Lomovi i načetosti Anočićevih toplih čudaka

Ono što je kritika zamjerala Anočićevim O medvjedima i ljudima 2010. u Kerempuhu – predugo, ritmički neujednačeno i dramaturški nedorečeno, s previše lica, beznađa i pedesetak prizora – u gostujućoj je izvedbi sarajevskoga Narodnog pozorišta desetak godina poslije štrihano, vjerojatno zahvaljujući dramaturginji Džejni Hodžić, ali i drukčijem senzibilitetu ansambla. Polazište je crna kronika, karakteristično za njegovu fazu probijanja u glavnu struju obilježenu radom s Ninom Mitrović. Na temelju vijesti iz koje se saznaje da je zbog duga od 12.000 kuna u banci aktivirana bomba te stradavaju nevini, autor i redatelj slaže tzv. slice of life (krišku života) te pomalo filmski montira različite likove, odnose i sudbine, stalno ispreplećući stvarnost i grotesku, brižnost i hladnoću, dobrotu i našu sposobnost za zlo te kroz humor i glazbene brojeve dočarava frustracije, nesreće, siromaštvo i bijedu svakodnevice pritom ipak zadržavajući toplinu, koja je uvelike obilježila njegove najuspješnije predstave. Blizak glumcima, a opet osluškujući publiku, pokazuje da je sve moguće. I ono apsurdno, i ono tužno, u kazalištu koje prikazuje ljudska čudaštva izmjenama potpune ozbiljnosti i karikaturalnosti.

Jednostavna kulisa izmišljenoga grada postaje lakmus-papir za brojne likove od krvi i mesa / Izvor HNK u Osijeku

Kako je na sličnim registrima učvršćenja i kraćenja 2019. u Teatru Exit (suradnja s Akademijom za umjetnost i kulturu u Osijeku) s tadašnjim studentima Karlom Bernikom i Domagojem Ivankovićem te kolegom Jasminom Novljakovićem ponovno postavio GospOUdinaNOUbadija (usp. Niko i ništ, KNAP, 2008), tako izgrađuje, odnosno oživljuje i sarajevsku O medvjedima i ljudima. Osoba je nešto manje, trajanje nije predugo te samo sidrište nije više u kritiziranom beznađu nego u mogućnosti da se unutar takvih ljudskih „oštećenja“ ipak gradi relativno naivna, a opet ljudska priča koja pruža dovoljno očekivanog prepoznavanja. Jednostavna kulisa izmišljenoga grada, koja se po potrebi mijenja autobusnom postajom, dnevnom, pa spavaćom sobom ili bankom (scenografiju Josipa Lovrenovića prate kostimi Lejle Hodžić) postaje lakmus-papir za nevoljenu djecu, nezadovoljne supruge, dječaka koji nikad nije odrastao, nesretne ljubavi, neutažene strasti. Pred nama su ljudi od krvi i mesa, podjednako spremni voljeti i mrziti, iskazati nježnost, ali i nevjerojatnu okrutnost.

Narcisoidnog i duhovitog Aljemija (izniman u zahvalnoj ulozi Aldin Omerović) brak umara, pa spava s drugim ženama. Njegova supruga Marijana (ovdje u ulozi i pjevačice Sanela Pepeljak) bježi na satove pjevanje, gdje će je pak zaboravljena estradna zvijezda, depresivni Svemir (utišani Vedran Đekić) zavoditi dok pjevaju Princezu Slađane Milošević i Dade Topića. Svemirova supruga Katarina (hihotava i topla, ujedno stalno na rubu pretjerivanja Merima Lepić Redžepović) paralizira ga umanjenicama i količinom izgovorenog, no pritom sama seksualno nezadovoljena nabasat će na Aljemija, čime će se zaokružiti i tragično skončati jedan rukavac priče. Drugi će se vrtjeti oko Jadrana (smireni, potisnuti Aleksandar Seksan tek čeka svoje puknuće), kojeg će iskorištavati starica Piroška (manipulativna i sva u gesti Minka Muftić), ali i prostitutka Zdenka (ranjiva, s najviše empatije Mediha Musliović), koja će mu ostaviti na brigu nevidljivoga sina (poslije će mu scenski život dati Isa Seksan), ali i ponuditi ruku prijateljstva Gradimiru (humorni Milan Pavlović), kad ga već svaki pogled na strahotan svijet i ne baš zdrav odnos s majkom tjera na san. Bliskost će od Gradimira tražiti svojevrsna inačica Normana Batesa, Svebor (Nerman Mahmutović). Svako je lice načeto. Svaki je odnos obilježen komunikacijskim lomom. Žene preživljavaju.

Anočićevo autorsko kazalište kritičar Mladen Bićanić u sarajevskom Oslobođenju uspoređuje s poezijom Adama Zagajewskog. Obojica opjevavaju osakaćeni svijet, nekad i doslovno kad se redatelj kao u ovoj predstavi uz Matiju Antolića prihvati glazbe. Iako takav kazališni pogled lako može skliznuti u plošnost, sapuničavost bez dubljega poniranja u mozaička lica, u trenutku kad je iskren smijeh tako rijedak, traženje vrijednih krhotina djetinjstva s ansamblom NP Sarajevo upućuje nas da u teškim životnim nanosima nismo sami. Čak i kad je nažalost riječ o jednoj od posljednjih Anočićevih režija.