Lupinizam ili umjetnost na razmeđi svjetova

„Pustinja raste, teško onom
tko pustinje skriva…“

(Friedrich Nietzsche)

Kao svojevrsno polazište za tumačenje fenomena Lupinova umjetničkog stvaralaštva neka nam ovom prigodom posluži ciklus njegovih slikarskih radova posvećen „događaju“ pandemije koronavirusa. Tako nam, primjerice, radovi Kineski rulet i Lady Korona ponovno otvaraju Lupinovu umjetničku viziju posthumane i transhumane suvremenosti u kojoj prebivamo i koja, barem neke od nas, ostavlja u nijemu čuđenju. Čini se naime da je upravo neljudska, antiljudska moć virusa koji hara planetom potaknula umjetnikovu najdublju potrebu za umjetničkim izražavanjem odnosno prikazivanjem kako trenutne svjetske situacije tako i konstitucije svijeta uopće. Naime taj je svijet, sukladno ne samo Lupinovu intuitivnom uvidu nego i realno očitovanoj svjetovnosti svijeta, zapravo svijet koji više ne počiva na sklopu čovjek – svijet – Bog, nego na onom znanstvenom (kao jedinom kriteriju istinitosti ili jedino prihvatljivoj istini), tehničkom (kao jedinom načinu pro-izvođenja bića ili načinu odnošenja spram žive i nežive prirode) i kibernetičkom (kao jedino ispravnoj praksi života ili načinu upravljanja političkom zajednicom). Stoga je tzv. posthumano stanje svijeta zapravo stanje krajnjega razdvoja prirode i duha (npr. ciklus Drugi svijet), dočim se transhumanost prije svega očituje u nastojanjima prema mogućim bio-kibernetičkim poboljšanjima čovjeka (npr. ciklus Ljudi iz drugog svijeta).

People from another world

Užas pustinje besmisla

Kao što primjerice, i to već odavno, industrijska proizvodnja ljudske hrane ovisi o znanstveno-tehničkoj manipulaciji biljnim i životinjskim svijetom, tako očito i čovjek, kao biološko, organičko ili tjelesno biće, neće više moći preživjeti bez medicinsko-farmakološke pomoći. Tako je u konačnici i Lady Korona istom primjereni umjetnički prikaz, po svemu sudeći znanošću izazvane, globalne virusne pošasti, tj. prikaz takoreći nebožanskoga bića čiji nam je „mehanizam“ djelovanja još uvelike tajanstven (Kineski rulet). „Svetost“ tamne Lady Korone ne odnosi se na život i životnost nego na smrt, ona je strahotna Anti-Madona koja zrači smrću, odnosno autentični umjetnički prikaz ne-svetosti kao životu suprotstavljene pramoći anihilacije. Polazeći upravo od rada Lady Korona, usuđujemo se ustvrditi kako se u dodiru s Lupinovom umjetničkom fantazijom iskonska „zla moć“ u cijelosti potvrđuje kao neka – po vlastitoj naravi – neukidiva i bezmjerna, ali ipak, uvjetno kazano, temeljna životna moć (naime kao neodoljivo privlačna moć onog ja, jastva) koja nezaustavljivo prožima, obuhvaća te preinačuje čovjeka i njegov svijet. Štoviše, čini se da Lupino svojom umjetničkom intuicijom naslućuje kako je, na neki način, čak i ono božansko pogođeno užasom nezadrživog prodora neljudskih sila, tj. užasom pustinje besmisla koja raste (npr. Agonija anđela).

Pritom valja primijetiti kako je svjetskopovijesno događanje nihilističkog dokidanja humaniteta, zacijelo, uvjetovano čovjekovim odmakom od nezavidne božanske moći ljubavi kao istinske, te isto tako iskonske, oblikotvorno-životodajne moći (npr. Majka hraniteljica). Imajući u vidu to da je upravo čovjek presudni uzročnik procesa uspostavljanja posthumanoga svijeta, nije neumjesno kazati kako ono neljudsko nije nešto čovjeku posvema strano već je, primjerice prema uvidima hrvatskoga filozofa Žarka Paića, ono „što je konstruirano s pomoću tehno-znanstvenih eksperimenata u stvaranju umjetnoga života i umjetne inteligencije” (Ž. Paić, Posthumano stanje: kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti).

