Promjena u arhitekturi je nužna

„Doista, Zagreb i danas izgleda kao da se potres dogodio prije tek dva mjeseca, a ne gotovo dvije godine, no ne mogu se oteti dojmu i osjećaju optimizma; Zagreb je dobio novog, mladog gradonačelnika i kolege mi govore da su znakovi promjene vidljivi. Ljudi će odgovoriti na to“, govori mi Martha Thorne (1953), američka arhitektica i dekanica madridske Škole arhitekture i dizajna čije je šesnaest godina dugo predsjednikovanje odborom za dodjelu Pritzkerove nagrade, arhitektonskog Nobela, okončano lanjskog ožujka, a zagrebačkom je gošćom, ne prvi put, bila kako bi na 21. Danima Orisa održala predavanje o izazovima što ih novo doba postavlja pred obrazovanje budućih arhitekata. „Primjećujem da je Zagreb, mnogo više no drugi europski gradovi, okrenut lokalnim utjecajima i kulturi, što je svakako dobro. Ali manifestacije poput Dana Orisa pomažu isprepletanju utjecaja i kultura. A ako se zemlja može osnažiti izvana, osnažit će se i iznutra.“

Izvor Wikipedija

Osnažuje li arhitekturu njezina dvostruka pozicija, na razmeđu umjetnosti i tehnike? Tijekom povijesti, čini mi se, arhitektura je promatrana kroz znanstvenu ili umjetničku optiku, ali uvijek s tendencijom njihova spajanja. Kako je danas?

Točno, tijekom povijesti svjedočimo spajanju umjetničke i znanstvene vrijednosti, dok je danas poteškoća u nasljeđu na kojem gradimo škole arhitekture. Postoje one zasađene na politehničkoj tradiciji, gdje polaznici arhitekturu moraju razumjeti s posve znanstvene strane. Arhitektura danas nije statično polje, sve se više nastoji uključiti u društvena zbivanja i probleme. Ne samo s pitanjima umjetnosti, kulture i znanosti nego i s odgovorima na izazove postavljene pred društvo i pojedinca u suvremenom trenutku. Tomu smo svjedočili za vrijeme pandemije, nikad nismo bili intimno svjesniji važnosti prostora i poveznice između fizičkog prostora i individualnog, pa i javnog, zdravlja.

Drugi ekstrem postavljen pred arhitekturu klimatske su promjene, pitanje razumijevanja okoliša i oblikovanja života u budućnosti. Kako bismo razumjeli ljudsko ponašanje i logiku iza konstruiranja zajednice u kojoj živimo, i tu moramo proširiti svoju ulogu izvan samo umjetničke ili znanstvene.

Odražava li se rečena promjena paradigme i na izbor dobitnika Pritzkerove nagrade? Donedavna je ona bila usmjerena na projekt, dok se, posebno u slučaju ovogodišnjih laureata, Anne Lacaton i Jean-Phillipea Vassala, može zapaziti iskorak prema cjelokupnoj viziji.

Jedan od pozitivnih aspekata nagrade jest širenje kuta gledanja i djelokruga nagrađivanja. Oduvijek stoji u službi čovječanstva, ali posljednjih smo godina slali poruku o demokratizaciji arhitekture, propitkivali smo kako raditi više, a utrošiti manje resursa, uvažavati postojeće građevine. U pravu ste, ove je godine naglasak na važnosti njihove poruke, a ne samih zgrada. One jesu prekrasne i vrlo promišljene, no pogriješili biste da ih samo pokušate kopirati, dok je utjecaj njihova pristupa arhitekturi i odluke da će učiniti malo ili ništa vrlo pozitivan.

Jer promjena je nužna, više ne možemo obrazovati ljude da dizajniraju prekrasne kuće i spomenike za manjinu svjetskog stanovništva. Ne u trenutku kad 25 posto tog istog stanovništva živi u slamovima, bez pravog krova nad glavom. Zato je nužno da postoje umjetnički nastrojeni arhitekti, ali i oni usmjereni na brigu za okoliš. Nažalost, povijesno nasljeđe definiciju arhitekture nastoji održati uskom. Pogledajte samo kako se arhitektura poučava na fakultetima. Profesori često samo prenose njima usađeno znanje ili ono što proizvode u svojim uredima. To nije dobro jer u budućnosti ćemo, želimo li ostati relevantni, morati biti najbolji u širokom smislu te riječi. Morat ćemo istraživati nove putove, neki će raditi za vladu, neki za nevladine organizacije, a neki će, naravno, ostati u uredima. Ali na nama je velika odgovornost, moramo proširiti definiciju arhitekta i profesije same.

Nisu li događanja iz 2020. pridonijela promjeni? Vaša je škola 2019, obilježavajući Dan arhitekture, postavila pitanje, što znači biti dobar susjed. Koliko se paradigma promijenila otad do danas?

Prošle nam je godine postalo jasno da postoje nepredviđene okolnosti, poput pandemije. Pomogla nam je da shvatimo koliko smo povezani i kako oprezni moramo biti i pred nas je postavila izazovan zadatak jer sad biti „dobar susjed“ znači pogledati izvan sebe i svojih potreba i razumjeti da ono što jedan učini može negativno utjecati na druge.

