Nesanica

-

Pandemija korone ostavila je mnoge koji su bolest preboljeli s raznim simptomima posttraumatskog stresa, depresije i anksioznosti, a među njima se često spominje nesanica. I inače je čovjek 21. stoljeća neurotičan, pa je insomnija u književnosti već dugo percipirana kao apokaliptička pošast: u Crnom Mjesecu Kennetha Calhouna ona doslovno uništava narode i države, dok je u Donatorima sna Karen Russell zamislila svijet u kojem oni koji još mogu spavati daju svoj san onima koji su tu sposobnost izgubili. Britanska konceptualna umjetnica Tracey Emin nesanicu je opisala kao sakaćenje i razaranje duše, usporedivši je s neželjenim gostom koji zlorabi našu gostoljubivost, a na izložbi iz 2019, nazvanoj A Fortnight of Tears (Dva tjedna suza), održanoj u White Cubeu u Londonu, pokazala je svoje fotografske autoportrete za vrijeme samotnih bdjenja.

Jedan od najuspješnijih horora Stephena Kinga

Naša želja za dubokim i mirnim snom, od kojeg očekujemo i tjelesno i duševno zdravlje, tolika je da nas i pomisao na prisilno nespavanje užasava. Nije čudo da se jedan od najuspješnijih horora Stepehena Kinga zove baš Nesanica: u njemu pratimo umirovljenika Ralpha Robertsa koji sve više gubi sposobnost spavanja, ali zauzvrat počinje primjećivati bića i pojave koji su mu dotad, kao i većini drugih, bile skrivene. Duga je tradicija našeg vjerovanja da se noću, onima koji bdiju, otkrivaju tajne. Marcel Proust pisao je uglavnom u ranim jutarnjim satima, i odatle možda potječe onaj njegov spleen, koji kao da je na granici jave i sna. Colette je rekla da je „nesanica oaza u koju se sklanjaju svi koji imaju mračne misli ili pate“, a Vladimir Nabokov, još jedan noćni radnik, smatrao je da su spavači bratstvo glupana. Za noćnu umjetnost treba i noćni čitalac: zadnje što je Joyce napisao zagonetno je Finneganovo bdjenje, a i njegov bi idealni čitatelj, kako je to autor rekao, trebao imati idealnu nesanicu Lee Krasner. Udovica Jacksona Pollocka, koji je previše pio i zato se slupao u autu 1956, bolovala je od depresije i nesanice; svoju je patnju iskazala u nizu slika nazvanih Noćna putovanja, nastalih doista noću u Pollockovoj štali. Van Gogh u Arlesu 1888. i 1889. nije mogao zaspati do tri ili četiri ujutro, protiv čega se borio, kako je spomenuo u pismu bratu Theodoru, velikim količinama kamfora nakapana na jastuk i madrac; srećom, bezuspješno, jer bismo inače bili zakinuti za fantastične noćne prizore.

Umjetnikovo bdjenje sjećanje je na biblijske noćne objave, poput one kada je mladi Samuel, noćivši u svetištu u Šilu, čuo zagonetni glas kako ga budi; ne shvaćajući da je to poziv s onoga svijeta, otrčao je po mraku svećeniku Eliju, misleći da ga on zove. Umjetnik se uvijek boji da će propustiti taj poziv, i zato i u snu nastoji biti budan. Salvador Dalí dao se fotografirati kako drijema sa žlicom u ruci, u nadi da će ga, čim zaspi i počne sanjati, pad žlice na pod probuditi, tako da uhvati san u letu; slične pokuse provodio je i Krleža. Noćni podsjetnici, to jest blokovi za zapisivanje iznenadnih nadahnuća, poznati su još iz 18. stoljeća. Odsjaj je to drevne kršćanske prakse vigilije, noćne molitve, koja se tipično odvija pred velike svetkovine, poput vazmenog bdjenja ili adventskih zornica, a u redovničkim zajednicama stroga života svakodnevno – Cervantes nije mogao odoljeti da joj se ne naruga, pa jednom prilikom Don Quijote drži vigiliju za krčmara i dvije prostitutke, a drugi put Sancho Pansa za vrijeme bdjenja potajice obavlja veliku nuždu. Vigilija ima izvor u Novom zavjetu, u Isusovoj prispodobi o djevicama koje zaručnika dočekaju usred noći, ili u Djelima apostolskim, kad je Pavao okupio zajednicu i propovijedao im sve do zore, u ponoć lomeći kruh – jer noćno je vrijeme, kako su to saželi crkveni oci, doba kad te ne vidi nitko osim Boga.

Ipak, takva bdjenja potječu još iz antike, a zabilježili su ih i Plutarh, i Pauzanije, i Livije, i Vergilije. Štoviše, u knjizi Na kraju dana: noć u prošlim vremenima iz 2005. profesor povijesti na sveučilištu Virginia Tech Roger Ekirch pokazao je da je buđenje usred noći bilo nešto najnormalnije za naše pretke. Budući da, barem dijelom, pripadamo mediteranskoj kulturi, dvofazno spavanje uvijek zamišljamo kako se obavlja na Sredozemlju, tako da je noćni odmor nadopunjen popodnevnom siestom, kada se izbjegava najvrući dio dana. Ekrich je našao mnoštvo spomena nečega što se nazivalo prvi i drugi san – u raznim dokumentima, pismima, dnevnicima i sudskim spisima, ali i u književnim djelima, poput Chaucerovih Kanterburijskih priča ili šaljivog romana pjesnika Williama Baldwina Čuvaj se mačke iz 1561. Sve do početka industrijske ere, barem u sjevernijim europskim krajevima, gdje je noć bila duža, ljudi su tipično odlazili spavati oko 9 sati navečer; negdje do ponoći razbudili bi se od prvog sna, i to bi vrijeme kratili na razne načine. Budući da se nekad tipično spavalo u grupama, bilo je dovoljno društva za razgovor, šaljiv ili filozofski, kartanje, igranje i zabavu; pobožni su to vrijeme koristili za molitvu, lupeži za krađu, pijanci su pili, pušači pušili, sluge su radile, a parovi koji su si mogli priuštiti kakvu-takvu privatnost vrijeme su koristili za iskazivanje nježnosti i naklonosti. Nakon ponoći ljude bi pomalo počeo hvatati drugi san pa bi se povukli na odmor do jutra. Ta je praksa nestala s uvođenjem umjetne rasvjete koja je ljudima omogućila da duže ostanu budni, zbog čega je noćni odmor postao kontinuiran; izraz prvi san, koji postoji i u hrvatskom, izgubio je izvorno značenje, a noćno buđenje počelo se smatrati kaznom, umjesto nečim normalnim. A ne mora tako biti: može biti i nagrada, a nesanica naš prijatelj.