Privlačnost zaboravljene barokne opere

Starogrčki mit o pjevaču i sviraču lire Orfeju, koji snagom glazbe pokušava iz podzemnoga svijeta spasiti voljenu Euridiku, nadahnjuje brojne skladatelje od samih početaka opere. Od Claudija Monteverdija i njegova Orfeja, prve opere u modernom značenju, iz 1607, do najsuvremenijih ostvarenja kao što je Euridika mladog američkog skladatelja Matthewa Aucoina. Ona se nedavno mogla čuti na Trećem programu HR-a (u izravnom prijenosu iz Metropolitana) kao i Orfej Georga Philippa Telemanna, koji je u svoje djelo upleo tračku kraljicu Orasiju koja, ljubomorom i posesivnošću prema Orfeju, dodatno komplicira njegov odnos s Euridikom. No on je zauvijek zaljubljen u Euridiku, čak i u trenutku kada je gubi jer se okrenuo za njom na izlasku iz Hada. Orasia ga predaje tračkim menadama da ga ubiju i u viziji otkriva da je on u smrti napokon sjedinjen s Euridikom i da nikada neće biti njezin.

S izvedbe Porporina Orfeja: Marie Lys kao Euridika i Miriam Albano kao Autonoja  / Snimila Mara Bratoš

U grčkoj mitologiji Euridika je sjena o kojoj se malo zna. Matthew Aucoin želio je antički mit transponirati u suvremeno doba, tako da se priča odvija iz njezine gledišta. Tragično nastradavši na dan vjenčanja, mlada nevjesta silazi u podzemni svijet, gdje susreće voljenog oca. Postavljena pred mogućnost da se vrati suprugu u svijet živih, ona mora birati između dvojice muškaraca koje voli.

Verzije raznih skladatelja donose različite dramaturške varijante i likove od onih iz najpoznatije, a zacijelo i najljepše sublimirane verzije Christopha Willibalda Glucka. Zanimljiva je povijest nastanka melodrame u tri čina Orfej Nicole Antonija Porpore, jednoga od vodećih baroknih skladatelja napuljske škole i učitelja pjevanja prve polovice 18. stoljeća. Njega je najveći pjevač toga doba, kastrat Carlo Broschi, zvan Farinelli, zamolio da mu napiše operu s kojom će se oprostiti od publike i javnih nastupa jer će postati ekskluzivni pjevač na dvoru španjolskog kralja Filipa V. Tražio je da u novo djelo uvrsti niz omiljenih mu arija iz opera drugih skladatelja s kojima se proslavio. Porpora je to učinio pa je njegov Orfej pasticcio sastavljen od arija Johanna Adolfa Hassea, Leonarda Vincija, Francesca Araje, Francesca Marije Veracinija i Geminianija Giacomellija. No glazba koju je sam napisao, uz dramaturški sadržajan libreto Paola Antonija Rollija, konzistentna je, samosvojna i privlačna te stječe sve više slušatelja. Praizveden je 1736. u Londonu, u okolnostima poznata suparništva između Händela i Porpore i njihovih opernih družina koje su, obje, ubrzo bankrotirale. Uz Farinellija nastupio je još jedan slavni kontratenor Senesino, u ulozi Aristeja, i jednako slavna sopranistica Francesca Cuzzoni kao Euridika. No opera je ubrzo pala u zaborav.

Porporin (ili možda Farinellijev?) Orfej imao je prvu suvremenu izvedbu 2019. na 45. festivalu u talijanskom gradu Martina Franca, a sljedeće je godine snimljen na CD. Jedan je od projekata baroknih opera kojima se bavi talijanski barokni ansambl La Lira di Orfeo, na čelu s kontratenorom Raffaeleom Peom. Izvode dvije verzije: sedamdesetminutni Peov pjevački recital Orfejevih arija ili cjelovitu operu u trajanju od tri sata, kako ju je čula zagrebačka publika u Hrvatskom narodnom kazalištu, 24. siječnja, u suradnji s Talijanskim kulturnim institutom u Zagrebu, dva dana nakon bečkoga gostovanja (Theater an der Wien).

Tumač niza uloga u baroknim operama raznih skladatelja u uglednim europskim kazalištima, istaknuti koncertni pjevač i neumorni promicatelj barokne umjetnosti, dobitnik najvažnije talijanske nagrade za operu Abbiati, Raffaele Pe jedan je od vodećih kontratenora današnjice. Glas mu je vrlo ugodne, nježne boje, sposoban za fina ornamentiranja, poput flaute, i virtuozne kolorature. Iako on ponekad izvodi skraćenu verziju samo Orfejevih arija, i drugi likovi u operi imaju niz podjednako teških arija da capo u kojima su se svi pjevači dolično iskazali, posebice mezzosopranistica Chiara Brunello u ulozi Aristeja, vrlo lijepim dubokim tonovima i ujednačenošću u koloraturnim pasažama.

U Porporinu Orfeju, uz kralja podzemlja Plutona i ženu mu Prozerpinu, nailazimo na ljubavni trokut jer je u Euridiku zaljubljen i Aristej, koji će se naposljetku sjediniti s Autonojom, u dvostrukom vjenčanju sretnoga završetka. Koncertna izvedba osmišljena je s decentnim scenskim kretanjima, a pjevači su žarom interpretacije i virtuoznošću pjeva crtali uvjerljive likove, donosili njihova duševna stanja, patnje i radosti, raspon lirike i dramatike: Marie Lys kao Euridika, Miriam Albano kao Autonoja, Carlotta Colombo kao Prozerpina i Christian Senn kao Pluton.

Izvedba nema dirigenta pa imponira sigurnost svih pjevača koji u pojedinim trenucima diskretnom gestom određuju tempo, a sve koordinira vrsna koncertna majstorica toga vrsnoga stilskog ansambla Anais Chen. Ansambl La Lira di Orfeo sastoji se od trinaest gudača, sedam puhačkih glazbala, čembala, lutnje i harfe. Osobito lijepim frulastim zvukom zvuče barokne oboe, primjerice u jednoj Aristejevoj ariji. Koncentracija i nadahnuće, kao i umijeće svih izvođača, s punim su pravom oduševili zagrebačku publiku.