Ozvučeni „razgovor“ dviju srodnih duša

Dugoj tradiciji izvođenja opera, opereta, pa i mjuzikala, u osječkom HNK-u unatrag jednog se desetljeća pridružuje i pomnija briga za organiziranje koncertnih, ponajprije komornoglazbenih događanja, kojima se želi privući za umjetničku glazbu zainteresirano slušateljstvo. To veće zanimanje za koncertnu ponudu valja zahvaliti činjenici okupljanja osoba zaposlenih u osječkim institucijama, tako prijašnjem direktoru Muzeja Slavonija Grguru Marku Ivankoviću i profesoru na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta Josip Juraj Strossmayer Davoru Bobiću, koji su 2011. pokrenuli koncertni ciklus Osječke muzejske glazbene srijede, poslije preimenovan u Osječke glazbene srijede. Od sezone 2020/21. organizaciju koncerata preuzeo je novoutemeljeni Kulturni centar na čelu s Ivanom Kristijanom Majićem, prvim ravnateljem, pa je ponovno promijenjen i naziv ciklusa, koji se sada zove Koncertni ciklus grada, a održavanje koncerata preseljeno je iz Arheološkog muzeja u zgradu Kulturnog centra. Riječ je o zgradi koja je još u izgradnji, otvaranje multifunkcionalne dvorane sa 390 mjesta tek se očekuje.

Sve navedeno razlozi su zbog kojih je prvi program u novoj godini, a ipak već u desetoj sezoni, Koncertnog ciklusa grada, održan 27. siječnja i na kojemu su nastupile violončelistica Monika Leskovar i pijanistica Martina Filjak, bio smješten u foaje zgrade, što je unaprijed ograničilo broj publike. Jer prema imenima i ugledu pozvanih glazbenica zacijelo bi slušateljstvo bilo brojnije i usprkos aktualnoj pandemiji i nužnosti pokazivanja kovid-potvrda. Bilo kako bilo, svi pripremljeni stolci bili su zauzeti, a dvije su glazbenice pripremile program čiji je sadržaj primljen s najvećim oduševljenjem.

Monika Leskovar i Martina Filjak nastupaju zajedno još od djetinje dobi, a činjenica da su obje vrhunske umjetnice međunarodnog ugleda koje su izgradile važne karijere na svjetskim podijima dodatni je poticaj za želju da se ponovno susreću i druže u komornoj glazbi. Naime, solistički su nastupi nedvojbeno uvijek najveći izazov, ali muzicirati zajedno u duu mogućnost je za dodatni, ozvučeni „razgovor“ dviju srodnih duša i bliskih senzibiliteta. A upravo to blisko umjetničko i ljudsko razumijevanje temelj je na kojemu Monika Leskovar i Martina Filjak ostvaruju interpretacije. Publika se prepušta njihovu užitku, jer upravo je očito kako dvije umjetnice uživaju svirajući zajedno. Pa iako je violončelistica ispred klavira pa kontakt pogledom izostaje, Monika i Martina čudesno su jedno, duo koji čine dva instrumenta, ali jedno zajedničko poimanje glazbe, zajedničko razumijevanje svakog odabranog djela i svake fraze u svakom stavku.

Dvije glazbenice svjetskog glasa osječkoj su publici neprijeporno ispričale Beethovenovu sonatnu priču  / Snimio Kristijan Cimer

Moguće je stoga poželjeti da češće i na još mnogim koncertnim podijima zajedno muziciraju.

