Neoklasicist duha

-

Kad se veliki hrvatski skladatelj godine 1909. rodio u Trstu, taj je trgovinski i lučki grad u sastavu Austro-Ugarske Monarhije bio obilježen kozmopolitskim duhom, a gospodarska djelatnost bila je u isti mah popraćena intelektualnim i umjetničkim životom. Mali je Bruno rano od Triestinera postao Zagrepčanin, u okrilju svoje bake, pa nije mogao znati da je napustio grad čije će se ozračje ipak posredno očitovati u njegovu kasnijem životu, u prisnu odnosu prema drugim kulturama, od cijeloga Sredozemlja do Brazila. (Takav je bio i njegov odnos prema jezicima: njemačkim je odlično vladao, a zanimali su ga talijanski i brazilski odnosno portugalski.)

Ljerka Pleslić Bjelinski, fotografija s poleđine Jugotonove ploče Priče za klavir

Kad god je riječ o Trstu u godinama prije Prvoga svjetskog rata, potreban je osvrt na ličnosti koje su bile glavni predstavnici spomenute živosti duha. Ondje je neko vrijeme boravio James Joyce, kao nastavnik engleskog jezika, a gotovo je sav svoj život u tom gradu proveo Italo Svevo, romanopisac koji je drugovao s Joyceom, a istaknuo se spajanjem psihoanalitičkih motiva i profinjene ironije. Na području talijanske lirike Tršćanin je bio Umberto Saba, koji je u gradu posjedovao mali antikvarijat, stjecište duhovne elite. U Trstu se 1920. rodio naš istaknuti romanist i kroatist Ivo Frangeš.

Bjelinskog sam dobro poznavao. Upozoravam da sam sažet portret pružio u Vijencu od 6. svibnja 2021. U povodu tridesetogodišnjice smrti odlučio sam napisati opsežniji prikaz njegova glazbenog profila. (Upućujem u isti mah na znalačke eseje Zdenke Weber i Koraljke Kos. Rad Zdenke Weber objavljen je u izdanju Koncerta za klarinet, što ga je publicirao Muzički informativni centar 2009.)

Za razliku od glazbenih samouka, Bjelinski je izvrsnu kompozicijsku naobrazbu stekao kod Berse i Franje Dugana, kod kojega je i diplomirao. Već je u tijeku i nakon stečene diplome pokazao ne samo svoju nadarenost nego i osobno stilsko usmjerenje, kojemu najbolje pristaje naziv neoklasicizam. Najbliži mu je u hrvatskoj glazbi Papandopulo, koji je, tri godine stariji, u ranim djelima, vrlo vješto skladanim Concertom da camera (1929) i Sinfoniettom za gudače (1938), iskazao svoje shvaćanje neoklasicizma. U drugoj polovici tridesetih godina Bjelinski je pružio reprezentativne primjere svoga originalnog neoklasicizma, osobito u klavirskim kompozicijama: trima suitama i danas već legendarnom Tokatom.

Majstor neoklasicizma

Neoklasicizam (ili prema nazivlju nekih glazbenih kritičara neobarok) oslanja se s obzirom na polifonijske strukture i istaknuto ritamsko-motoričko oblikovanje na rano osamnaesto stoljeće. Bachov Treći brandenburški koncert sadrži paradigmu. Usto je u neoklasicizmu zastupljena i tradicija formalnog modela koji je nazvan concerto grosso, u kojemu se izmjenjuju solistički oblikovane dionice sa skupnim zvukovnim tijelom, primjerice u Corellija, Vivaldija i Bacha. Budući da je fenomen suvremene obnove tradicionalnoga glazbenog stila – uz dodekafoniju – jedna od ključnih pojava dvadesetog stoljeća, potrebno je osvrnuti se na njegove glavne predstavnike, koji iskazuju individualne osobine unutar zajedničkoga stilskog idioma.

