Uzdanica naše buduće operne scene

Na posljednjem koncertu ovogodišnje sezone ciklusa Mladi glazbenici u Matici hrvatskoj održanu 23. prosinca 2021. nastupila je netom diplomirana sopranistica Josipa Bilić. Pjevačko obrazovanje Josipa Bilić započela je 2014. u Glazbenoj školi Vatroslava Lisinskog u razredu Kristine Beck-Kukavčić, a studij pjevanja diplomirala je s najvišim uspjehom 2021. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi Lidije Horvat-Dunjko. Za vrijeme školovanja pobjeđivala je na međunarodnim i državnim natjecanjima: Vera Kovač Vitkai 2015, Lav Mirski 2016, državna natjecanja 2017. i 2019, Lions grand prix 2018, Zoltán Kodály 2019. i József Simándy 2018. i 2021. Dobitnica je Rektorove nagrade 2020. i 2021. te, kako smo mogli saznati u kratkom obraćanju prije početka koncerta, nastavlja s natjecanjima i u budućem razdoblju, što je svakako za pohvalu.

Josipa Bilić / Snimio MIRKO CVJETKO

Koncert je otvorila izvedbom ciklusa pjesama Ariettes oubliées (Zaboravljene pjesme) Claudea Debussyja na tekstove poznatog simbolista Paula Verlainea, a francuski niz nastavljen je arijom Depuis le jour iz III. čina opere Louise Gustava Charpentiera. Prvi dio zaključen je potpuno drukčijom arijom Da tempeste il legno infranto iz III. čina opere Julije Cezar u Egiptu Georga Friedricha Händela. Iako nije bilo navedeno u programu, prema hvalevrijednu običaju na koncertima ciklusa Mladih glazbenika na početku drugog dijela koncerta čuli smo i djelo hrvatskog autora. Ovom prilikom to je bila pjesma Zapušćena iz Čakavske suite za glas i klavir Borisa Papandopula na tekst Drage Gervaisa. Nakon toga uslijedila je solo popijevka Gretchen am Spinnrade Franza Schuberta i za kraj recitativ i romanca Eccomi in lieta vesta... Oh! Quante volte iz I. čina opere Capuleti e i Montecchi Vincenza Bellinija.

Kao što je vidljivo iz pobrojenih djela, čuli smo stilski raznolik program od baroka do 20. stoljeća. Prema sadašnjim karakteristikama glasa, koje se naravno još mijenjaju i izgrađuju, čini se da mladoj Josipi Bilić najviše leži program prve polovice 19. stoljeća. To najviše dolazi do izražaja ako usporedimo njezinu tehniku s primjerice vodećim francuskim pjevačicama novije generacije kao što su Lea Desandre, Marianne Crebassa ili prije svega Sabine Devieilhe, koja jednako svježe donosi Händela kao i Debussyja. Iz jedne takve usporedbe proizlazi da bi repertoar od Bellinija do Verdija, uključujući i njemački Lied, trebao biti forte Josipe Bilić kao jedne od glavnih uzdanica naše buduće operne scene. U ovom trenutku svakako možemo biti zadovoljni što smo čuli pokretljivost glasa u virtuoznoj Händelovoj ariji, uvjerljivu prevrtljivost u Debussyjevim minijaturama ili pak elegantnu dramatičnost kod Bellinija. Zahtjevi izvan središnjeg opernog repertoara svakako podrazumijevaju specijalizirani pristup obrazovanju, što za naše pjevačice obično znači odlazak na studij u inozemstvo. Iz pokazane ambicioznosti Josipe Bilić unutar sustava natjecanja gotovo je sigurno da ni taj bitan korak neće izostati.