Iznevjerena postmoderna

-

Prije nekoliko godina objavio sam u časopisu Forum niz razmatranja o podrijetlu i smislu pojma postmoderna. Naveo sam mišljenje austrijskog i američkog teoretičara znanosti Paula Feyerabenda iznesena u njegovoj knjizi Protiv metode (1975). U raspravama o naravi postmodernog stanja navodi se autorova maksima da je u naše doba „sve moguće“ (anything goes). Bit je današnjeg svijeta u tome što se sve relativizira, pa ako se mjerila relativiziraju, moguća je primjena različitih kriterija.

Nekoliko godina poslije Feyerabendova djela francuski je filozof Jean-François Lyotard objavio knjigu Postmoderno stanje (La condition postmoderne), u kojoj je pružio analizu tendencija u suvremenoj umjetnosti i znanosti, koje se prema njegovoj prosudbi sve više udaljuju od ranijih pozicija. Društvo ih više ne prihvaća. Apsolutna spoznajna istina izgubila je moć i vrijednost. Društvo takvu istinu više ne legitimira.

(Post)moderni Hamlet

To se stanje očituje u mnoštvu oblika života i intelektualnih djelatnosti. Postmoderna sloboda oproštaj je od konvencionalnih obveza. Služeći se Wittgensteinovim pojmom jezika kao oblika igre (Sprachspiele) Lyotard upozorava na agonalne i ludičke elemente u postmodernom duhu, pa je jedno od temeljnih obilježja postmoderne, utvrđuje autor,  njezina diferentnost, to jest autonomija oprečnih stajališta. Lyotardova razmatranja mogu se nadopuniti pojmom pluralizma.

Misaona armatura bila je potrebna kao uvod u predmete koji su građa ovih razmatranja. Što dakle znači upozorenje na iznevjerena načela postmoderne? Iznevjereno je obećanje teoretičara umjetničke postmoderne, prema kojemu je u novoj condition sve ravnopravno pa u vodoravnom pogledu na objekte može vrijediti samo mjerilo egalitarizma. Drukčije rečeno, ako postmoderna u sebi sadrži sastavnicu modernističke korjenitosti, onda u njoj, logično, i antiradikalne, tradiciji bliže težnje, u njoj moraju naći svoje mjesto.

Uzmimo kao vizualno osobito dojmljiv primjer Hamleta i Figarov pir. Predstavnici takozvanoga režijskog teatra (koji je, usput rečeno, star već gotovo sto godina, počevši s londonskim „Hamletom u fraku”) smjestit će Hamleta da agira s nekog lustera, a Duha u susjedstvo. Figara će prikazati kao trgovačkog putnika koji balama sukna dosađuje drugim likovima, koji su – prema citatnosti – odjeveni poput ansambla u Snu ivanjske noći, a motaju se uglavnom ispod kaučeva najnovijih modela, što treba signalizirati „vječnu aktualnost“: sedamnaesto stoljeće osamnaesto ili dvadeset i prvo, svejedno.

Isto očekuje gledatelje Wagnerova Lohengrina, gdje se protagonisti na pozornici igraju lovice autima i biciklima. (Sličnu sam izvedbu doista vidio, prije mnogo godina u Hamburgu.)

Vrijeme je da u raspravu uvedem fenomen postmodernoga gledatelja, predstavnika društveno definirane publike. Ponašanje publike, dakle javnosti, predočuje disparatnost suvremenoga stanja. Jedina instanca koja primjereno zastupa postmodernu misao upravo je publika. Jedan dio pohrlit će u kazališta koja jamče da pružaju nešto što je dosad neviđeno, na primjer Glembajeve u kupaćim kostimima ili u robijaškim odijelima. Drugi sloj publike radovat će se predstavama tradicijskoga kova, s kostimima i scenografijom nalik na opremu iz Mozartova, Verdijeva ili Wagnerova vremena. Načelo postmoderne neće biti napušteno ako se dva dijela publike ne budu uzajamno prezirala.

Smotra repertoara i stila mnogih kazališta, s upadljivim udjelom provincijskih, pokazuje da neviđeno još smatraju svojom glavnom atrakcijom, a da je sve drugo „staromodno“. Ipak, staromodnost može se shvatiti i drukčije. Jedan je njemački kazališni kritičar u osvrtu na režijske eksperimente napisao lakonski: staromodno. Imao je na umu Piscatorove provokativne redateljske zamisli iz dvadesetih godina, primjerice u Schillerovim Razbojnicima, gdje likovi agiraju na simultanim pozornicama, u današnjoj odjeći, dvojica s maskama Trockoga i Chaplina. Nakon povratka iz emigracije u Sjedinjenim Državama u Zapadni Berlin pokazao je svoju veliku invenciju uprizorivši kazališnu verziju Tolstojeva Rata i mira. Bitke između Napoleonove i ruske vojske predočio je na golemoj šahovskoj ploči, na kojoj zapovjednici vuku poteze.

Da ne bude „staromodan“, proslavljeni je francuski redatelj Patrice Chéreau odustao svojih eksperimenata (primjerice uprizorenja Wagnerove tetralogije Prsten Nibelunga 1976. u Bayreuthu, s parnim strojevima na pozornici). U režijskom pristupu jednoj drugoj Wagnerovoj glazbenoj drami, Tristan i Izolda, primijenio je vizuru koja podsjeća na izvorne izvedbe iz skladateljeva vremena. Treba napomenuti da je inscenacija Tristana mlađa tridesetak godina od izvede Ringa.

Vraćam se ishodištu. Tko je očekivao da će postmoderna biti posve egalitarna (kome frak, a kome marsijanska plastika), ipak se prevario, jer mnoga kazališta, pogotovu provincijska, još uvijek draži „neviđeno“.

Gledatelji, međutim, sve su skloniji, egalitarizmu u prilog, tradiciji. Ovako ili onako, postmoderna mora biti raznolika u duhu ravnopravnosti, ukratko anything goes. Inače je postmoderna puka obmana.