Matičine podstanarske adrese

Kuća Aleksandra Draškovića
u Visokoj ulici 22

U ilirsko doba poznatoj pod nazivom Stivalićeva kula, kuću u Visokoj ulici pratio je glas „najveće nekretnine na gradskom teritoriju u Zagrebu“ (Josip Horvat), koji je tada brojio oko 16.000 duša. Izgrađena je u 16. stoljeću na brijegu uz Mesnička vrata kao objekt za obranu Gradeca od turskih provala. Tijekom 18. stoljeća adaptirana je i nadograđena sa stambenim krilom u baroknome stilu kao privatna kuća. Ime je dobila po Mihovilu Stivaliću, njezinu dugogodišnjemu vlasniku, profesoru na zagrebačkoj Akademiji. Kuću, u kojoj je kratko vrijeme živio i zagrebački krvnik, preuzeo je nakon smrti Stivalićeve udovice 1832. njezin zet Julije Hergešić, također profesor na Akademiji, koji 1835. prodaje kuću za 7500 forinti grofu Aleksandru Draškoviću, nećaku Janka Draškovića, utemeljitelja, prvog i zadnjega predsjednika Čitaonice ilirske. Uspješan više kao veleposjednik nego kao političar, Aleksandar (Šandor) Drašković (1804–1845) odrastao je školujući se među aristokracijom u Ugarskoj, pa ne čudi njegov otvoreni zazor prema ilirskom imenu što ga je iskazao tijekom saborskih zasjedanja 1836. Ipak, osnivanju Ilirske čitaonice 1838. nije se protivio i njegovo ime nalazimo na popisu prvih članova toga učenog društva.

Pongračev dvorac neposredno nakon prodaje Gradu Zagrebu

Aleksandar Drašković kao Mađaron u kolijevci? Litografirani letak iz Grafičke zbirke NSK

Štoviše, Šandor sudjeluje u pripremnim radnjama za osnivanje Čitaonice i kada njegov stric Janko i suradnici ilirci traže dostojan stan kojim se ne bi sramotili pred svijetom kao „Horvati siromasi“, Šandor im nudi u najam prostorije svoje najveće i najljepše kuće po razumnoj cijeni (140 forinti godišnje). U radu Čitaonice sudjeluje čak i početkom sudbonosne 1841. kada njezini članovi osnivaju Gospodarsko društvo, no ta će ga godina ‒ povijesni datum osnivanja mađaronske Hrvatsko-ugarske stranke kojoj postaje predvodnikom ‒ u ilirskim povjesnicama lansirati na prvo mjesto veleizdajica, najkrupnije, kako se tada govorilo, „odrodice“ iz ilirskoga kola. Među Zagrepčanima dva je posljednja životna ljeta proveo kao objekt strašne poruge koju mu je priuštio jedan od posljednjih hrvatskih latinista Franjo Milašinović u čuvenoj satiri Pseudo-Nasonis Illyrici, Metamorphosis unica, artis poeticae amatoribus et osoribus ad novum annum dicata 1843. U njoj su mađaroni prikazani kao mahnita vojska proždrljivih repatih beštija na čelu s konjem Bucefalom (tako je autor prema čuvenu uzoru prekrstio uboga grofa Draškovića). Vojsku na okupu i u mahnitosti drži Damije, izopačena, lukava i opasna zvijer koja dobro sklonjena živi u Skitiji (Ugarska), a naoko je posve bezopasna, preobučena u košutino krzno (Lajos Kossuth!). Kako bi Milašinovićeva satira jače odjeknula u narodu (napisana latinskim stihovima bila je razumljiva tek obrazovanijem dijelu stanovništva), otisnut je litografirani letak s prvom modernom hrvatskom karikaturom ‒ Mađaron u kolijevci. Karikatura prema Milašinovićevu „repatu“ predlošku prikazuje jelenka Kossutha i njegova vjerna psa (ban Franjo Haller) s njihovim gmazastim političkim porodom ‒ mađaronom u kolijevci (Šandor Drašković?). Nakon Draškovićeve smrti, najpoznatijim vlasnikom kuće postaje znameniti zagrebački industrijalac Guido Pongratz, Matičin član utemeljitelj koji je 1887. novoizgrađenu Matičinu palaču opremio parketima i drveninom. Brojnim nadogradnjama, koje je za obitelj Pongratz izveo većinom Janko Jambrišak, jedan od plodnijih graditelja „historicističkoga“ Zagreba (i Matičin član također), u potpunosti je promijenjen prvotni obrambeni te kasniji barokni karakter građevine, pa je zgrada dobila obilježja aristokratskoga stambenog dvorca koji su Zagrepčani ubrzo prozvali Pongračevim dvorcem, odnosno Pongračevom kućom. Godine 1930. palaču kupuje grad Zagreb, adaptirajući ga za reprezentativne svrhe i potrebe vladajuće političke i privredne elite monarhističke Jugoslavije. Među ostalim, u njemu je bila smještena rezidencija kralja Aleksandra Karađorđevića (otuda još i naziv Kraljev dvor), Predsjedništvo Socijalističke Republike Hrvatske i Ministarstvo vanjskih poslova Republike Hrvatske, a od 2001. palača nosi status državne rezidencije namijenjene protokolarnim susretima na najvišoj razini, u kojoj prema potrebi borave delegacije stranih državnika.

