Pjesme vojnika

Cvijeće, tenkovi, smrt

Padalo je cvijeće na tenkove

zvonili su zvonici u crkvama

crveni lukovi uzdigli se u noć

vrtoglavo s dugim stankama

tlo zatrese sapeto nestajanje

ne čujem dobro šum i prasak

sluh mi zaleđuje lažna tišina

raspada se opna budućnosti

iskustvo potvrđuje jedino ono

nestvarno postojanje, stakleno

i krhko, nestalno poput cvijeta

umrla u trenu pada na čelik.

Odlazak u rat

U predvečerju ostaju očeve riječi:

Jedan će se vratiti. Brat ne govori.

Na papiru lako naškrabana mimika

ne znam hoće li ikome stizati pisma

kronike našeg voštana postojanja.

U sumrak koračamo zbog ravnoteže

svijeta, žice i straže su ispred nas,

vojarna je u mraku, žare se cigarete,

čekaju nas hladne cijevi i postelje

ujutro kažu, dolaze vijenci za mrtve.

Jutro i sirene

Nakon uzbune vani je i dalje jutro

oštar zvuk nestao je u sjaju sunca.

Hoće li nas plavetnilo prevariti?

U daljini zvuci pucnjave i vatra

pogled nije slučajno u visinama

nije slučajno jutro sišlo u podrume

Front

U blatnoj jeseni, na neravnom pločniku,

na trgu sa spaljenim zgradama, na obali

rijeke i pod kišom što prigušuje disanje,

na polomljenom prozoru na prvom katu,

ispod cerade kamiona i na udaru vjetra,

svugdje gdje se blisko osjeća zadnji čas.

Plotun

Poredani poput kulisa u jedan red

u istom času povlačimo obarač,

pucamo u anonimni horizont,

u mrak, u strah, u vrhove Apenina:

stalo nam je da dokončamo besmisao.

Pucnjevi grme kao na rok koncertu

nestaje led u žilama, a naša krv vrije

i prošlost teče pred očima nezadrživo,

repetira se u gluhom vrisku,

odjekuje u svakom pucnju

i kasnije kad nastupi ranjena tišina

nad rijekom s lokvanjima, umire.

Rov u kolovozu

Rov u kolovozu ima šansu da ne bude sezonski

natopit će ga jesen svojim kišama i maglama

utroba će mu postati blato od kog smo stvoreni

i neće više biti razlike između nas užeglih u rovu

i onih koji dolaze k nama kako bi blatom postali.

Kanonada

cesta je uska a put veoma dug

pod gromom i vrelinom što lomi zrak

i tuče ravnodušnu zemlju

savijaju se tijela od udara i ruši neki zid

u dimu su obrisi smrtne ljepote:

kako li je prije izgledao naš život i

gdje se izgubio mirni svod i let goluba.

Gusta magla

Gusta magla slabo poznaje život

ona je nedoumica otvorena oka

prekriva cestu i linije uz rijeku

važno je u noći kada ona vlada

ne skrenuti na krivu stanu, izići

pred bunker ili stražu, u tjeskobu

koja za razliku od magle zna kraj.

Metak

Pogodio je kekse iz kantine

sad su mrtvi umjesto mene

rasuti u naprtnjači u mrvice

slatki su iako ne liče na sebe

Pojest ću ih kada ogladnim

i popiti čašu tamnog vina.

Mrtva straža

Čuva se svitanje po cijenu života

a metak spava u cijevi cijelu noć

kiša je, rijedak ali oprezan šapat

zvuči kao molitva u slogovima:

da ne dođe nitko ni prijatelj drag

Nepoznata kota

Barake ograđene žicom i lišćem,

čuvamo ih i sve čega se sjećamo.

Osluškujemo bešumne korake,

tjestenine i cigareta ima dovoljno.

Noću dolaze mačke tražeći nadu,

tiho vrebaju konzervu sardina, to su

jedina ljudska posla koja vole

Što je bilo s nama

Navečer je počela kiša

pada na crno kamenje

još se puca kod rijeke

i svijet nestaje u magli

istrošio je svoje svjetlo

nema sporednih stvari

sve su važne do jutra

tada će se već vidjeti

to što je bilo s nama.

Zovi samo zovi

Gdje si? Mi smo u pjesmi.

U unutarnjem sluhu rata

sve se pretvorilo u zvukove:

i radosti i jauci, i patnje i jad,

i sreća i smrt.

Zovi, samo zovi,

i poći ćemo dalje,

nečujni do kraja

dok tutnje sati dana.

Ratno prase

Krmi nebo iznad zvonika

dok prelijeće naše rovove

udah se čuva pod jezikom

iščekujući trenutak sutona

kada će mu se zatresti tlo

u prvoj brazdi pod rilom

Ničija zemlja

Postoji samo toliko koliko se može zadržati dah

prije no što se povuče oroz i zapuca preko polja

u tamnu šumu ranjenu ratom i krivim kvrgama

korijenja, tu se krv skuplja u sebe u svom zavičaju

crvenom na snijegu, on će se pretvoriti u vodu

i natopiti zemlju, tiho, poput duha kojem pripada.

