Romantična priča iz djetinjstva

-

Iako se američki filmski autor Paul Thomas Anderson u filmovima vrlo često koristi dugim kretanjem kamere bez postupka reza, svaki se od takvih redateljskih postupaka uvjetuje i zahtjevima građe i tematskoga sklopa. Vidljivo je to već u ekspoziciji novoga, devetog po redu Andersonova igranoga filma s naslovom Licorice Pizza (na kopiji prikazanoj u kinima naslovljen Pizza od sladića). Fluidna kamera prati upoznavanje dvoje središnjih likova, petnaestogodišnjega Garyja Valentinea (Cooper Hoffman) i 25-godišnje Alane Kane (Alana Haim) u dolini San Fernando godine 1973. Žanrovski koktel filma o odrastanju, romantične komedije-drame s blagim okusom filma nostalgije izrazito je uvjerljiv i evokativan. Poznato je da je Anderson crpio nadahnuće iz filmova poput Američki grafiti (1973) Georgea Lucasa ili pak Zlatno doba u Ridgemontu (1982) Amy Heckerling, a tematizirao je rado istinite događaje u autobiografskom kontekstu. Anderson je odrastao u dolini San Fernando i ona se često nalazi u njegovim filmovima, poput Magnolije (1999), a njegov se prijatelj Gary u srednjoj školi zaljubio u deset godina stariju djevojku.

Alana Haim i Cooper Hoffman / Izvor Editus

U takvu okviru Paul Thomas Anderson oblikuje fabulu labave mozaičke strukture, središnji likovi promiču i egzistiraju u nizu ne presudno povezanih segmenata. Segmenata što postaju izvrstan pokazatelj društvenoga, kulturnog i gospodarskog stanja Sjedinjenih Država u prvoj polovici 1970-ih, ali i vrlo živopisnih likova, od kojih su neki stvarni, neki zasnovani na stvarnim osobama, a neki ipak tek fiktivni. Gary je u početku, kao dijete, glumac, poslije osnuje tvrtku koja proizvodi vodene krevete, gdje će raditi i Alana. Naftni embargo 1973. najavljuju arhivski snimci predsjednika Richarda Nixona, a Gary će se okrenuti novom poslu s fliperima, dok Alana volontira u uredu kandidata za gradonačelnika. Tijekom filma Gary i Alana zbližavat će se i privremeno otuđivati, jasne su razlike njihovih karaktera kao i pokušaji zasnivanja veza s drugim partnerima i partnericama, a zacijelo je izvanredno da je i Hoffmanu kao i Haimovoj Licorice Pizza prva uloga. Njihove su izvedbe profinjenih nijansi, vrlo uvjerljivo predočavaju odnos dvoje središnjih likova te razlike njihova podrijetla. Hoffman je sin preminuloga Philipa Seymoura Hoffmana, glumca u Andersonovim filmovima poput Master (2012), dok je Haimova članica indie-pop-rock-skupine Haim, koju čini s dvjema sestrama, a Anderson je režirao nekoliko njihovih glazbenih spotova. No, čitava se obitelj Haim pojavljuje u ovome filmu kao obitelj Kane – pogotovo u sjajnoj sekvenci večere s mladićem Lanceom (Skyler Gisondo). Ekstatična je i sekvencija s producentom Jonom Petersom (Bradley Cooper), partnerom Barbare Streisand, a vrlo ekspresivna ona s glumcem Jackom Holdenom (Sean Penn) i redateljem Rexom Blauom (Tom Waits).

Zanimljivo je da se Paul Thomas Anderson u ovome filmu često osvrće prema nasljeđu američke kinematografije, i ne samo holivudske, kao što se referira i spram vlastitoga opusa. Izravni ili neizravni osvrti često su istodobno posveta kao i ironičan pogled na razdoblje, a jasan je Andersonov autorski postmodernizam, nenametljivo ugrađen u cjelinu filma i kulturni kontekst. I za razliku od filmova u kojima gledatelja drži na odmaku i zbog kojih se doimaju ponešto hladnim i udaljenim, prepuštenim redateljskoj perfekciji i sjajnom oblikovanju teme, fabule i konteksta, u Licorice Pizzi Anderson gledatelja sasvim uvlači u građu, približava likovima i situaciji i čini ih bliskima čak i ako gledatelj ne poznaje razdoblje ili milje. Evokativnost i vjerodostojnost razdoblja odlično su pogođene, potpomažu im snimateljski rad Andersona i Michaela Baumana te svakako izvanredan učinak odjela produkcijskoga dizajna. Originalnu glazbu skladao je Jonny Greenwood, član britanske alternativne rock-skupine Radiohead, dok se u soundtracku nalazi i niz bisera popularne glazbe tog doba, izrazito efektno uklopljene u građu filma.

Licorice Pizza se među mnogim nagradama i nominacijama može podičiti i četirima nominacijama za nagradu Zlatni globus, a zasigurno ga neće mimoići ni Američka filmska akademija. Ujedno, i kritika ga smješta u sam vrh prošlogodišnjih ostvarenja – mnogi čak i na sam vrh. Posrijedi je izrazito važan rad u karijeri Paula Thomasa Andersona.