U kući Aleksandra Draškovića održane su prve skupštine članova Čitaonice i prve sjednice starješinstva (uprave) Čitaonice koja je od ljeta 1838. postala „središtem književnoga i političkoga života Ilira“ (Dragutin Hirc). U Šandorovoj kući javnosti je otvorena prva zagrebačka čitaonica i prva „narodna“ knjižara, i ta je kuća, kako piše Kukuljević, bila „prva tvornica idejâ za sav budući život narodâ balkanskoga poluotoka“. Stoga kao posve neutemeljenu treba odbaciti tvrdnju na koju mjestimice nailazimo u stručnoj i referentnoj literaturi o neuglednoj prizemnici na Kipnom (danas Ilirskom) trgu 3 kao prvome sjedištu Ilirske čitaonice.

Kuća u Opatičkoj ulici

Od travnja 1839. sjedište Čitaonice nalazi se u Kamenitoj ulici (danas Opatička ulica br. 2), u kući Sigismunda Vidalea, tj. Žige Vidalija, trgovca talijanskoga podrijetla. Kuća je građena postupno kao jednokatan kompleks koji se pročeljima proteže u Kamenitu, Opatičku i Radićevu ulicu, a oblikom i funkcijom čini cjelinu sa susjednim Kamenitim vratima. Posebice je dojmljiva kula sagrađena vjerojatno u 14. stoljeću kao dio gradečkog obrambenog sistema. Južno krilo kompleksa sagrađeno je potkraj 17. stoljeća, zapadno i istočno sredinom 18. stoljeća, a početkom 19. stoljeća podignuto je i sjeverno krilo.

Kuća obitelji Vidale, kasnije grofa Nugenta u Opatičkoj 2

Vlasnici toga kompleksa bili su u 18. stoljeću veliki župan Ivan Juršić, obitelj Peharnik i plemić Ignacije Verbeg. Kada se početkom 19. stoljeća iz Udina u Zagreb doselio bogati trgovac Florijan Vidale, kupio je tu golemu kuću na prometnome mjestu od grofa Bartola Patačića (neki izvori navode grofa Erdödyja), otvorivši u južnome krilu kuće dućan pomodne i prekomorske robe. Nakon njegove smrti posao je preuzeo sin Žiga, padovanski student koji je napustio očev posao kada se zaposlio kao službenik u gradskoj upravi, prodavši kuću trsatskomu grofu Arturu Nugentu.

Demetrovićeva kuća u Radićevoj ulici

U veljači 1841. sjedište Čitaonice i Matice ilirske seli se u Demetrovićevu kuću u Dugoj ulici (danas Ulica Pavla Radića 32). Tu je kuću, kao najmoderniju zgradu u ondašnjemu Zagrebu, izgradio Bartol Felbinger 1814/15. za Đuru Demetrovića, bogata veletrgovca i veleposjednika grčkoga podrijetla, jednog od najvažnijih financijskih pomagača i osnivača Čitaonice i Glazbenoga društva (danas Hrvatski glazbeni zavod). Snalažljiv trgovac suknom i duhanom, Demetrović je neko vrijeme u kući držao trgovinu sa skladištem odijela i uniformi, a silno se obogatio u vrijeme napoleonskih ratova, kada je nabavljao vojne uniforme za austrijsku vojsku. Kao zaslužnom ratnom liferantu, podijelio mu je 1826. kralj Franjo II. ugarsko-hrvatsko plemstvo s pridjevkom „de Hogyis“, pa Demetrović otada nosi prezime Dömötörffy de Hogyis. Prema zapisima gradskoga kroničara Dragutina Hirca, bio je pun „novaca kô pljeve, vodio je kraljevski udešeno kućanstvo i imao je legiju službenika“, a njegovi su sobari nosili „dvorsku opremu, koja bijaše ukrašena njegovim plemićkim grbom“. Stoga nije čudo da je kuća privukla poduzetna i udobnu stanovanju sklona Ljudevita Gaja, koji se u nju preselio potkraj 1840. nakon povratka iz Rusije.

