Tko je moj Drugi?

Kako bi u svojim katehezama srijedom podsjetio na važnost nepatvorenog milosrđa, papa Franjo se 2016. poslužio novozavjetnom prispodobom o dobrom Samaritancu koji se jedini, prije svećenika i levita, nije oglušio na patnje unesrećenog. Tom je prikladnom moralnom crticom, stoji u Lukinu evanđelju, Isus odgovorio na zakonoznančevo pitanje o tome tko je moj bližnji, a Papa je u jeku krize suvremenog identiteta time skrenuo pozornost na zasigurno najvažnije pitanje današnjice: Tko je moj Drugi?

Isticanje jednog od temeljnih promišljanja kršćanske etike nije slučajno. Njome se, naime, u svojem otvaranju prostora raspravi o Drugome i Drugosti djelomično vodi i Ryszard Kapuściński (1932–2007), novinar i književnik, jedan od najvažnijih poljskih intelektualaca 20. stoljeća i građanin svijeta u punom smislu te riječi. U opsegom nevelikoj knjizi, zapravo zbirci od šest predavanja održanih u petogodišnjem razdoblju na prijelazu tisućljeća, naslovljenoj Drugi što ju je zagrebački Tim press lani objavio u vrlo korektnom i ujednačenom prijevodu Tee Božinović autor se bavi pitanjem Drugog kao korijenskim pitanjem oblikovanja vlastitog identiteta i njegovim ishodištima u sociološkoj i kulturološkoj povijesti te utjecajem što ga na promatranje Drugog imaju religijske i umjetničke silnice.

Izd. Tim press, 2021, prijevod Tea Božinović

Raspravu Kapuściński otvara tezom da je pitanje Drugog prisutno mnogo dulje no što ga danas, u sociološkom smislu, prepoznajemo. I prije no što su ga, kao entitet s velikim D uvažile, aristokratske i intelektualne elite Starog kontinenta Drugim su se, kroz optiku podčinjavanja, koloniziranja, ovladavanja i osvajanja bavile kao ne-bijelim ne-Europljaninom. Danas se, uvjeren je, teorija identiteta mora vratiti na ishodište, još u doba Herodotove Povijesti i u Drugome, umjesto opasnosti, pronaći zagubljen komadić potreban za upotpunjavanje slagalice razumijevanja sama sebe. Jer Drugi je zrcalo u čijem odrazu tražimo sebe, u odnosu prema njemu se konstruiramo čak i kad nam on nije civilizacijski i/ili prostorno dalek. Valja se, uostalom, prisjetiti primjera Oskara Kokoschke; u nedostatku drugog kao korektiva izgubio je pojam o granicama vlastitog identiteta i percepciju pojavnosti.

No nije umjetnost, kako razumijeva Kapuściński, stajala u opreci približavanju Drugomu. Štoviše, svojim su ga djelima umjetnici, poglavito književnici, približavali onomu Ja kojem se svojim radovima inače obraćaju. Prepreka je samo u tome što Ja i pojedinac iza njega uvijek egzistiraju na nešto višoj razini, bolji su i humaniji od mase koju to Ja s nebrojenim drugima sadržava. Tako Ja nasuprot masi stoji kao književnost nasuprot povijesti, egzaktnoj i zasnovanoj na ne uvijek pohvalnim, ali neporecivim činjenicama. Mnoge su od njih, odmah ističe, proizašle iz straha pogonjena retorikom rasizama ili nacionalizama, ponekad toliko paradoksalnom da, primjerice, potonja u Africi egzistira i mnogo prije pojave nacionalnih država. Također, kao povijesni primjer nesvakidašnjega preklapanja uloga kakav bi mjesto prije našao u književnosti, navodi slučaj građanskog rata u Liberiji, gdje su zaraćene skupine poslijepodne bile postavljene u uloge Drugih, no za jutarnjih primirja pobunjeničke bi snage prelazile most i od regularne vojske kupovale namirnice i higijenske potrepštine, postavljajući se tako u poziciju subjekata robno-novčane razmjene ili, šire gledano, suradnika popodnevnih neprijatelja.

Iako ekstreman, taj primjer podupire dvojako povijesno promatranje drugog, kroz sukob ili razmjenu. Ovisno o tome, Kapuściński i povijest odnosa s Drugim dijeli u četiri faze: geografska otkrića, osvajanja i pokolji, humanizam i prosvjetiteljstvo te suvremena s najvažnijim, multikulturnim obratom. Esejima bi se mogla prigovoriti nedostatna posvećenost promišljanju multikulturnog obrata, onoga što živimo danas, no k tom otvorenom polju čitatelja navodi sinteza uzročno-posljedičnih, kroz povijest prikazanih, silnica.

Ryszard Kapuściński se, uostalom, djelom i djelovanjem i nije smjestio u ugodan prostor teoretiziranja ili raspisivanja novih teorija kulture i identiteta. Na nekoliko se mjesta u knjizi čak nenametljivo ograđuje, opisujući svoju poziciju kao onu novinara i putnika osnažena sviješću da na svako putovanje može krenuti samo jednom i ni sa jednog naknadnog neće donijeti iste rezultate. Odgovornost je, zapisuje, time veća, a raste i moć zapažanja. Na svojim se putovanjima, uostalom, još davne 1956. i zainteresirao za pitanje Drugog i međuigru u kojoj, u odnosu s njim, nastaje Ja, a kako se taj splet odigrao za njegova posjeta azijskim zemljama, odmah je shvatio i važnu, a često preskočenu, lekciju reciprociteta teorije drugosti. Koliko su oni Drugi njemu, toliko je njima drugo njihovo Ja.

I možda se baš tu može povući paralela sa suvremenošću. Kapuściński svoja putovanja poduzima izvan Europe, izazivajući tako svoj položaj kulturološkog prvenstva. Danas više takva primata gotovo da i nema jer globalno umrežavanje (ne globalno selo jer selo bi, smatra autor, upućivalo na bliskost danas izgubljenu u anonimnosti) briše geografske granice i tako stvara prostornu iluziju blizine i poznatosti zbog koje, s jedne strane, suvremena misao teži preispitivanju i omekšavanju gotovo petrificiranih granica identiteta, dok, iz istog razloga, oni koje autor naziva prestrašenima potpiruju razvoj nacionalizama kao posljednjeg utočišta „svojeg“ viđenja svijeta i kulture. Je li takvo postupanje održivo u svijetu multikulturnosti? Kapuściński ne daje izravan i jednoznačan odgovor, no njegove su smjernice vrlo jasne. Drugi je važan u oblikovanju našeg Ja. Istovremeno, mi smo, jer zajedno s njim egzistiramo, za njega dijelom i odgovorni i te se težine ne možemo jednostavno odreći. Kao moguće rješenje nazire se dijalog, no on je, barem zasad, lakše zamisliv na razini pojedinačnih nego velikog, kolektivnog Ja.

Naši su današnji Drugi različiti od drugih u povijesti, geografski su nam, katkad i ideološki, vjerom i rasom, bliži. No na pitanje „tko je moj Drugi?“ u suvremenom je kontekstu još prerano dati odgovor. A možda jednoznačnog, univerzalnog odgovora više i nema. Ako ga je ikad i bilo.