Šire gledano, biti „dobar susjed“ znači pružiti stabilnost kroz vrijednosti i stavove pa i arhitektonska rješenja. Stabilnost podsjeća ljude da se kratkoročno stvari mijenjaju, ali dugoročne ideje, uvjerenja i stavovi jesu ono na što se možemo osloniti. Primjerice, po povratku na sveučilište pokušavam biti iskrena sa studentima i pomoći im u pripremanju na promjene unutar profesije. Ne želim da posao jednog dana izgradi njih već da steknu znanje, vještine i fleksibilnost kako bi mogli nastaviti učiti i kasnije u životu. Još, kao i svi, učim kako na pravilan način iskoristiti tehnologiju. To je izazov 2020, povezati se s pomoću interneta i biti dobar susjed, prijatelj, član obitelji, čak i na daljinu. U profesionalnom je smislu to još i važnije jer sad lakše razmjenjujemo ideje, raspravljamo, organiziramo konferencije. To je digitalni dio bivanja „dobrim susjedom“, biti povezan s drugima na smislen i koristan način.

Je li tehnologija odgovor na pitanje „kako živjeti odvojeno“, pandemijski pandan pitanju što ga je Sarkis originalno osmislio za Bijenale u Veneciji?

Ne vjerujem da je tehnologija odgovor, barem ne jednoznačan i jedinstven. Ona je neutralna i o nama ovisi kako ćemo se njome koristiti. No mislim da arhitekti moraju tehnologiju usmjeravati tako da bude najkorisnija arhitekturi. Dopustimo li da nam Facebook određuje kako će svjetovi u budućnosti izgledati i da tehnologija preuzme ulogu arhitekata, dizajnera i organizatora urbanog razvoja, mislim da ćemo se, kao struka, naći na rubu posvemašnje nevažnosti i u svijetu u kakvu malo tko želi živjeti. Arhitektura mora zauzeti stav prema tehnologiji, sad smo u vrlo zanimljivu položaju jer korisnim napucima možemo pridonijeti humanističkoj raspravi o razvoju, uporabi i ograničenjima tehnologije. Uostalom, mi smo jedina profesija koja zamišlja budućnost u terminima fizičkog i digitalnog prostora.

Kakva je budućnost fizičkog prostora? Zatvaranje je pokazalo da su mnogi stambeni prostori nedostatni za kvalitetan život. Hoće li se u budućnosti, uz prirodne katastrofe, pri dizajniranju prostora u obzir uzimati i elementi društvenih, pa i klimatskih promjena?

Opet govorimo o ideji dobra susjeda. Gradimo li skupine kuća u blizini rijeke, valja propitkivati kako razumijevamo ono što se može dogoditi. Nizozemska gradnja sjajan je primjer tome.

S druge strane, možemo li graditi sa sviješću da je sve moguće ili je bolje budućnosti ostaviti moment nesigurnosti? Važnije je da budemo uključeni u politike odlučivanja o izgledu budućih naselja i njihovoj funkcionalnosti. Važno je pitanje graditi u gradovima ili se širiti i ići prema deforestaciji.

Na individualnoj razini stambenih jedinica arhitekti moraju uzeti u obzir i demografske strukture. Europa je sve starija, mijenja se koncept obitelji i potrebno je pri oblikovanju prostora pokazati više razumijevanja, kako bi se olakšalo njihovo preoblikovanje. Postoje neke zajedničke odrednice, svi volimo prirodno svjetlo, osjećaj sigurnosti i ugode, cijenimo privatnost, ali volimo biti u kontaktu. Trebamo utjecati na one koji kreiraju politiku jer postupaju po zastarjelim zakonima i, očito, ne udovoljavaju potrebama suvremenog života.

Urbanizacija, često ozloglašena u terminima zaštite okoliša, jedno je od polja vašeg interesa. Može li se urbani razvoj ipak spojiti sa zaštitom okoliša?

Naravno. Primjerice u Europi bismo trebali iskoristiti sve što smo već izgradili. Ako možemo, trebali bismo zgrade koristiti 24 sata dnevno, a ponovno korištenje već izgrađenog najbolja je suvremena ideja. Ako se automobilom sami vozite na posao, onda ga ostavite parkiranog i njime se sami vratite kući, neisplativi ste u smislu resursa i zagađenja. Slično je sa zgradama, ako imamo zgrade koje su većinu dana prazne i onda gradimo nove u istu svrhu, to nije kvalitetno korištenje prostora. Ne bismo trebali širiti gradove kako bismo gradili jednokatnice, domove samo jednoj obitelji, već bismo se trebali usmjeriti gusto naseljenim prostorima. Ali moramo ih dobro dizajnirati. To ne podrazumijeva nužno život u visokim zgradama, nego život u zajednici, kao u ideji petnaestominutnog grada Carlosa Morena. Gusto naseljene i zdravom življenju usmjerene zajednice poželjnije su od širenja i izolacije.

Odgovor, dakle, ipak leži u „življenju zajedno“.

Apsolutno. Kako, uza sva znanja o tehnologiji, vlastitim potrebama i pandemiji, živjeti zajedno? Mnogo smo naučili, ali imamo još toliko posla. Moramo nastaviti učiti o materijalima i primjenjivanju kružne ekonomije. Nalazimo se u prijelomnom trenutku i zato nam je tehnologija prijeko potrebna, da podijelimo nova znanja i bolje shvatimo što ljudi u drugim dijelovima svijeta rade da bi dosegnuli isti cilj.