Demetrovićeva palača potkraj 1950-ih.
Fotografija Toše Dabca iz fotomonografije Zagreb (MH, 1961)

Za 600 forinti godišnje unajmio je sedam soba na drugome katu te dvije sobe u prizemlju, koje je uredio za tiskaru. Ubrzo se nakon Gaja u Demetrovićevu kuću preselila i Ilirska čitaonica, kojoj je Gaj dao isprva dvije, a potom i tri sobe u podnajam za 160 forinti godišnje. Kao glavne razloge promjeni adrese Čitaonice grof Drašković navodio je želju većine članova da se sjedište preseli bliže „središtu varoši“ i Gajevoj tiskari, kako bi se i na taj način javno iskazalo ilirsko jedinstvo koje „nas k učredništvu narodnih naših novinah i k narodnoj tiskarni bliže steže i time pod jednim krovom ove institute narodne izobraženosti naše sjedinjuje i ukrepljuje“. U Demetrovićevoj kući održana je u noći 10/11. veljače 1842. skupština članova Ilirske čitaonice („Osmi obćeniti sabor“) na kojoj su, prema skupštinskom zapisniku, „ugledna gospoda domovine naše od svakoga stališa, kao članovi ovoga družtva“ donijeli odluku o osnivanju posebne novčane glavnice Čitaonice pod imenom Matice ilirske „za izdavanje starih klasikah ilirskih, osobito dubrovačkih, organičkim pravopisom i inih koristnih knjigah od najnovijih spisateljah, koji za izdanje koje knjige troškovah neimadu“. Odlučne poticaje osnutku Matice dao je otac ideje slavenske uzajamnosti, slovački protestantski pastor Ján Kollár za višednevna boravka u Zagrebu tijekom rujna 1841. Tom je prilikom savjetovao ilirce ‒ koji su za njega bili „prava narodna i slobodna družina, u kojoj je biti dionikom, pa i samo svjedokom, prava radost“ ‒ da dio novca sakupljena za pokretanje narodnoga kazališta ulože u osnivanje Matice. Kollár je bio fasciniran Čitaonicom, njezinim radom i prostorijama. U putopisnom dnevniku Cestopis ostavio je zapis o izgledu i ambijentu Čitaonice u Demetrovićevoj kući: „Nad tiskarom je čitaonica, zavod prekrasan. Uz stijene je postavljena knjižnica s knjigama iz svih slavenskih narječja, osobito slovnica, rječnika i povjesnica; u sredini se nalazi dugačak, zelenim suknom pokriti stol na kojemu je rasprostrto dvadeset i pet različitih novina, sve u krasnom redu. Tolika množina slavenskih novina na jednome mjestu, jedva će se naći drugdje na svijetu. Tu je ruska Sjevernaja Pčela, tamo Srpske novine i Narodni list, ovdje poljski Tygodnik literacki, tamo Praške Noviny, Včela, Květy itd. Nalaze tu među našim novinama i mađarske svoje mjesto, ali zato u mađarskim čitaonicama nigdje nisam opazio naše novine: ova me je slavenska snošljivost i svestranost osobito veselila… Takvim čistim slavenskim duhom nisam nigdje bio nadahnut kao na ovome mjestu.“

