Nevidljiva, a tako autorska ruka prevodiočeva

Sa Ženskom francuskog poručnika Johna Fowlesa u prijevodu Nade Šoljan (prijevodu koji joj je, poslije sam doznala, bio posebno drag) prvi sam se put susrela 2005. na kolegiju Historiografska metafikcija Tatjane Jukić na postdiplomskom studiju književnosti, izvedbenih umjetnosti, filma i kulture na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, odmah nakon što sam potpisala svoj prvi ugovor za književni prijevod. I dok su kolegice i kolege raspravljali o svemoćnom i nemoćnom autoru fikcije (podrazumijevajući pod pojmom autor isključivo pisca izvornika), o izvanpripovjednoj zbilji te o samosvjesnosti književnog djela, ja sam u Fowlesova razmišljanja iznesena u slavnom 13. poglavlju pod naslovom Jer namjera je Tvorca mutna, Izida skrivena velom, posuđenim od Tennysona, sabijala neka druga značenja, pretvarajući Tvorca u autora izvornika, romanopisca u prevodioca, marionete čije konce povlači romanopisac u konce izvornika, razloge za pisanje u razloge za prevođenje („za novac, za slavu, za kritičare, za roditelje, za prijatelje, za svoje drage i mile; iz taštine, iz ponosa, iz znatiželje, iz želje za zabavom“), piščevu kontrolu nad likovima u prevodiočevu kontrolu nad izvornikom.

Nada Šoljan prevodila je klasike američke i engleske književnosti 19. i 20. stoljeća / Snimio Franjo Kiš, izvor DHKP Laureati 2015

Razmišljajući o tome da „mogućnost nije dopustivost“ tražila sam granice prevodilačke slobode, svađala se s autoritetom izvornika „u zbilji koja nije ništa manje ili ništa više zbiljska od one koju sam netom razbio“. Pitala se koliko prijevod ukrašava, pozlaćuje ili ocrnjuje, cenzurira izvornik i koliko se zapravo petlja u njega, „kakve koristi od mjera opreza?“, tragala za prevodilačkim „noćnim sablastima s velikim početnim slovom koje zveckaju iza kulisa“ prijevoda: Rok, Honorar, Autorstvo, Sloboda, Umjetnost, Zanat, Purizam, Svjesna Odluka, Glas, Slika, Impresija… Zaključila da je i prevodiočeva bitka s izvornikom često „ogorčena i neumoljiva“.

Nadu Šoljan jesam upoznala, ali nisam je poznavala. No imam dojam da jesam. Jer upravo sam zahvaljujući njezinim riječima posuđenim Johnu Fowlesu počela osvještavati što znači prevoditi književni tekst. Nada Šoljan u Ženskoj francuskog poručnika toliko je skrivena da postdiplomandi koji su akademski raspravljali o važnosti te knjige nijednom nisu osjetili potrebu osvrnuti se na prevoditeljicu ili upotrijebiti riječ prijevod, kao uostalom većina ljubitelja i proučavalaca umjetnosti riječi.

Nada Šoljan prevodila je klasike američke i engleske književnosti 19. i 20. stoljeća (Thomasa Hardyja, Mary Shelley, Edgara Allana Poea, Jamesa Joycea, Johna Steinbecka, Ernesta Hemingwayja, Williama Faulknera), jezične eksperimentaliste poput Vladimira Nabokova i Jacka Kerouaca, suvremene pisce (Anitu Brookner, Margaret Drabble, Nadine Gordimer, Kazua Ishigura, Alice Munro, Joanne Harris) kao i dječju književnost, umješno prenoseći vrlo različite stilske registre i autorske glasove izvornikâ, dopuštajući čitatelju da istinski uživa u svakom dojmu što ga budi izvornik prenesen gotovo nevidljivom, a opet tako autorskom rukom prevodioca, neprocjenjivog nindže, nevidljivog borca bez kojeg svjetska književnost kao takva ne bi ni postojala.

No pritom rad na prijevodu nije mistificirala: „Uzmeš knjigu, sjedneš i prevodiš.“ A prevodila je cijeli život, držeći se devize da je dobar književni prijevod „vjeran apsolutno, do kraja“ i da se „čita kao da je napisan na hrvatskom“. Njezin je prevodilački rad okrunjen najvažnijim nagradama za književno prevođenje u Hrvatskoj, Iso Velikanović i Josip Tabak, no unatoč potvrdama struke i kolega nekadašnja je predsjednica Društva hrvatskih književnih prevodilaca, na čijem se čelu lavovski borila za vidljivost i poboljšanje položaja književnih prevodilaca te unapređenje struke, ostala skromna, dostupna i uvijek spremna preispitivati svoje (prevodilačke) odluke i zaključke, uvijek spremna usavršavati se, rasti te razgovarati i pregovarati otvorena uma.

Poznato je da je svoje prijevode diktirala tipkačici, tvrdeći da je to tjera da se usredotoči na tekst, kao i da s prijevodima nikad nije žurila: „Brzi prijevod nikad nije dobar“, ponavljala je. Svakom je prijevodu pristupala s apsolutnim poletom, nerijetko zapisujući dobra prevodilačka rješenja na popisima zaduženja i namirnica ili potvrdama iz bankomata. A zahvaljujući tom uvijek svježem žaru prijevode drage nam kolegice čitali smo s užitkom s kojim ćemo ih i nastaviti čitati, zapažajući njezinu ruku u tekstu tek u času u kojem osvijestimo da su ti prijevodi toliko prirodno i nenametljivo ponašeni da smo zaboravili da čitamo prevedeni tekst. Jer namjera je Tvorca doista često mutna, ali Nada Šoljan vješto je skidala Izidin veo s izvornika, „prevrtala riječi“ sve dok u potpunosti ne bi prenijela svu njegovu čaroliju u svoj prijevod.