Tramvaj- ljudi iz Vodnikove

-

Kao što Švejk na početku romana na vijest kako im ubiše Ferdinanda pita: kojega Ferdinanda, jer on zna dva, tako pitam i ja: po kojem je Vodniku nazvana kratka, ali važna, zagrebačka ulica koja spaja Mihanovićevu sa Savskom cestom? Jer i ja znam dva Vodnika. No svjesna sam da mnogi nisu čuli ni za jednoga. Ne nabijam im komplekse. Mislim da ni u Sloveniji za pjesnika Valentina Vodnika (1758–1819) ne znaju baš svi, a upravo je po njemu nazvana ulica o kojoj pišem. Taj je pjesnik, novinar i franjevac rođen u Gornjoj Šiški, koju je danas progutala Ljubljana kao svoje predgrađe, a umro je u samoj Ljubljani. Nekoć se Vodnikova ulica zvala Poljski put, a od 1909. zove se Vodnikova. Poljski put rječito govori što je nekoć tu bilo: polja i put među gredicama. Ne znam zašto neki drugi slovenski književnici, poznatiji i važniji od Vodnika, nisu dobili ulice bliže užem središtu Zagreba, pa su tako Cankarova, Prešernova i Gregorčičeva dospjele na Črnomerec.

Slavka Pavić (95) najstarija je hrvatska fotografkinja / Snimio GORAN GALIĆ

Zašto uopće pišem o Vodnikovoj ulici? Razlozi zacijelo nisu prometni, premda je ta ulica važna prometnica, nego zato što mi ju je onako ovlaš kao temu nabacila jedna draga osoba koja živi u blizini, na Marulićevu trgu. Još se, hvala Bogu, dobro drži na nogama i u glavi, desetljećima hoda po Botaničkom vrtu i okolici s fotoaparatom u ruci i zove se Slavka Pavić (95). Poznata je fotoumjetnica. Drago mi je što joj mogu ispuniti tu skromnu želju.

Dok sam još obilazila grad i snimala javne natpise kao priloge za Televiziju, u Vodnikovoj sam snimila dva zanimljiva grafita. Političko-propagandni grafiti stajali su na zagrebačkim kućama još od kraja Drugoga svjetskog rata, neki i vrlo dugo, napisani crvenom bojom, pa su se valjda teško skidali, no u vrijeme njihova postavljanja tko bi ih i skidao. Naime, glasili su: Nema odmora dok traje obnova; Život damo, Trst ne damo; Druže Tito, ljubičice, ne daj Trsta ni Gorice, Živio Narodni front i sl. Sjećam ih se i iz Zvonimirove ulice (gdje sam nekoć stanovala), a i ta se ulica mijenjala kako je puhala koja vlast. Zvonimirova se zvala i prije Drugoga svjetskog rata, no nakon njega bila je Crvene armije, Socijalističke revolucije, a nakon 1990. vratila se starom imenu, Zvonimirova. Grafit koji sam za Televiziju snimila u Vodnikovoj nije bio agitpropovskoga tipa, iskoristio je jedan takav, no začinio ga je duhovitim dodatkom, a glasio je: Proleteri svih zemalja, ujedinite se – s proleterkama! Upravo je taj dodatak otupio borbeni poklič obespravljenih i potlačenih radnih masa, skliznuvši u idilu muško-ženskih odnosa unutar iste kaste, što je svakako bolje nego da je otplovio u mezalijansu, uvijek osuđenu na propast. Duhovita grafita više nema.

Nisam pobornica šaranja po zgradama, no teško nalazim zgradu koja nije pošarana. Poseban su merak takvim vandalima svježe fasade. Kažem vandali, jer to nisu nikakva umjetnička djela urbane potkulture nego obično šaranje, tek da se nečiji rad i trud uništi (uz poruku: džabe si krečio!). Drugi natpis nije ni pravi grafit. Nije bio ni posebno nacifran. Netko je kredom napisao TRAMVAJLJUDI. Tko su oni? Neka posebna kasta ili klasa? Zapravo, to smo svi mi koji se gradom vozimo javnim prijevozom. Dok još nije bilo toliko automobila kao danas (obična Zastava, tip Fiata, čekala se i koju godinu), ljudi su se služili javnim prijevozom, prije svega tramvajem, tek potom i gradskim autobusima. U tramvaju se vozilo sve – i ljudi i njihova popudbina (ručna, leđna i na glavi, specifikum kumica s placa). U prometnim špicama ljudi su u tramvaju stajali natiskani kao sardine, trzali se naprijed-natrag na svako bremzanje, vozili se dugo i neudobno, gazili jedni drugima po papcima i gnjatovima, a ako je padala kiša, s kišobrana se cijedilo po glavama, dok se vlaga isparavala iz mokrih kaputa. Ljeti je bilo još gore. U istoj gnječi oni koji su se držali za ručke iznad glava onih koji su se domogli stolca zapahnjivali bi ih svojim neopranim, resko smrdljivim pazusima, dok im se iz usta izvijao miris češnjaka, hrvatske vanilije. U cijeloj toj gužvi uredovao je i kondukter, kasnije je dobio sjedalo s kojeg je nepomičan prodavao karte i povremeno uzvikivao: Sredina, pomaknite se prema izlazu! Sada sve to ipak ide brže, nema konduktera, a nema više ni toliko putnika da bi zabrtvili vrata. Da ljudi vise na vratima, tramvaji bi stalno stajali, jer danas ako vrata nisu zatvorena, tramvaj ne može krenuti. U poratnim godinama nakrcan tramvaj bio je jedino prometalo. Od njegove zadnje stanice klancao si pješice. Uvođenjem automobilizacije gužve u tramvajima postale su manje, no zato su one na ulicama postale veće. Tramvajljudi, i sami sivi, dobro se uklapaju u sivi siječanj, no i taj je natpis zbrisan.

Osim duhovitih grafita, u toj kratkoj ulici i danas je ustanova koja je mijenjala imena dok se nije poistovjetila s imenom ulice u kojoj se nalazi. To je Škola stranih jezika, Vodnikova 12. Zvala se i Centar i Svijet stranih jezika, ali upravo je po ulici u kojoj djeluje stekla ime Vodnikova i prihvatila ga. Kad se reklo: upisala sam se u Vodnikovu, znalo se da se to odnosi samo na tu školu stranih jezika. Odmah nakon rata osjetila se potreba za učenjem stranih jezika, pa je Vodnikova kao prva takva škola kod nas osnovana još 1952. Tako je polaznici zovu i danas.

A drugi Vodnik? To je Branko Vodnik (Drechsler) (1879–1926), povjesničar hrvatske književnosti. Po njegovim sam knjigama spremala ispit iz Starije hrvatske književnosti, dok nisam posegnula za sestričninom kupusarom iz 1945. (Mihovil Kombol). Na njega se kao uvod u noviju hrvatsku književnost navezao Antun Barac. A upravo je Višnja, Barčeva kći i suradnica, godinama radila baš u Vodnikovoj (i ulici i ustanovi).