Divlji zapad u doba jazza

Kao i mnogošto drugo, neobičan je svijet političke korektnosti. Potkraj 2018. politkorektori su internetskim peticijama i drugim sredstvima glasno i čujno zahtijevali da se iz pjesme Fairytale of New York irskih folk-punkera The Poguesa izbaci, cenzurira, riječ faggot, pogrdni izraz za homoseksualca. Ironično romantična božićna pjesma, prvi put objavljena daleke 1988, odonda emitirana bezbroj puta, stekla je status klasika baštine pop-rocka. U novom filmu novozelandske autorice Jane Campion, Šape pasje, podrugljivi mačo kauboji mlađahnom momčiću donekle – u njihovim očima veoma – feminizirana ponašanja, zajedljivo, želeći ga poniziti i uvrijediti, dobacuju: faggot! O tomu u medijima ni crtice. Čini se da je važnije, korektnije, pravilnije podići hajku na stih star dva desetljeća, zapisan i otpjevan, štoviše snimljen i fiksiran (!) godina u kojima je pojam političke korektnosti bio u povojima (naziv je skovala i prvi put zabilježila novinarka Elinor Langer u New York Timesu 1984) negoli zapaziti to u radu ostvarenu upravo u eri vladavine političke korektnosti. Pri čemu Šape pasje nisu kakav opskuran slikopis, već djelo koje je širom svijeta osvojilo dvjestotinjak nagrada, među kojima Zlatni globus za dramski film, režiju i sporednu mušku ulogu (Kodi Smit-McPhee), Srebrnog lava za režiju na 78. filmskom festivalu u Veneciji te se nalazi na mnogim popisima najboljih ili najistaknutijih filmova godine.

Benedict Cumberbatch i Jesse Plemons u začudnom pseudovesternu smještenu u zabiti Montane 1925. ¸/ Izvor IMDB

Proturječja, nedokučivosti, nesklapnosti, zakučastosti ljudskog karaktera, ponašanja, ophođenja, odnosa, nesklad pojavnosti i biti najprisutnije su teme Šapa pasjih, začudnog pseudovesterna smještena u zabiti američke savezne države Montane 1925. Vrijeme je to ludih dvadesetih, doba jazza, era Divljega zapada bespovratno je uminula barem desetak godina prije. Ipak, na dobrostojećem stočnom ranču braće Burbank živi se uvelike kaubojski, u čemu osobito ustrajava stariji brat Phil (Benedict Cumberbatch), školovan na sveučilištu Yale, ali tvrdokoran u očuvanju prošlostoljetnih navada. Prostrana obiteljska kuća na osami iznutra je obložena mahagonijem i urešena umjetničkim slikama, no svadljivi Phil u ulaštene prostorije izvana ulazi i njima se kreće blatan, mastan, čađav, neopran, izgužvan i neuredan, a svakomu se – osim družini najamnih kauboja – obraća izazovno neprijateljski, kavgadžijski osorno. Početna napetost cjeline, temeljene na istoimenom romanu američkog pisca Thomasa Savagea iz 1967, gradi se na Philovoj sprezi s bratom mu Georgeom (Jesse Plemons), čistim, urednim, pristojnim, smirenim, koji čak i jaše u odijelu, za razliku od Phila, koji ni u krevetu ne skida kaubojske zaštitne nadnogavice. Kamera snimateljice Ari Wegner divi se krasnima pastelima i čvrstim oblinama oku ugodne planinske prirode, njezinim jesenskim okerima, zimskim bjelinama i sivilima (sve je snimljeno na Novom Zelandu) te požudno upija prozračne svjetline i nepronične mrkline interijera; glazba Jonnyja Greenwooda (Radiohead) toplim zvucima gitare, klavira i violončela potmulo vrtloži nemile slutnje.

Pripovijest se razvija izbjegavajući klasično dramatiziranje i izravno objašnjavanje. Tinja poput sporogorećeg štapina, ne dajući jasne smjernice, no mrmoreći zlu kob. Osim prisutnošću automobila i autocesta, odmjenjivanje staroga novim – središnja vesternska tema – dočarava se nošenjem tenisica, igranjem tenisa, vrtnjom hula-hupa oko struka... što smo malokad gledali u takvu okružju. (Hula-hup, uzgredice, staro i mlado vrti od davnina, kažu i nekoliko stoljeća prije Krista.)

Tihi George Burbank izblijedjet će iz filma, njegova nova supruga Rose (Kirsten Dunst), dodatni kamen spoticanja u bratsko-rančerskim odnosima, bit će svedena na jednodimenzionalnu alkoholičarku, a u prvom će se planu ocrtati ambivalentno neizvjestan odnos između Phila i Rosina mekušastog sina, medicinskom naukovanju posvećena Petera (Smit-McPhee). Silnik će postati žrtvom, prividno nejače nadmudrit će ugnjetača, slabić nespretnjaković pokazat će se čvršćim i odlučnijim karakterom od samoproglašenog moćnika.

Djelo poetsko-meditativnog tempa i ugođaja, češće jezovitog negoli milog, kloni se ustaljenih staza i očevidnih putokaza, ne oblikuje nijedan uzorit lik, tzv. pozitivca, ne sudi i ne procjenjuje, već nastoji zaviriti u zasjenjeno i možda se još jedanput zapitati nad (samo)destruktivnim umovanjima i djelima najsavršenijega živog bića pod beskrajem nebeske modrine.