Rafali u noći

Ujutro je zaselak ispod brijega osvanuo mrtav

starci i psi leže u krvi, samo su kokoši tu žive.

Kažu da je posrijedi osveta selu na krivoj strani

na krivoj granici, čiji su ljudi bili u krivoj vojsci.

Smrt će ustvrditi da je ona sama po sebi nevina

jer o njoj ne ovisi kada otvara svoju radnju i oči.

Tu je da ispuni blatne rake nečistima i sirotinjom

da učini to na svaki način, nečujno ili rafalom

u tami pred jutro kada se sanja pozlaćeno cvijeće

s oltara i nada da nitko ne vreba gore u brdima

od kuda se spušta crna podrugljiva hladnoća.

San o smrti

Traje od početka života

i beskrajno je star, baš

poput rata, u kojem je jak

jer se bavi danima koji

su još pred nama.

Sanjat ću sutra.

Popodne u vojarni

Vrijeme je otežalo tijelo i oči

čeka se što će biti, u hodniku

svira tranzistor, vijesti drhte,

mjere nas svojim porukama

zavjera su protiv budućnosti

poput kasnih jabuka u jeseni,

oktobarskih, što crvene cijele

prije mraka i prije ledene noći.

Pjesma vojnika

Čujem je u svakom običnom danu

na vrhu je ulice i na vrhu jezika

taj tih trenutak bezumne misli

jedine još ostale u ratnoj spremi.

 * * *

Iskustvo svagdana i iskustvo vojnika

Marijan Grakalić (1957), publicist, prozaik i pjesnik, objavio je više pjesničkih knjiga. Među ostalim Pjesme od formata (2014), Pjesme izgubljenih ljeta (2019), pjesničku haiku-knjigu Samuraji šanka iz 2020. te fotopoetičnu monografiju Po dragom kraju, koju potpisuje uz fotografa Zorana Osrečaka, objavljenu  2021, u kojoj se nalaze pjesme o zelinskom kraju. Ono što je posebnost Grakalićeve lirike jest okrenutost prošlom, naglašena metaforičnost, ali ne u smislu pozicije onoga tko bi bio samo laudator temporis acti, već proživljenost i sugestivnost, nostalgičnost, klasicistički odmjeren izraz u kojem autor ne piše isključivo iz pozicije jastva, već želi prijeći granice ovog svijeta, odnosno „prevoditi s drevnih jezika“. I novi ciklus, Pjesme vojnika, karakterizira okrenutost događajima iz prošlih vremena, gust i koncizan izraz, dojmljivost detalja kojima povezuje iskustvo svagdana i iskustvo vojnika na ratištu. Grakalić je naime i 1991. i 1995. godine kao hrvatski vojnik bio na ratištima, no tek nakon trideset godina odlučuje svoja iskustva, bolna i traumatična, poetski prikazati, bez hipertrofije, odmjereno i slikovito, snažnim metaforama i metonimijama kojima dočarava i atmosferu rata i teški položaj vojnika koji brani svoj dom.

U Grakalićevim pjesmama osjeti se ta pozicija ništavila, neznatnosti ljudskog bića u ratnoj zbilji, o tome jasno govore stihovi „tek toliko da se osjeti kako nisi ništa / pod bijelim svjetlom signalne rakete“. U pjesmama se osjeća atmosfera suspensa, napetosti koju stvara gomilanjem epiteta, genitivnih metafora, bez mnogo glagola, te tako nastaje osjećaj nivelacije jer nema razlike „između nas užeglih u / rovu / i onih koji dolaze k nama kako bi blatom / postali“. Čovjek je jednak stvari, u toj tjeskobnoj atmosferi vlažnosti, guste magle i zvukova rafala. Umjesto slike, kao lajtmotiv nameće se zvuk: „u unutarnjem sluhu rata / sve se pretvorilo u zvukove: / i radosti i jauci, i patnje i jad, / i sreća i smrt“. U pjesmama se osjeća pomirenost sa stanjem, blizina smrti, odjek izgubljenih dana, koji se pojavljuje i u prethodnim Grakalićevim knjigama, no u ovim pjesmama posebno je naglašen jer je riječ o specifičnom iskustvu vojnika suočena sa smrću i patnjom drugih.

Posebno snažno dočarana je praznina, kada se nakon oslobođenja vraća u svakodnevnicu: „kamion je stao iza kazališta i u prljavoj / uniformi / postajem glumac na pločniku u gradu koji je / već / otišao dalje“. Upravo razdvojenost od vremena svijeta koje teče pridonosi tomu da se rat iz vanjskih prostora premješta u „unutarnju stvarnost“, koja se tek nakon mnogo godina može poetski izraziti. U suvremenom hrvatskom pjesništvu nedostaje izvrsne poezije koja poetizira Domovinski rat, možda je sada trenutak nastanka vremenskog odmaka u kojem će pjesnici ratnici početi pisati dobru poeziju. Ciklus Pjesme vojnika autora Marijana Grakalića svakako zaslužuje taj epitet književne kvalitete.