Na plavetni čistac Jadrana (… 148 + 32 …)

Pridnamcima i zanamcima

Matica uvezuje, drži i čuva središte iz kojega se razlistava, zeleni Hrvatska. Kolika joj protežnost, kakva zauzlanost, to mnogi davni muži znaju. Unijet se Njome u pleter, složit u vitice i kitice, rasplest pletenice djevojaka iz Hude jame, razumjet Krbavu i Bleiburg, Siget i Vukovar, žal i slavu, ponos i jal, tugu i rane svijetloga naroda. Istinitost Tvoja, ne podsjeća na tuđe istine; velom se stida, s kožom sraslim, pokriva – odaje tamni sjaj. Naša pronicljivost nestvarna je, užgana poput zrinske mrzle tvrđave; nedostaju joj, namjerno, i volja i moć; jer istinito sve je ono u što vjerujemo. Svaka djevojačka vlas dionica je unesena u košnicu smisla i tvrdog umilja. Medni dnevi, gorki dani, tužni dnevi, posni dani. Raskoljena zemlja, opustošena polja, uzburkan Jadran i zatoni, otoci i poljupci, iz morja rastuće planine: Biokovo i Učka, Vidovica i Srđ; slapovi Krke i Plitvica; Branimir i Gvozdansko, Tesla i Velebit, Držić i Marulić, Gundulić liepe nam slóbode; Matoš i Srijem, Silvije i Sarajevo, Pliva i Šop, Vida i Boka, Stepinac i Krleža, Andrić s Ponta, Goran i Foča, Boškovićevo polje silā... Umičemo pokoljima, razjarenim naletima, lažima i nasilju pohotnika. Ča-kaj-što, zlatnim čekićem iz bračkoga zdenca tučeno, zatučeno, potom uskrslo! Blago je u propolisu davanja i žrtve, u pčelinjacima raskoš opstanka, livade rosne poju božanski mir. Sebe zavoljeti nakon stoljeća tlapnji i zaborava; trpnjom prožet puk - iz rahle, grobne zemljice, lišcem se okreće Suncu što pamti drevne seobe i udare velne u grudima. Harahvatia, ime Tvoje uklesano u stijenju je Bagastana; Arachosia vrije u sapetoj, banskoj vatri Damavanda! Javori, borovi, čempresi i hrastovi, lipe i česmine –  hrvatske tamne šume prepune humaka i rovova. Rijeke: Sava, Drava, Dunav, Neretva, Drina, Una - nose sobom trupla i balvane, halje i barjake, košulje istovjetnih poruka ljubavi i nježnosti koje ne pamte grubost nit’ krvožedne liptaje. Na osunčanoj kosi, mjestu bez imena, sabrat sve ćemo što se sabrat dade, što diše imenom i mirisom postojbine, što skromno je i predano, skrušeno i stameno, hrabro i odlučno, bez da ikome nanosi štetu i bol. Plemenitost - Tvoje ime je, Domovino, dok u matičnjacima kaplje sladora pohranjuješ; vokale pjeva i barut otpora - svemirom obnavljaš, eterom mirisnim liječiš, resiš vjenčićima grmova s obronaka. Jabučka kotlina - mrijestilište i utočište posljednjih naraštaja: buđenja vrutak - divova golemih ruku i stopala, a srdaca i umova prostranih kano domaja, ozonom nebeskim osnažena i nedostižna.

Teheran, prapostojbina,
uoči 180. godišnjice Matice hrvatske

Prilikom službenog posjeta hrvatskog veleposlanika Drage Štambuka Hamedanu (Ecbatani) u Zapadnom Iranu, 25. XI. 2021. veleposlanik je obišao obližnji Bagastan (Božje mjesto), visoku okomiti liticu na Putu svile (između starih prijestolnica Ecbatane i Babylona), blizu gradova Kermanshaha i Bistuna, u kojoj je perzijski kralj nad kraljevima Darije I. Veliki dao klinastim pismom u tri jezika (akadijskom, staroperzijskom, elamitskom) urezati spomen na svoju vladavinu, navodeći sve perzijske provincije, među kojima i Harvatiju / Harahvatiju, grčki Arachosiju, predmnijevanu pradomovinu hrvatskoga naroda. Nad trima paralelnim tekstovima uklesan je duboki reljef koji prikazuje velikog vladara s njegovim podanicima i sužnjima, a nad svime lebdi Farvahar, božanski simbol tada službene zoroastranske religije

