju zato mi nije bilo onako bolno kako je moglo biti i kako nekima jest. (Luko Paljetak)

MARGINA (…) u stihovima bježim od propovijedanja i poučavanja, svrhovitosti i dociranja, a obožavam sretni slučaj i nenaručenu zgodu (u jeziku), marginu prizora iz naših inače instrumentaliziranih života, jezičnu, ali i životnu marginu u kojoj vidim jedini preostali eros tužnog izgubljenog svijeta. (Branko Maleš)

MEHANIZAM (PJESME) Zapravo, kada se u jednom trenutku dovrše, stihovi se nekako zaklope prema unutra, slično zagonetnoj kutiji kojom upravlja meni hiroviti i ne baš posve čitljivi mehanizam. Tada znam da me – odbacuju i da je „stvar gotova“. (Ivan Rogić Nehajev)

NOVINE Ako si kupite vlastite novine, u njima vrlo brzo možete biti vrlo dobar pjesnik. Ako ih nemate, onda nisam siguran postojite li uopće, možda ste u međuvremenu umrli, ali se ne sjećate. (Branko Maleš)

NOVI ESTETSKI RED Novi estetski red utemeljio se na čudu znanstvene, industrijske i ideološke revolucije. Danas je teško zamisliti da bi pjesnici slavili tehnička pomagala, računala, elektroničke čipove, mrežu, video i cyber-sferu radi isticanja pripadnosti svome vremenu kao što je ne tako davno Marinetti slavio avione, brzinu i sve vrste novih strojeva. Poezija je postala nesuvremena. (Dražen Katunarić)

OPUSTOŠENOST Opustošeni jezik svjedoči opustošenost stvarnosti, onoga iza i ispod površine sa sjajnom neproničnom glazurom. Moj svijet je svijet pitanja, sumnje, znatiželje. (Branko Čegec)

PISANJE Nikada ne bih pisao poeziju da na početku pisanja pjesme znam kamo ću na njezinome kraju, zapravo, stići. (Delimir Rešicki)

Pisanje je za mene trenutak kad osjetiš dodir zmije: u prolazu te je okrznula, dotakla, dodirnula po stopalu, po nozi, a ti ne znaš je li otrovna ili nije, jesi li preživio ili nisi, sanjaš li i živ si, budan si i možda ćeš umrijeti. (Miroslav Mićanović)

PISANJE – BRISANJE (…) „operacija pisanja“ zbiva se i kao neizbježna „operacija brisanja“: ta sebepotrošnja (…) dio je onoga što ulažemo kao neizvjesni dio (sebstva) u jednom pjesminom procesu uzdizanja i razgrađivanja vlastitosti i vlasti koja nas neprestano obavija novim/starim omotačima logocentrizma. (Branimir Bošnjak)

PRAZNINA (…) dimenzija praznine, neizrecivoga ili niječnoga općenito, bila mi je možda i važnija od apologije, afirmacije, zbiljskosti što se govorom mogu nadmašiti. (Tonko Maroević)

RAZGOVOR Sve oko mene ima antropološke oznake i svojstva, sa svime mogu „razgovarati“, jer što je poezija nego razgovor. Sa svime, sa stvarima oko sebe, dragim uspomenama, usudnošću, precima, iskonima, prijateljima koje susrećem i s njima sjedim na Pjaci ili Rivi, svojim mačkom Busretom, vremenom… (Jakša Fiamengo)

RUB Pjesništvu je najpreče smjestiti se na sam rub jezika i odande početnu (a možda i hirovitu) neodređenost svijeta posredovati likovima jezične slobode. (Ivan Rogić Nehajev)

SMRT Pjesnik ima tri vremena, tri smrti: prva je kad ga za života nitko ne prepoznaje. Druga, to je njegova stvarna, tjelesna smrt. Treća je, pak, kad ga ni u tzv. vremenu budućem opet nitko ne prepoznaje. Osim toga, u Hrvatskoj, može vam se dogoditi da prešutno i javno dobijete sva priznanja i nagrade, a da vas kao pjesnika zapravo nitko ozbiljno i ne uzima i to je vaša prava smrt još za života. (Nikica Petrak)

SONET Moje je iskustvo da sonet danas u pravilu nije moguć osim kao iznimka, što znači da ima izgleda samo izvan „kanona ili puke zanatske vještine“. (Zvonimir Mrkonjić)

STVARNOSNA POEZIJA (…) meni se čini da je stvarnosna poezija bila floskula, no, s druge strane, poezija je uvijek stvarnosna. Ali je transformirana stvarnost. U stanju propagande ili u stanju plakata nema mjesta književnom, pogotovo ne poetskom. Poetsko je da vidimo u novom svjetlu nešto što nas se tiče. (Tonko Maroević)

ŠUTNJA Šutnja je isto neki govor iza zastora. Gorivo za buduće ruže… Morao sam dugo šutjeti i nepoezijom… (Branislav Glumac)

TADIJANOVIĆ Tadijanović mi je uvijek bio simpatični djedica koji je od svoje dugovječnosti napravio poetski projekt. (Sead Begović)

UTOPIJA Današnja čarobnjaštva ispunjena su sintetskim zvukovima, gustim miksom digitalnih slika, i svaka pomisao o nekakvoj utopiji govor je protiv vjerojatnosti. (Gordana Benić)

VRIJEME Tišina spoznaje je nešto apsolutno protivno vremenu u kojem živimo: naše vrijeme je samo praktično, res, non verba (…) (Nikica Petrak)

ZNANJE Ne volim cjelinu jer držim da je nema. Uostalom svako „znanje“ o svemiru, uz pomoć nove fizike, premda malo što znam o tome, uvjerava me u oprez, a ne definiciju: ako mi nismo riješili kao ljudi problem Oblika, elektron je, naime, jedne srijede čestica, druge – val, što bih ja relevantno mogao reći o cjelini? (Branko Maleš)