Odlazak velikoga domoljuba

-

Sve nas koji pratimo hrvatsku politiku i hrvatsku književnost rastužila je vijest o smrti dr. Nedjeljka Mihanovića. Premda je bio u visokim godinama (rođen je u mjestu Sitno Donje, Poljica 16. veljače 1930, a umro u Zagrebu 27. siječnja 2022), njegova smrt odjeknula je u javnosti, a poglavito među članovima Matice hrvatske. Naš uvaženi pokojnik pripada plejadi velikih muževa koji je dala Poljička Republika, stoga je i sahranjen uz veliku pažnju i mnoštvo svijeta u svome rodnom zavičaju.

Nedjeljko Mihanović završio je klasičnu gimnaziju u Splitu u teškim ratnim godinama 1940–1948, nakon čega je upisao studij slavistike i romanistike 1954. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Diplomirao je već 1958. Nakon diplomiranja imenovan je na dužnost asistenta u Institutu za književnost HAZU. Od 1966. do 1968. radio je kao lektor za hrvatski jezik na Slavenskom seminaru Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Hamburgu. Godine 1975. obranio je doktorsku disertaciju s temom Lirika Vladimira Nazora na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Zbog uspješnog rada imenovan je u zvanje znanstvenog savjetnika i upravitelja Odsjeka za književnost u Zavodu za književnost i teatrologiju HAZU. Kao marljiv ali samozatajan znanstvenik djelovao je u toj instituciji sve do 1990, kada se uključio u politički život, slijedeći predsjednika Tuđmana. Time počinje i njegov politički rad, koji je bio vrlo uspješan.

Nedjeljko Mihanović – književni povjesničar i političar

Veliki znanstvenik i dužnosnik

Iste, 1990. godine, nakon konstituiranja novoga Sabora Republike Hrvatske, imenovan na visoku dužnost predsjednika Odbora za naobrazbu, znanost, kulturu i šport Sabora Republike Hrvatske. Predsjednik hrvatskoga parlamenta postaje u dramatičnim uvjetima 24. svibnja 1994. Premda zauzet političkim obvezama, Nedjeljko Mihanović našao je vremena i za svoj publicistički i znanstvenoistraživački rad. Npr. godine 1997. uz zastupničke obveze obavlja dužnost glavnog urednika časopisa za politiku, znanost, kulturu i gospodarstvo Državnost u Zagrebu. Od rujna 1998. obavlja dužnost savjetnika predsjednika Republike za etička i moralna pitanja. Danas ta dužnost izaziva podsmjeh, ali svima koji su poznavali Nedjeljka Mihanovića jasno je s koliko je poštenja i kršćanski oblikovane etike sudjelovao u rješavanju političkih pitanja. Kako je vjerska situacija kod nas dosta osjetljiva, s obzirom na situaciju tijekom rata, predsjednik Tuđman s razlogom je u siječnju 1999. povjerio Nedjeljku Mihanoviću dužnost predsjednika državnog Povjerenstva za odnose s vjerskim zajednicama u Republici Hrvatskoj.

Jedan od najstarijih članova i suradnika Matice

Nedjeljko Mihanović bio je jedan od najstarijih članova Matice hrvatske jer se učlanio još 1962. Ostao je vjeran Matici do kraja života, radeći u biblioteci Pet stoljeća hrvatske književnosti. U toj biblioteci priredio je vrlo stručno te predstavio javnosti važne hrvatske pisce: Frana Mažuranića, Augustina Harambašića, Lavoslava Vukelića, Andriju Palmovića, Rikarda Jorgovanića, Franju Markovića, Vjekoslava Majera, Grigora Viteza, Grgura Karlovčana, Mihovila Pavleka Miškinu, Iliju Jakovljevića, Nikolu Miličevića, Josipa Pupačića, Branislava Zeljkovića, Nikolu Pulića, Sašu Vereša, Vojislava Kuzmanovića, Stanka Jurišu i Zlatka Tomičića. Posebno treba istaknuti Mihanovićevo priređivanje kritičkih izdanja hrvatske književnosti. Zahvaljujući njegovu maru objavljena su sabrana djela Tina Ujevića; A. G. Matoša; Vladimira Nazora; Vjekoslava Majera i A. B. Šimića.

Zasebno je priredio nekoliko pojedinačnih izdanja djela hrvatskih pisaca: Frana Alfirevića, Rikarda Jorgovanića, Vladimira Nazora, Otokara Keršovanija, Ivane Brlić-Mažuranić, Franje Žanića, Ranka Marinkovića, Augusta Cesarca, Jure Kaštelana, Vjekoslava Majera, Tina Ujevića, A. B. Šimića, Ivana Despota, Branka Klarića, Augusta Šenoe, Olinka Delorka i Zlatka Tomičića. Kao član uredničkog odbora i priređivač sudjeluje u vrlo važnoj biblioteci Matice hrvatske Stoljeća hrvatske književnosti, za koju je priredio djela Vladimira Nazora (Izbor pjesama, sv. I i II; Izbor proze, sv. I i II, 1999), Izabrana djela Izidora Poljaka 2004, Đure Sudete 2004; Jeronima Kornera 2005; Rajmunda Kuparea 2005; Lucijana Kordića 2006; Srećka Karamana, Ante Jakšića i Jakše Ercegovića 2007.