U Osijeku su violončelistica Monika Leskovar i pijanistica Martina Filjak koncert započele skladbom Fratres Arva Pärta. Koje li simbolike u izboru djela, a onda i u samoj glazbi estonskog majstora. Fratres, latinski braća, mogu dakako biti i sestre, sestre po duhu, opredjeljenju i uvjerenju. A Pärtov skladateljski izum, tzv. tintinnabuli-stil sadržan je u pravilu da su melodija i pratnja jedno, „jedno i jedno je jedno, to nije dvoje“ pojasnio je sam majstor. Djelo napisano 1977. doista je predivan primjer glazbe koju zovemo suvremenom, a koja je u biti vječna. Vječna je poput istine da se u nama trajno bore trenutak i vječnost, a skladatelj Pärt umijećem vrhunskog majstora iz trenutka, dakle sadašnjosti, izabire sebi bliske elemente i spaja ih s elementima koji čine vječnost glazbe, dakle ono ljudskom uhu milo i duhu blisko i prihvatljivo. Monika Leskovar i Martina Filjak izvedbom su dokazale duboko razumijevanje glazbe, a svojim virtuoznim umijećem vrsno izvele svaku tehničku zakučastost.

Slijedila je Sonata za violončelo i klavir Claudea Debussyja, još jedna partitura koja interpretima pruža mogućnost za nadasve suptilno, dinamički istančano muziciranje. Djelo iz 1914. skladao je musicien français svjestan svega što se oko njega događa, pa tako i tragike sukoba sa susjednim narodom koji je postao neprijatelj i krenuo u fizičko i duhovno uništenje svega što je za Debussyja bila domovina. Povratak starim francuskim majstorima, posebice Couperinu, bio je jedan od mogućih odgovora. Stilski će to biti označeno kao Debussyjev neoklasicizam, a u glazbenom sadržaju riječ je o ozvučenim snovima koje ostvaruju čelistička pizzicata, spiccata, portamenti i druge tehničke delicije, a klavir nadopunjava profinjenim modalnim harmonijama. Čestitke Moniki i Martini i za ovu interpretaciju.

Ne zaboravivši hrvatskog autora, odabrale su glazbenice Notturnino, op. 45 iz 1944. godine Božidara Kunca, i ta je minijatura ljupko odzvonila nakon Debussyja. Kronološki pak suprotno slijedu nastanka pojedinog djela na programu, ali dramaturški osobito dojmljivo, na kraju nastupa izvele su Monika Leskovar i Martina Filjak Sonatu za violončelo i klavir, br. 2 u g-molu, op. 5 Ludwiga van Beethovena. Druga od pet Beethovenih sonata pisanih za violončelo i klavir datira iz 1796, iz vremena skladateljeva boravka u Berlinu na dvoru pruskoga kralja Friedricha Wilhelma Drugog. Pozvan na dvor njemački je velikan (a Beethoven je rođen u Bonnu, da se ne zaboravi) svirao za kralja koji je bio ljubitelj glazbe, i sam vrlo dobar čelist kojega ga je podučavao prvi čelist u dvorskom orkestru Jean-Pierre Duport. Odličan čelist bio je i brat Jean-Louis Duport s kojim je Beethoven na pruskom dvoru praizveo svoje prve dvije sonate za čelo.

Pa da se našalim, u neka bi davna vremena bilo nemoguće da violončelistica bude vođa dionice u kraljevskom orkestru. Pitanje je da li je u tim orkestrima uopće bilo žena kada znamo koje je protimbe doživio veliki Herbert von Karajan kada je 1982. u Berlinskoj filharmoniji angažirao klarinetisticu Sabine Meyer kao prvu ženu u orkestru! Ali, empora mutantur, danas je mnogo toga drukčije, pa i mogućnosti školovanja za oba spola. A naša je Monika upravo u Berlinu na Hochschule für Musik Hanns Eisler diplomirala violončelo. Da je Beethoven živ, zacijelo bi s njom rado izvodio svoje sonate. Ovako, Monika i Martina, dvije sjajne glazbenice, dvije divne i samopouzdane žene, stekavši najvišu naobrazbu i sposobne izvoditi sve složene tehničke zadatke, ispričale su Beethovenovu sonatnu priču na neprijeporan način. Pljeskalo se u Osijeku dugo i gromoglasno. A Rahmanjinova Vokaliza, koju su publici kao dodatak darovale gošće iz Zagreba, bio je njihova zaključna riječ, ženstveno nježna i umjetnički vrhunska.