Dame od pera i jedna Majka Hrabrost

-

Uz epidemiološke mjere ne preostaje mi nego hodati po najbližem susjedstvu i ono me svaki put iznenadi nečim novim. Možda je to neki novi detalj, možda je to tek neko moje raspoloženje, posebna svjetlost, nesvakidašnja jurnjava oblaka, a možda i nije ništa posebno, možda je sve to iz nekog razloga tako složena slika. Danas ću se družiti s damama od pera, hrvatskim književnicama, a tu je i jedna sasvim posebna Majka Hrabrost, koja od 4. srpnja 2016. boravi u svojem parku u mojem kvartu, a to je Trešnjevka.

Dragojla Jarnević (rođena 1812. u Karlovcu, ondje i umrla 1875) najstarija je od tih dama od pera. Naravno, nisam je osobno poznavala, ali jesam osobu koja se dugo bavila njezinim najpoznatijim djelom, Dnevnikom. O Dragojli je 1985. napisala opsežnu monografiju. Bila je to folkloristica, književna povjesničarka i pjesnikinja Divna Zečević (1937–2006). Druga osoba koja se bavila tom poznatom ilirkom, spisateljicom, učiteljicom i planinarkom, bila je urednica Irena Lukšić (1953–2019), kolegica s kojom sam na fakultetu bila samo na „dobar dan“ dok je ona u našoj zajedničkoj fakultetskoj zgradi uređivala Književnu smotru. Upravo je pod njezinom uredničkom palicom 2000. izašao integralan tekst pozamašna Dragojlina Dnevnika, što ga je pisala od 1832. do 1874. Možda je Irena posegnula za štivom svoje lancmanke i zato što je Jarnevićeva bila Karlovčanka, a Irena Lukšić Dugorešanka. Još jedan zajednički detalj: obje su i rođene i umrle u svojim rodnim gradovima, iz kojih – bez obzira na sve dulje ili kraće izlete i uzlete – kao da se nisu pravo ni micale, odnosno uvijek su im se kao svojem utočištu vjerno vraćale. Ulica Dragojle Jarnević nalazi se u mojem neposrednom trešnjevačkom susjedstvu i jedna je od većih u novom spletu ulica nazvanih po poznatim hrvatskim književnicama, u tom novoizgrađenom kvartu modernih zgrada koji je izrastao na zemljištu negdašnjih vojnih skladišta i vojarni, točno preko puta crkve sv. Marka Križevčanina i OŠ Augusta Šenoe na Selskoj cesti. Dragojla Jarnević ostavila je i planinarski trag usponom na Okić, na koji se 1843. popela kao prva žena, bosa, s južne, strmije, strane. Danas se ta staza njoj u čast zove Dragojlina staza.

Kata Šoljić (1922–2008) majka je četvorice sinova palih u Domovinskom ratu / Izvor Wikipedija

Ni Doru Pfanovu (1897–1989) nisam osobno poznavala, premda sam teoretski i mogla, jer smo neko vrijeme bile suvremenice. Od te suptilne pjesnikinje, koja je za život zarađivala kao profesorica na zagrebačkoj gornjogradskoj gimnaziji i bila za taj posao očito prekapacitirana (diplomirala je romanistiku i filozofiju, a doktorirala temom iz psihologije), pamtim samo fotografiju profinjena lica s naočalama. Mislim da je punim plućima živjela samo dok je književno stvarala. U ulici njezina imena nalazi se manji špeceraj koji radi i nedjeljom (dok mu to zakonom ne zabrane). Trgovina je iz lanca Decentia, no naslov sam prvi put pročitala krivo, demencija, pa mi je tako i ostao.

Višnju Stahuljak (1926–2011), jednu od tih književnica, donekle sam i osobno poznavala. Zapravo, poznanstvo je bilo jednosmjerno: ja sam znala mnogo o njoj, ona o meni ništa. Jednom sam ljetovala s prijateljicom u stanu prijateljičine bake u Rovinju (Trevisol 20), u istoj kući u kojoj su stan imali i Stahuljaki. Zgrada je bila tipično primorski uska, na svakom katu jedna soba, pa se ljudi na stubištu nisu mogli nezapaženo mimoilaziti, morali su se barem ugnuti jedni drugima. No zašto bi starija i ugledna gospođa primijetila balavicu poput mene? Sjećam joj se i muža, Velimira Chytila (1925–2009), cijeli je radni vijek proveo u Zagrebačkom kazalištu lutaka kao lutkarski umjetnik. Višnja je diplomirala solo pjevanje, to je i predavala na Glazbenoj školi Blagoja Berse (Britanski trg), no bila je i glumica i redateljica u Zagrebačkom kazalištu lutaka, gdje se s mužem i upoznala. Rad u dječjem kazalištu potaknuo ju je da piše za djecu i mladež, no mene je privukla najviše autobiografskim tekstovima u kojima sam mogla lijepo pratiti i neke predjele koje sam i sama poznavala, npr. Šalatu. Njezina sam Sjećanja (1995), uz neke slične tekstove, čitala s interesom, premda sam na kraju ipak imala dojam stanovita memoarskog friziranja (uspomene valjda i jesu frizirane). Njezin svestrani brat Zlatko Stahuljak (1933–2021) poslužio je mojoj prijateljici i meni bar nečem korisnom: s njegovom praznom kutijom od viole upadale smo besplatno na koncerte Dubrovačkih ljetnih igara! Bila su to sjajna vremena.

Sunčana Škrinjarić (1931–2004), već rođena s književničkim pedigreom (baka Zofka Kveder bila je slovensko-hrvatska književnica), a ima i književnih odvjetaka (kći joj je književnica Sanja Pilić), u svojoj je ulici izložena suncu, no bila bi još i više da su u komisiji za imenovanje ulica i trgova malo maštovitiji, pa njezinu ulicu zamijenili onom sunčanijom Višnje Stahuljak. No nisu.

Ostala je još jedna „ženska“ ulica, ona Zvjezdane Ladike (1921–2004). Nakon završenoga studija jugoslavistike, francuskog i ruskog jezika, diplomirala je i kazališnu režiju. Generacije darovite djece uvela je u svijet kazališta. Živi još u mnogim kazališnim zanesenjacima.

Osim dama od pera, tu je i žena koja sama za sebe kaže: „Nisam završila nikakvu školu. Jedva se znam potpisati.“ Nije to Brechtova Majka Hrabrost iz Tridesetogodišnjeg rata (1618–1648) nego iz našega, Domovinskog: Kata Šoljić (1922–2008), majka četvorice palih sinova. Bili su to Niko, Ivo, Mijo i Mato. I kći Ana ostala je udovica. U hrvatskoj su himni i ovi stihovi (ne pjevaju se):

Veseli se, tužna mati,

Padoše ti vrli sinci,

Ko junaci, ko Hrvati,

Ljaše krvcu domovini!

Majci slaba utjeha. No Katin je park (kao i onaj Kãthe Kollwitz slične sudbine u Berlinu) ipak veseo. Dječje igralište.