Samo nekoliko mjeseci nakon osnutka Matice doznajemo da je Gaj „odrekao stan društvu“ i da Čitaonica s Maticom traži novi stan. Nakon majčine smrti konačno se odlučio na ženidbu s Paulinom Krizmanić, „Saphom na pećini iznad sinjeg mora“, kako joj je tepao u jednom pismu. Prije nego će buduća supruga preuzeti uzde kućanstva u svoje ruke, Gaj će joj pomoći time što će dobro „provjetriti“ kuću i izbaciti sve što bi moglo remetiti žuđenu obiteljsku idilu. No nije samo brak bio poticaj Gajevoj odluci o raskidanju ugovora s Čitaonicom: zbog Gajeve propale ruske avanture i rusofilske politike nastala je duboka pukotina u odnosu između Gaja i ljudi okupljenih oko Čitaonice i njezina predsjednika Janka Draškovića. Zašto je unatoč tome Čitaonica s Maticom ostala još dvije godine skupa s Gajem u Demetrovićevoj palači, teško je reći. Seoba nastupa dakle tek u ljeto 1844. nakon dugo očekivana izlaska prve Matičine knjige, Gundulićeva Osmana na čijem su protokritičkom izdanju mukotrpno radili braća Mažuranići, Vjekoslav Babukić, Ivan Kukuljević Sakcinski i još nekolicina matičara. Seobi je prethodio Gajev ultimativni zahtjev upućen Čitaonici da se povuče iz jedne sobe s obrazloženjem da želi „svoj stan prostranijim učiniti“. Grof Drašković interpretirao je Gajev zahtjev kao političku poruku da se skloni s javne pozornice u stranu i prepusti je mlađem i ambicioznijem mužu jer su političke razmirice i osobni animoziteti između njega i Gaja navodno u potpunosti paralizirali Narodnu stranku, kao i cjelokupni politički i kulturni rad hrvatskih preporoditelja. Stoga Drašković sredinom rujna 1844. na iznenađenje Matičinih članova i vodstva Čitaonice u afektu donosi odluku o preseljenju Čitaonice i Matice u Poštarsku ulicu broj 58 (danas Učenički dom Marije Jambrišak u Opatičkoj ulici broj 14), u kuću grofice Ane Sermage rođ. Novosel, udovice grofa Ludviga Sermagea.

Kuća grofice Ane Sermage u Poštarskoj ulici 58 (danas Učenički dom Marije Jambrišak u Opatičkoj ulici 14)

U dvokatnoj baroknoj kući izgrađenoj potkraj 18. stoljeća djelomice na nekadašnjim gradskim bedemima, Drašković je za potrebe Čitaonice unajmio peterosobno prizemlje za 180 forinti godišnje. U tom monumentalnom zdanju ostat će Čitaonica i Matica pune tri godine i za to vrijeme u Matičin će život ući Stanko Vraz sa svojim posustalim Kolom, časopisom koji je izlazio u obliku knjiga kako bi se zaobišli ondašnja ugarska cenzura i propisi vezani uz izdavanje periodike.

Stražnje pročelje kuće grofice Ane Sermage u Opatičkoj ulici br. 14

Nekadašnju kuću Stjepana Lovinčića, grofova Oršić i Josipa Stajdahera kupio je 1824. biskup Maksimilijan Vrhovac, koji je kuću brzo predao na uživanje bračnom paru Sermage, rođakinji Ani i njezinu mužu Ludvigu († 1837). Njima je kuća služila isključivo za najam, a nakon Anine smrti 1860. kuću je naslijedila njezina kći, grofica Vjekoslava Sermage. Inicijativom Marije Jambrišak kuća je 1900. adaptirana za potrebe djevojačkog internata, novcem prikupljenim u spomen tragično preminuloj carici Elizabeti (Sissi). Godine 1916. nekadašnja grofovska kuća s ulične je strane potpuno zaklonjena izgradnjom nove zgrade djevojačkog internata.

Narodni dom
u Opatičkoj ulici

U jesen 1847. napokon je ostvaren san članova Čitaonice i Matice o zajedničkoj kući, sjedištu svih ilirskih ustanova i društava. Za svega 100 forinti godišnje unajmila je Čitaonica peterosobni stan na II. katu Narodnoga doma u Poštarskoj ulici br. 60 (danas zavodi HAZU u Opatičkoj ulici br. 18). Prva sjednica Čitaonice i Matice u novoj kući održana je 18. studenog 1847, a Narodni dom ostat će punih trideset godina Matičinim sjedištem. U njemu će Matica održavati godišnje skupštine članova i redovite sjednice uprave, pa tako i prve sjednice u svojstvu samostalnoga društva (1851) i prve sjednice pod imenom Matice hrvatske (1874). U Narodnom domu održali su istaknuti Matičini dužnosnici, članovi i autori brojna predavanja za „krasni spol“ i „obćinstvo“, u njegovoj su Dvorani članovi Čitaonice i Matice priređivali plesne večeri, a u skladu s Matičinim pravilima ondje su stanovali za vrijeme svoga mandata i Matičini tajnici. Jedan među njima, Stanko Vraz, u tajničkoj će sobi 1851. u vrijeme redovna posla i preminuti!

