Quo vadis jazz?

Jazz, jedna od mlađih glazbenih pojava, muzički je fenomen koji, dakako ne sasvim precizno, sa svakim desetljećem doživljavala stilske promjene. Istovremeno ti stariji stilovi jazza nisu ni u jednom trenutku gubili svoju vrijednost ni popularnost zadržavajući određen segment privržene publike – bila riječ o new orleansu, dixielandu, swingu, rhythm & bluesu, be-bopu, neobopu ili cool jazzu. No već su se tijekom svih tih mijena javljali glasovi neslaganja sa spomenutim stilskim promjenama u jazzu.

Naslovnica prosinačkog broja Down Beata

Tako se već davno poznati francuski glazbeni stručnjak Hughes Panasier „proslavio“ glasovitom rečenicom „Le Bop ce n’est pas du jazz“, negirajući stil be-bop kao sastavni dio razvoja jazza. Ili drugi slučaj iz prakse pisca ovih redaka. Kada sam prije više godina kao član međunarodnog jazz-žirija na galeriji glasovitog bečkog Musikvereina svjedočio glasnim razmišljanjima grupe mlađih slušatelja koji su se užasavali nastupa tada moderna sastava alt-saksofonista Juliana Cannonballa Adderleyja dajući prednost tradicionalnom jazzu Louisa Armstronga koji je izvodio na festival pozvan predstavnik tradicionalnog jazza. Nadalje, nedavno je zagrebački jazz-pijanist, dobivši angažman na jednom od zagrebačkih uličnih festivala, zamolio suradnika u sastavu, jednog od naših najistaknutijih jazz-saksofonista, „da kod kuće u ladicu zaključa svog evidentnog ljubimca, američkog tenor-saksofonista Johna Coltranea i izvadi Bena Webstera“, što je on spremno učinio dokazavši da je u stanju svirati i takav publici znatno prihvatljiviji jazz. I napokon posljednji evidentni primjer takva razmišljanja nalazimo u prosinačkom broju glasovite revije za jazz Down Beat, u kojoj potpisani kritičar Daniel Margolis samo zvjezdicom i pol od mogućih pet ocjenjuje Louisa Armstronga i njegovo dobro poznato izvođenje tradicionalnog jazza. No tek pažljivijem čitanjem dolazimo da pravilne ocjene kritičara tog ocjenjivača. On naime ne ocjenjuje Louisa Armstronga već na disku zabilježene današnje izvođače Armstrongova jazza. Za Armstronga pak brojni stručnjaci tvrde da je upravo on bio taj koji je u jazzu izmislio sve! Na kraju ovih razmišljanja poslužit ću se nedavnom izjavom znanca dugogodišnjeg radijskog urednika za jazz, koji je nedavno izjavio: „Za mene je jazz prestao s cool stilom.“

Suprotno svim tim razmišljanjima imamo, i to ne samo u nas, već duže vrijeme pojavu izvođenja nekog novog stila jazza predstavljena ionako ne baš veliku broju našeg jazz-slušateljstva. Riječ je o autorskoj glazbi ne baš lakoj za slušanje u kojoj dominiraju nerijetko komplicirane originalne improvizacije. Tu više nema prihvatljivosti melodije ni nužnoga drivea i swinga. Autori takva jazza, kojem odgovaraju atributi poput „novokomponiranog“ ili neojazza, te odgovarajućih melodijskih i ritmičkih zahvata temeljenih i na tehnici instrumenta ponekad nisu laki za slušanje. Stoga ne bi trebala čuditi činjenica da su takvi slučajevi i diskografski nekomercijalni i izdavačima nerijetko nezanimljivi. Autori i izvođači prisiljeni su stoga takve svoje uratke dijeliti, ili u vrlo malim količinama prodavati nakon ne baš čestih javnih nastupa. Možda bi takve izvođače trebalo zamoliti da u svoje programe uvrste barem po jednu poznatiju jazz-temu ili standard, tek toliko da pokažu da su i takve skladbe sposobni na svoj način odsvirati. Spominjem ovdje ponovno slučaj avangardnog Anthonyja Braxtona, koji je na zagrebačkom nastupu posegnuo i za standardom Out Of Nowhere tek da pokaže kako on shvaća neki jazz-standard i njegovo izvođenje.

Naposljetku jazz nije zamišljen kao glazba za slušanje i percepciju za koje je potrebna bogzna kakva glazbena naobrazba. Potrebniji je osjećaj za melodiju i swing. Ako ta glazba posjeduje „ono nešto“ da prosječni slušatelj osjeti potrebu ritmički zapljeskati ili tapkati nogom, onda je to pravi jazz, bez obzira na vrijeme u kojem je nastao.