Hrvatska i svijet 1842.

Godine 1842. Zemlju napučuje više od milijardu ljudi. Hrvati, a njih je tada oko dva milijuna, čine tek dva promila svjetske i približno sedam promila europske populacije. Ideje Francuske revolucije te kapitalistička privreda zasnovana na brzoj industrijalizaciji i braku tehnike i znanosti uvelike su promijenile duhovni i prirodni krajolik ljudi. Narodi i države koji su prihvatili i podupirali političko-ekonomsku liberalizaciju i tehnološki razvoj (dakako, bez razmišljanja o njegovim lošim posljedicama) izrasli su u gospodarske i imperijalne sile.

Svijet političkih i nacionalnih sloboda, razvijena gospodarstva i tehnoloških čuda u to doba mogla je putem Gajevih novina ili mahom njemačkih novina upoznati malobrojna, petpostotna populacija pismenih Hrvata. Prometno izolirane, bez jedinstvenog književnog, svima razumljiva jezika općenja, izvrgnute politikama germanizacije i madžarizacije i bez svijesti o vlastitoj kulturi, Hrvate nije bilo teško podijeliti i rascjepkati po političkoj, teritorijalno-upravnoj i staleškoj liniji.

Te 1842. današnji je teritorij Hrvatske bio podijeljen na nekoliko upravnih područja u sklopu Monarhije, među kojima je djelomičnu političku autonomiju posjedovala stanovništvom najbrojnija civilna Hrvatska i Slavonija (tzv. Banska Hrvatska, ugarski dio Monarhije s dijelom istočnoga Srijema, bez Međimurja i Baranje, koji su bili u sastavu Ugarske), dok su Vojna krajina (površinom najveći dio hrvatskoga teritorija), Dalmacija i Istra bile izravno podvrgnute austrijskoj vlasti. Upravnoj podjeli odgovarala je i podjela na različite, regionalno obojene društvene sustave utemeljene na feudalnim odnosima i osnovnoj staleškoj razdiobi na plemstvo, građanstvo i seljaštvo, kojemu je pripadalo 90% sveukupna hrvatskoga stanovništva. Ono malo političke moći što su je posjedovali Hrvati nalazilo se isključivo u rukama plemstva, koje je provodilo uglavnom defanzivnu politiku, naginjući čas Beču, čas Budimpešti.

Segmentiranost hrvatskoga političkog i društvenog prostora, idejni utjecaji prosvjetiteljstva, panslavizma, francuske političke misli i njemačkoga romantizma, koji je isticao iznimno značenje jezika i narodnosti u kulturnom i političkom životu, doveli su do konstituiranja ilirizma kao narodnoga pokreta, prije svega kao kulturnog, a potom i kao političkog integracijskog pokreta pod vodstvom prosvijećene „narodne inteligencije“, bilo plemićkoga bilo pučkoga podrijetla. Najintezivnije silnice toga pokreta sabiru se u godini 1842, godini Matičina utemeljenja.