Narodni dom u Opatičkoj ulici, sjedište Matice ilirske od 1847. do 1877. na fotografiji Ludviga Schwoisera iz 1864. U rujnu 1847. Čitaonica i Matica sele u Narodni dom u Poštarskoj ulici (danas Opatička 18), prvoj zgradi kupljenoj za potrebe ilirskih institucija. Tijekom 1860-ih prostor postaje sjedištem Akademije, gdje i danas djeluju neki njezini istraživački zavodi

Klasicističku palaču Narodnoga doma ilirci su nazivali još i Dvoranom, prema najvećoj i najljepšoj prostoriji koja je bila „i sielo i vrelo zagrebačkoga društvenoga života” (D. Hirc). U Dvorani su održavani važni društveni sastanci i „sjajni“ plesovi, koncerti, popularna predavanja, razne skupštine i veliki povijesni događaji, poput Velike Narodne skupštine 25. ožujka 1848, na kojoj su usvojena „Zahtjevanja naroda“. Palaču je, po svemu sudeći, izgradio Bartol Felbinger 1838. za grofa Karla I. Draškovića. Palača je izgrađena na negdašnjem samostanskom zemljištu klarisa: nakon ukidanja njihova reda 1782. dio zemljišta na kojem se nalazila ruševna crkva i zapušten samostanski vrt otkupio je barun Adam Peharnik, a nakon njega skupnim vlasnicima toga zemljišta postali su gradski bilježnik Josip Štajdaher, odvjetnik Brigljević i grof Vojkffy. Potom je grofov dio zemljišta 1835. otkupio Drašković, namijenivši ga za gradnju obiteljske palače. Godine 1845. Janko Drašković nagovora nećaka, zaslužna ilirca i promicatelja školstva Karla Draškovića da proda dionice za kupnju kuće društvu Narodni dom za 28.000 forinta, premda ga je izgradnja palače stajala oko 70.000. Nakon što je 1846. palača kupljena, graditelj Aleksandar Brdarić adaptirao je palaču u reprezentativno sjedište ilirskih kulturnih (Narodni muzej, Čitaonica ilirska, Matica ilirska) i gospodarskih institucija (Gospodarsko društvo). Potkraj šezdesetih godina 19. stoljeća Narodni dom postaje i sjedištem novoosnovane Akademije (JAZU), a njezinim preseljenjem u vlastitu palaču na Zrinjevcu krajem 1880. Narodni dom prestaje biti mjesto kulturnoga i znanstvenoga rada te postaje sjedište raznim tijelima visokoga sudstva sve do kraja Drugoga svjetskog rata, kada palaču Narodnoga doma pod upravu ponovno preuzima Akademija.

Sveučilišna knjižnica
na Katarininu trgu

Godine 1877. izabrana je u duhu Mažuranićevih reformi nova Matičina uprava, koja je otpočela temeljitu reorganizaciju sveukupna poslovanja, pa tako i gospodarskog. Mladi Matičini reformatori, prije svega blagajnik Ivan Kostrenčić i tajnik Ladislav Mrazović, počinju provoditi politiku „rentabilnog poslovanja bez nepotrebnih izdataka“ kao temelja Matičina opstanka i financijske neovisnosti. U skladu s takvim opredjeljenjem, a imajući na umu i zacrtanu sudbinu Narodnoga doma koji je država obećala otkupiti u ime građevne zaklade za izgradnju Akademijine palače, potkraj 1877. Matica otkazuje stan u Domu te idućih deset godina sjednice uprave i godišnje skupštine besplatno održava u prostorima Sveučilišne knjižnice. Takvu pogodnost osigurao je Kostrenčić kao ravnatelj Sveučilišne knjižnice: redovito je svake godine upućivao molbe nadležnim predstojnicima da dopuste održavanje Matičinih sjednica u njegovoj knjižničarskoj sobi, odnosno održavanje Matičinih skupština u dvorani ili čitaonici Knjižnice, a zauzvrat je morao osigurati tridesetak besplatnih primjeraka Matičinih knjiga za međuknjižničnu razmjenu s ostalim knjižnicama u Monarhiji.

