Šengenski zid – konačno rješenje južnoslavenskog pitanja

-

Onaj tko svojata tuđe pohlepna mu je narav, a svoje nema – to bi bila kratka definicija srpsko-srbijanskog svojatanja hrvatske kulture, poglavito jezika i književnosti – a jalov je posao lopova pribijati na stup srama, jer taj kradljivac ne poznaje civilizacijske norme i ne zna za stid. I da nam uspiju oteti sve naše svetinje, ne samo dubrovačku književnost, što bi s time kad za uživanje u duhovnim vrijednostima treba posjedovati civilizacijsku normu, biti uljuđen i osjetljiv na duhovne vrijednosti. Koliko za to nisu sposobni, pokazali su sustavnim rušenjem i oskvrnjivanjem katoličkih crkvi za vrijeme srpsko-srbijanske agresije na Hrvatsku.

U neprestanim geopolitičkim mijenama Europa se prevrće u ratovima i predrasudama, mijenja da bi stoljećima ukorijenjene uljudbene razlike ostale iste i na svome mjestu. I ne ide drukčije, jer kako u isti civilizacijski prostor staviti europske nacije i njihove države prožete judeokršćanskim duhom koji je stvorio gotiku, renesansu, humanizam, barok... suvremenu zapadnu uljudbu i podčinjenu tursku raju, konkretno Srbiju, tj. Beogradski pašaluk, koji su mimoišle sve civilizacijske etape judeokršćanske Europe, ali je tu istu Srbiju duboko obilježilo stoljetno robovanje Osmanlijama i svetoslavlju – poganskom kršćanstvu. „Srpska je crkva pod Osmanlijama svojim vjernicima postala zamjena za srpsku državu, a širenje njezine jurisdikcije na zapad i sjever bilo je nošeno osvajačkim naletom inovjernog carstva koji je tamo silovito rušio okvire svim ukorijenjenim vrijednostima.“ (Radoslav Katičić, u pogovoru Lásló Hadrovics, Srpski narod i njegova crkva pod turskom vlašću.)

Kip Marina Držića, kojega Srbi svojataju, u Dubrovniku / Izvor Wikipedija

Okružena članicama NATO-a Republika Srbija danas je zaluđena mitomanijom iz vlastite proizvodnje. Međutim, ključna riječ za medijsku nervozu „hrvatskih“ agitpropovskih medija ovih dana nije najava Matice hrvatske da Hrvatskom saboru predloži Zakon o hrvatskom jeziku, već skori ulazak Republike Hrvatske u Šengenski granični režim. Zašto bi dobronamjernima bilo čudno da suverena država u vremenima posezanja za njezinim jezikom i kulturom donosi zakon o jeziku? U okolnostima srbijanskog svojatanja to je pitanje jezične sigurnosti, jednako važne kao i nacionalna sigurnost. Upravo je hrvatski jezik ono što jesmo i po čemu jesmo, naše utočište i neokaljana svetinja prošlosti, zalog budućnosti i bitan atribut hrvatske državnosti u razdoblju galopirajuće globalizacije. Hrvatska bez svoga hrvatskog jezika lak je plijen novo-staroj srpsko-srbijanskoj agresiji.

Nervoza među srbijanskim memorandumašima raste, kao i među domaćim orjunašima, da ne spominjem još itekako aktivne hrvatske vukovce i depilirane četnike u hrvatskim institucijama. Sad je nositeljima ideje o prisajedinjenju zapadnih zemalja, tj. srpskih oblasti – kako to svetosavlje voli tepati svojim osvajačkim planovima – prokapalo da se ulaskom u NATO i EU Hrvatska vratila u svoju judeokršćansku postojbinu i konačno otela iz pogubna zagrljaja južnoslavenstva; izvukla iz strašnog sužanjstva u trajanju od sedamdesetak i previše godina, a ulaskom u zonu Schengena između Srbije / Republike srpske i Hrvatske slijedi konačno razduživanje s recidivima južnoslavenstva u režiji novoga geopolitičkog preslagivanja.

Svršeno je s „tko nas bre rastavi“ državnom granicom. Hrvatska se ipak uspjela othrvati iz „bratskog“ stiska i skloniti iza šengenske granice, ali je prije toga pobjedom nad srpsko-srbijanskim hordama izvojevala pobjedu u hrvatskom obrambenom ratu i uzdignuta čela vratila se u svoju europsku postojbinu.

Agitpropovci i osviješteni Jugoslaveni u Zakonu o hrvatskom jeziku žele vidjeti endehazijsku ugrozu i povampirene ustaše. To je ona ista svetosavska ideologija četništva koja bi s velikim zadovoljstvom kao i 1971/72. hapsila te hrvatske nacionaliste i klerofašiste, razbucala Maticu hrvatsku, zabranila joj rad, jer za njih je Matica hrvatska bastion ustaštva i simbol hrvatske genocidnosti. Sve bi oni to jednim potezom zatrpali i zabetonirali u rudarska okna u egzekutorskoj maniri hrvatskoga križnog puta, istarskih fojbi i Ovčare, tako da je posezanje za njom i podvođenje hrvatske književnosti pod srpsku najmanje zlo koje su nam (za sada) namijenili u zločinačkoj skali njihove osvetničke mržnje i planova kad još jednom „oslobode“ Hrvatsku.

Sav taj orkestrirani napad na ideju da Matica predloži Zakon o hrvatskom jeziku žalostan je, ali nimalo bezopasan pokušaj civilizacijskih retarda koji su s propašću srboslavije ostali bez domovine, a Hrvatsku nisu prihvatili ili je s ljubavlju mrze. Ja ih donekle razumijem: šahovnice svuda oko njih, hrvatska suverenost na svakom koraku i ostaje im jalovo veselje da će se nešto ipak zbiti, da Rusi i Kinezi o njima vode računa (!) i nestat će granice unutar tzv. regiona i svi ćemo opet živjeti u istoj južnoslavenskoj kloaki ponovno pjevajući od Vardara po do Triglava. Ali ipak ne, diže se Šengenski zid, opipljiva obrambena linija, i naslućuje konačno rješenje južnoslavenskog pitanja.