S razumijevanjem, bez uživljavanja

-

Uključujući zapise i prilagodbe kazališnih predstava, prema djelima Williama Shakespearea dosad je snimljeno više od petsto cjelovečernjih igranih filmova, na svim kontinentima, na brojnim jezicima, često sa smještajem radnje u razdoblje izvornika, nerijetko i s pokušajima prilagodbe okružju i prilikama 20. i 21. stoljeća ili neke druge ere. U hrvatskom cjelovečernjem igranom filmu Shakespeareovu su mudrost u ovdašnje okolnosti nadahnuto preoblikovali Tomislav Radić Timonom (1973), prema Timonu Atenjaninu, i Krsto Papić Predstavom Hamleta u Mrduši Donjoj (1974), prema istoimenoj tragikomediji Ive Brešana s izvorištem u Shakespeareovu Hamletu.

Coenov Macbeth s poštovanjem predočava i zanimljivo ilustrira Shakespearea

Shakespeareova najkraća i najkrvavija tragedija, priča o krvavo ambicioznoj borbi za moć i vlast, Macbeth je za veliko platno ekraniziran nekoliko desetaka puta. Latili su ga se i velikani poput Orsona Wellesa (1948), Akire Kurosawe (Krvavo prijestolje, 1957) i Romana Polanskiog (1971), a njihove inačice, očekivano, i jesu najreprezentativnije. Posljednji međunarodno zapažen Macbeth onaj je Australca Justina Kurzela iz 2015, a u 21. stoljeću hvaljene su i indijske preinake Maqbool (2004) Vishala Bhardwaja i Joji (2021) Dileesha Pothana, smještene u suvremeni kriminalni milje.

Klinički čisto i dotjerano

Mjesto i vrijeme radnje Macbetha Joela Coena ono je iz izvornika, Škotska 11. stoljeća, no daleko od toga da je riječ o uvjerljivoj rekonstrukciji koja bi u publike željela ostvariti dojam da je doista prenesena ondje i tada, čemu su težili Polanski i Kurzel, a i Kurosawa, čije se Krvavo prijestolje zbiva u Japanu 16. stoljeća. U tom pogledu Coen je mnogo bliži Wellesovu pristupu neskrivanja teatralnosti teksta i njegove kazališne namjene, odnosno pristajanja na iluziju kostimografsko-scenografsko-glumačke artificijelnosti izvedbe. Suprotno tomu, u gradnji ugođaja i prenošenju ideja uočljivo upotrebljava upravo to tvorivo. Sav film snimljen je u studiju, noćno zvjezdano nebo očit je proizvod digitalne tehnologije, čisti, mahom prazni, ogoljeli, pomalo dekirikovski onostrani interijeri Macbethova dvorca nerijetko će se učiniti uratkom računalnih arhitekata, zidni kamen ruševine kućice na raskrižju vidljivo je izrađen od plastike ili sličnog materijala, kao i zidano mostovlje završnoga mačevalačkog dvoboja.

Denzel Washington u naslovnoj ulozi škostskog kralja / Izvor Apple Tv press

Dok su Polanski i Kurzel znatno polagali na dočaravanje karnalnoga, nečistoga, vonjavoga, neskladnoga, u Coena je sve gotovo klinički čisto, uredno, dotjerano. Bezmirisno. Upravo izrađeno. Uštirkana odjeća tek pristigla iz holivudske krojačnice, pijesak, prethodno profesionalno prosijan, upravo nasut, stabla jučer usađena i usklađena. Nakon odlučne bitke Macbeth doduše jest ponešto okrvavljen, no dotjeran je, svjež, pristao i milovidan kao nakon krepka poslijepodnevnog sna, ma ni jedan mu končić bojne odore ne strši ukrivo netom nakon kreševa s golemom neprijateljskom vojskom. Čak i zlokobna, ružna i stara vještica, u efektnom nastupu Kathryn Hunter, ostavlja dojam prikladna izloška, pomno zbrinute i održavane umjetnine, a ne ogavna stvora kojeg se želimo kloniti.

Igrivost bardove riječi

Jedna od Coenovih temeljnih vodilja u stvaranju tona – koji je, smatra, srž slikopisne cjeline – bila je zadržati igrivost bardove riječi kao djela pisane književnosti te je obgrliti i iznjedriti stilskim sredstvima filmskog medija. U neuobičajenom prožimanju literarnog, kazališnog i filmskog posegnuo je za crno-bijelom slikom kao čimbenikom apstrahiranja na koji je gledateljstvo uglavnom sviklo, pa ga lako prihvaća, a u suradnji sa snimateljem Brunom Delbonellom ostvareni su brojni likovno dojmljivi kadrovi, bilo kao chiaro-scuro i u kontrastima ekspresionizma i noira, bilo u valerima monokromije sivoga.

Notu očuđenja određuje i podjelom, u kojoj podosta uloga, škotskih pučana i velmoža 11. stoljeća, igraju tamnoputi glumci, uključujući i Denzela Washingtona u naslovnoj ulozi škotskoga kralja. Održavajući duh teatarske priredbe, ni on, ni Frances McDormand u ulozi Lady Macbeth, kao ni ostali, pred kamerom ne daju životno uvjerljive osobe, već su (poznati) glumci koji predstavljaju likove što s razumijevanjem značenja i ljepote, a ne uživljavanjem, izgovaraju genijalno napisane stihove. Zavodljive vizualnosti, postojanog i hipnotičkog ritma, Coenov Macbeth s poštovanjem predočava i zanimljivo ilustrira Shakespeareovu besjedu, strukturu i svjetonazorsku filozofiju, no ne ulazi u konkurenciju za najbolju ekranizaciju te tragedije. Krvavo prijestolje još je nedosežno.