Lady Corona

Distopijski nadrealizam

Ne dovodeći, nadalje, u pitanje mjerodavne opise Lupinova likovnoga stvaralaštva (tzv. lupinizam), primjerice kao materijalizacije „apokaliptičkih vizija, ili kao, kako ga naziva dr. art. Mirna Rudan Lisak u tekstu Stephan Lupino: Umjetnost u vrtlogu strasti, nemira i napetosti, svojevrsnoga „distopijskog nadrealizma“, valja se zapitati što zapravo stoji u pozadini njegova pogleda na svijet i čovjeka. Polazeći, dakle, od likovnih tema i motiva u njegovu opusu, može se reći da je Lupino kao umjetnik ipak presudno određen kršćanskom tradicijom, odnosno kršćanskim shvaćanjem čovjeka kao bića stvorena po božanskoj ljubavi. K tomu, njegove apokaliptičke umjetničke vizije ne proizlaze, strogo gledano, iz neke „refleksivnosti“ ili sistematskog promišljanja znanstveno-tehničkog horizonta kako suvremenoga svijeta tako i suvremene umjetničke prakse, nego prije svega iz osebujnoga živog doživljavanja zbilje; iz takoreći intuitivno-senzibilnog načina odnošenja, koji je dakako uvjetovan i kršćansko-religioznim shvaćanjem Dobra i Zla, spram izvanjske stvarnosti. Drukčije kazano, ljudski svijet, kako ga doživljava Lupino, u osnovi nije drugo doli svojevrsno (neskriveno) poprište sukoba između Dobra i Zla; sukoba za gospodstvo nad cjelinom upravo toga svijeta. No ukoliko je Dobro odista životodajna ljubav koja se iz sebe same beskonačno razdaje, tj. pruža onom Drugom, te pritom sebe samu ne poništava (Bonum est diffusivum sui), utoliko i Zlo, kao ono htonsko ili najunutrašnjije koje vri u dubinama života, osobnosti te naposljetku čak i onoga božanskog, u konačnici ne može zauvijek zagospodariti cjelinom svijetom jer se, naime, ne može odreći sebe sama, tj. ne može, uistinu, darivati novi život. Drugim riječima, jedino svjetlo može ograničiti tamu, jedino Dobro kao beskonačna božanska ljubav može „preobraziti“ sebičnu narav Zla.

Strahotna ljepota

S druge strane, Lupinov se umjetnički duh objektivira ponajprije u umjetničkim djelima kao zatvorenim cjelinama; on svoje osjećaje, fantazijske slike i misli udjelovljuje, što zapravo znači da nije sklon suvremenim umjetničkim formama izražavanja koje negiraju koncept djela. Stoga je njegova umjetnost takoreći nesuvremena. Povrh toga, Lupinova djela sjaje nekom čudnom, strahotnom ljepotom koja ne isključuje ono estetsko, estetski aspekt umjetnosti. Naime, dojam užasne ljepote koji u nama može izazvati Lupinova umjetnost ne počiva na zanemarivanju estetskoga elementa umjetnosti – jer upravo nam specifičnost umjetničke forme i omogućuje uspostavljanje odnosa s djelom – već on proizlazi iz estetsko-umjetničkog doživljaja tzv. predmeta umjetničkog prikazivanja (predmet umjetničkog djela nije istovjetan sa samim umjetničkim djelom kao duhovno-materijalnom cjelinom). Drukčije kazano, ono što nas u Lupinovu stvaralaštvu, zapravo, „užasava“ jest umjetnički prikazana, ili udjelovljena, istina bića svijeta, odnosno strašni tamni sjaj onog neljudskog.

Skriva li se ipak negdje, bilo unutar bilo onkraj sklopa znanosti, tehnike i kibernetike, ono spasonosno za čovjeka, ono što može voditi k otvaranju novoga povijesnog svijeta? Valja se nadati i iščekivati. Neka nam dotad djela Stephana Lupina, barem nakratko, posluže kao živi podsjetnik na sveprisutnost pustinje svijeta u kojoj, još, prebivamo.