* * * * *

U slavu 180 godina Matice hrvatske

Priredila Darija Žilić

Drago Štambuk objavio je više od sedamdeset knjiga poezije, eseja, florilegija i prijevoda. Dobitnik je više priznanja, a preveden je na mnogobrojne jezike. Kao uvodna misao u knjigu poezije Nedovršeno stvaranje svijeta javlja se rečenica: „Povijest, kakvu poznajemo, zbir je zločinjenja pomućenog čovječanstva“. U ovoj knjizi pjesnik je usredotočen na relaciju čovjek – svijet. Već i naslov zbirke upućuje na nezavršenu kozmogoniju, ali ističe i „nedovršenu čovjekovu prilagodbu svijetu“. To će ostati trajna preokupacija Štambukovih novijih knjiga pjesama u prozi kao što su Theurgia i Uzgon. Između čovjeka i svijeta nema povezanosti, holizma, tek egzistencijalistička stranost čovjeka u svijetu bez cjelovitosti. Štambuk u svojim novijim pjesmama povezuje apstraktno i konkretno, phyzis i duhovnost.

Riječ je zapravo o pjesmama u prozi koje su pisane frenetičnim ritmom, a kritičar Davor Šalat ističe da kombinirajući referencijalost i visoku fikcionalnost, intertekstualnost i naglašenu subjektivnost, jezični ludizam i povišenu intonaciju, Štambuk stvara odličnu poeziju u prozi. U pjesmi Na plavetni čistac Jadrana (...148 + 32...), upućenoj „pridnamcima i zanamcima“, Štambuk se referira na Maticu hrvatsku, koja „drži i čuva središte iz kojega se sve razlistava, zeleni Hrvatska“. Pjesma o Matici koja čuva baštinu naroda pjesnik kao da je napisao u dahu, povezujući pritom brojne referencije iz tragične hrvatske prošlosti, kroz metafore i slike koje se račvaju i svjedoče o takvoj prošlosti. No istovremeno u pjesnika je itekako prisutna svijest o onima koji dolaze iza nas. Izmjenjuju se „medni dnevi, gorki dani, tužni dnevi“. U pjesmi su spomenuti važni umjetnici koji su obilježili hrvatsku kulturu, prirodne ljepote Hrvatske, povijesne činjenice, metafizičke sintagme, a sve se to spaja u cjelinu, kao u nekom obliku oprostorenja vremena, vremenitost se dokida. Pjesnik spominje i zlatnu formulu hrvatskoga jezika „ča – kaj – što“ jer i sam je pridonio njezinu prihvaćaju.

Važno je i to da u naslovu pjesme brojke upućuju na godine prije (148) i poslije osamostaljenja (32) te na sam čin dolaska Hrvata na Jadran. Štambuk je trenutno veleposlanik RH u Iranu, ondje je istraživao vezu Hrvata i Irana, a o tome govori sljedeći stih; „Harahvatia, ime Tvoje uklesano u stijenu je Bagastana.“ Treba istaknuti da je prilikom službenog posjeta veleposlanika Štambuka Hamedanu (Ecbatani) u Zapadnom Iranu, 25. studenog 2021, ondje obišao obližnji Bagastan (Božje mjesto), visoku okomitu liticu na Putu svile (između starih prijestolnica Ecbatane i Babilona), blizu gradova Kermanshaha i Bistuna, u kojoj je perzijski kralj nad kraljevima Darije I. Veliki dao klinastim pismom na trima jezicima (akadijskom, staroperzijskom, elamitskom) urezati spomen na svoju vladavinu, navodeći sve perzijske provincije, među kojima i Harvatiju / Harahvatiju, grčki Arachosiju, predmnijevanu pradomovinu hrvatskoga naroda. Uostalom, ova pjesma i jest napisana u Teheranu, a povod joj je bila 180. godišnjica Matice hrvatske.