Velika je zasluga Nedjeljka Mihanovića što je za obrazovni program Hrvatske radiotelevizije napisao sedam scenarija i ekranizacija o hrvatskim piscima: Vladimiru Nazoru (1969), Vjekoslavu Majeru (1970), Antunu Mihanoviću (1971), A. G. Matošu (1973), Ivani Brlić-Mažuranić (1974), Augustu Cesarcu (1974) i Vladimiru Nazoru (1976).

Uz sve navedeno Nedjeljko Mihanović je priredio i katalogom propratio memorijalne književne izložbe: Julije Benešić i Hrvatsko narodno kazalište (1960); komemorativna izložba Književnici borci (1961); Ivan Mažuranić (1965); Ivana Brlić-Mažuranić (1971; 1974; 1978; 1982); Vladimir Nazor (1972; 1973; 1976); Sándor Petöfi (1973); Miroslav Krleža (1973); Tin Ujević (1975); Ivan Goran Kovačić (1975); Dobriša Cesarić (1977); Josip Pupačić (1978); Julije Benešić (1983) i Jure Kaštelan (1990).

Nedjeljko Mihanović je svojim stručnim radovima iz područja književne historiografije i teorije književnosti sudjelovao na mnogim kongresima i znanstvenim skupovima u domovini, i u inozemstvu, u Austriji, Njemačkoj, Mađarskoj, Italiji, Poljskoj, Rusiji.

Popis je Mihanovićevih članaka, eseja, stručnih priloga dug. Stoga bih se usredotočio na vlastite knjige koje je za života objavio. To su: Poezija Stanka Vraza, Zagreb, 1971; Pjesničko djelo Vladimira Nazora, Zagreb, 1976; Portreti i eseji o hrvatskim piscima, Zagreb, 1981; Oblikotvornost i smisao, Zagreb, 1987; Mjera i vrijednost, Zagreb, 1989; Govor umjetnosti, Zagreb, 1992; Na putu do hrvatske državnosti, Zagreb, 1996; Državnost iznad svega, Zagreb, 1998; Prepoznavanje vrijednosti, Vinkovci, 2001; Za jednu i vječnu Hrvatsku – dr. Franjo Tuđman, Zagreb, 2001; Poljički Parnas, Priko, 2005; Tajanstvenost umjetničke riječi, Zagreb, 2007; Poljički Parnas II. Poljička čitanka, Split, 2009. i Tuđmanova baština, Zagreb, 2010.

Vrstan književni povjesničar

Mihanovićev život i književno-teorijski rad možemo podijeliti u tri glavna razdoblja: prvo razdoblje do demokratskih promjena, drugo razdoblje politički rad i treće, razdoblje nakon 2001. do smrti. Još grublja podjela bila bi Mihanović kao politički djelatnik i pisac i Mihanović kao književni povjesničar i aktivist Matice hrvatske. Premda će ostati u povijesti ubilježen kao treći predsjednik Hrvatskoga sabora, te kao političar koji je poštenjem, demokratskim opredjeljenjem i visokom državotvornom moralnom odgovornošću pridonio stvaranju slobodne, suverene i neovisne hrvatske države. Bio je blizak suradnik predsjednika Tuđmana i zajedno s njime imao je važnu ulogu u demokratizaciji zemlje, promicanju višestranačja i izgradnji hrvatskih institucija. Kao znanstvenik izabran je za dopisnog člana HAZU, a kao književnik u Društvo hrvatskih književnika.

Ne bih želio pretjerivati, ali siguran sam da će hrvatska povijest istaknuti visoku domoljubnu svijest Nedjeljka Mihanovića, njegov intelektualni i književni rad, ali kako smatraju svi koji su ga bolje poznavali, treba naglasiti da je riječ o plemenitom, uljudnom, gotovo aristokratski suverenu čovjeku. To se osjeća u njegovim tekstovima, poglavito u njegovim rečenicama koje su pomalo barokne, ali i pomalo krležijanske. Ukoliko treba istaknuti njegove znanstvene doprinose hrvatskoj kulturi i književnosti, onda su to svakako njegove tekstološke analize hrvatskih pisaca, zatim ubaštinjavanje važnih hrvatskih književnika koji su živjeli u dijaspori i bili u doba komunizma proskribirani kao neprijateljska emigracija. Dao je velik doprinos kao urednik knjiga važnih naših autora.

Politički tekstovi Nedjeljka Mihanovića zaslužuju posebnu pozornost. Pišući o Tuđmanu i njegovoj baštini Mihanović vrlo oprezno, uravnoteženo, ali argumentirano objašnjava sva zbivanja u kontekstu vremena, znanstvenom akribijom i domoljubnim nabojem.

Smrću Nedjeljka Mihanovića izgubili smo čovjeka renesansne širine, ustrajna promicatelja hrvatskih državnih i kulturnih interesa, duhovnog aristokrata poljičkoga tipa, a to znači čovjeka koji u sebi nosi dosege i sadržaje Poljičkog statuta i osjećaja za iskonsku, narodnu demokraciju.