Katarinski trg nakon potresa 9. XI. 1880. Desno zgrada Sveučilišta (danas Gornjogradska gimnazija), sjedište MH od 1878. do 1882. U sredini, potresom teško oštećena crkva Sv. Katarine, bez gornjeg dijela pročelja  i s popucanim zidovima. Foto: Ivan Standl

Već u siječnju 1878. održana je prva odborska sjednica i prva redovita skupština u prostorijama Sveučilišne knjižnice, koja se tada nalazila u zgradi Pravoslovne akademije na Trgu sv. Katarine na Gornjem gradu (danas Katarinin trg 5). Riječ je o povijesnome mjestu razvitka hrvatskoga školstva, o staroj zgradi zagrebačke klasične (isusovačke) gimnazije. Zgrada ruševna i napuštena dominikanskoga samostana koji su gradski oci darovali isusovcima obnovljena je za školsku porabu uz pomoć građana 1607. Zbog neprestana povećanja broja učenika, uvođenja sveučilišnoga studija te čestih požara, zgrada je tijekom 17. i 18. stoljeća više puta nadograđivana i obnavljana, i to do te mjere da od njezina izvorna oblika nije preostalo gotovo ništa. Kada je donesena odluka o osnivanju Sveučilišta, zgrada je 1872. nadograđena drugim katom i produljenim krilom na južnome gradskom bedemu. Početkom 1878. Sveučilišna knjižnica sa 50.000 svezaka smještena je u skučenim prostorima na prvome katu, gdje se nalazila i mala Kostrenčićeva soba u kojoj je zasjedalo obično deset, ponekad i petnaest Matičinih odbornika. Budući da Kostrenčić u Knjižnici nije imao mjesta za Matičine knjige, za skladište je unajmljena prostrana soba u lijepu zdanju Grkokatoličkoga sjemeništa kojemu je ravnatelj bio Matičin odbornik i bivši tajnik Tadija Smičiklas. Ugovoren je trogodišnji najam za 180 forinti godišnje. Uz sjemenišnu zgradu u Gospodskoj ulici br. 3 (danas Ćirilometodska ul. 1 i Vranicanijeva ul. 2) stajala je tada kapela sv. Bazilije, jedina klasicistička sakralna građevina na Gornjem gradu. Nakon potresa 1880. kapela je srušena, a na njezinu mjestu sagradio je Herman Bollé u neobizantskome stilu crkvu sv. Ćirila i Metoda u čijem je oslikavanju sudjelovao i slikar Nikola Mašić, glavni ilustrator časopisa Vienac.

Sveučilišna knjižnica
na Trgu Republike Hrvatske

Godine 1882. Sveučilišna knjižnica, a s njom i Matičina uprava, prelazi iz Gornjeg u Donji grad, u Sveučilišnu zgradu na Sajmištu (danas Pravni fakultet i Rektorat Zagrebačkoga sveučilišta na Trgu Republike Hrvatske 14). Istodobno, za skladište Matičinih knjiga i tajnički stan unajmljene su prostorije od Prve hrvatske štedionice u Frankopanskoj 14 za 700 forinti godišnje.

Sveučilišna zgrada (danas Pravni fakultet i Rektorat zagrebačkoga Sveučilišta) na Sajmištu 1880-ih, sjedište MH od 1882. do 1887.

Sveučilišnu zgradu, najljepšu onovremenu građevinu u Donjem gradu, projektirao je u neoromaničkome stilu bečki arhitekt Ludwig Zettl odlukom vlasti za Bachova apsolutizma. Građena državnim novcem od 1856. do 1859, trebala je postati središnja hrvatska bolnica. No toj je svrsi poslužila tek 1866. u vrijeme Austrijsko-pruskog rata. Prije i poslije toga mjerodavni nisu pouzdano znali čemu doista treba namijeniti zgradu: tako je zgrada, osim za bolničke svrhe, povremeno služila i za potrebe realne gimnazije, Akademije, Zemaljskoga muzeja i koječega drugog, a u njoj je 1864. održana i Prva gospodarska izložba. Tek je 1870. dugoročno iznajmljena tvornici duhana, koja će u njoj raditi do 1882. Nakon potresa 1880. zgrada je obnovljena te je donesena odluka da se u nju uskoro presele Mudroslovni i Pravni fakultet sa Sveučilišnom knjižnicom, kojoj je pripala trećina sveučilišne zgrade. U njoj su matičari držali sjednice i skupštine pune četiri godine, a zahvaljujući tajniku Ivanu Kostrenčiću u njoj su oblikovane prve ideje i konačni zaključci o izgradnji vlastite kuće, Palače Matice hrvatske na Strossmayerovu trgu.