Smjesti li se Bjelinski u taj okvir, najdalji mu je Stravinski dvadesetih i tridesetih godina, a bliski su mu Hindemith, Prokofjev, Casella i Martinů. Nema iscrpnih podataka o tome koja je djela stranih skladatelja Bjelinski dobro poznavao. Prema navodima Zdenke Weber osobito je cijenio ranog Debussyja (Suite bergamasque) i Klasičnu simfoniju Prokofjeva. Time su obuhvaćeni osobni iskazi našeg majstora. Treba požaliti što nema izvora o drugim djelima i kompozitorima. S maestrom sam često razgovarao o glazbi, ali sam propustio priliku da ga upitam je li poznavao rane klavirske sonate ruskoga klasika, koje su po instrumentalnom slogu srodne njegovoj klavirskoj fakturi. Isto vrijedi za Ravela, napose za Sonatinu i za suitu Couperinov grob.

Najviše usporedbi s Bjelinskim potiču Hindemith, Casella i Martinů, dakle Nijemac, Talijan i Čeh, skladatelji koji su, uz Parižane iz skupine Šestorice (Honegger, Milhaud, Poulenc i drugi), osobito reprezentativni za kontinentalni i angloamerički neoklasicizam. Najutjecajniji je među njima bio Hindemith, prvo djelovanjem u domovini, a zatim u Americi. Mnogi mlađi skladatelji bili su njegovi neposredni učenici.

Hindemith je važna natuknica i za prikaz opusa Bjelinskog. Premda je djela njemačkoga klasika dvadesetog stoljeća poznavao vjerojatno samo u malom opsegu, pa o nekom utjecaju ne može biti govora, neke podudarnosti treba istaknuti. Postoji jedna upadljiva srodnost koja nije stilske naravi. Nije poznat treći kompozitor koji je poput Hindemitha i Bjelinskog napisao tako velik broj koncerata i sonata za gotovo sve instrumente. Njemački majstor samo neznatno premašuje hrvatskoga. Da ne bude suviše nabrajanja i kronoloških podataka, navest ću instrumente kojima je Bjelinski posvetio jedno ili čak više djela: to su flauta, oboa, klarinet, fagot, rog, truba, trombon, saksofon, violina, viola, čelo. Posebnu skupinu tvore klavirske sonate i suite. Hindemith je svoje tri sonate objavio 1936. godine, kad su notna izdanja u nacističkoj Njemačkoj objavljivana, ali se nisu smjela izvoditi. One pripadaju razdoblju kad je Bjelinski već skladao svoja prva klavirska djela, zasigurno ne poznajući suvremene njemačke publikacije. Zbog svog podrijetla Bjelinski je zazirao od svake veze s terorističkim režimom. Svakako je razumljivo što nije mario za notna izdanja iz te zemlje. Nije mogao znati kako su mučne bile Hindemithove životne prilike sve do emigracije u Sjedinjene Države.

Bruno Bjelinski, naslovna fotografija s Jugotonove gramofonske ploče iz sedamdesetih godina

Ljubav prema
Brazilu i Mediteranu

Ovo je upozorenje potrebno jer uvodi u osvrt na stilska obilježja. Usporedba klavirskog sloga dvojice majstora pokazuje da oni izbjegavaju u načelu masivno-virtuoznu zvukovnost (znakovitu, na primjer, za većinu koncerata i sonata Prokofjeva) i teže za komornim, transparentnim izrazom. Preteže linearno vođenje dionica, sve do dvoglasnosti, zasnovane kontrapunktski, čak i u pasažama. (Bjelinski je na Muzičkoj akademiji bio profesor kontrapunkta i polifonih oblika.) Uzoran je primjer za komparaciju Hindemithova Druga i Treća klavirska sonata, u kojima su slučajne podudarnosti toliko jasne da bi pojedini stavci mogli biti i Bjelinskog.

Spomenut ću nadalje dodirne točke drukčije naravi. Iz niza francuskih neoklasika treba za ovu priliku izdvojiti Milhauda, koji je neko vrijeme boravio u Brazilu pa se u svom ciklusu za klavir (ili orkestar) poslužio brazilskim folklorom. Dijelom politonalna skladba zove se Saudades do Brasil. Milhaud i Bjelinski nikad se nisu sreli, no povezuje ih sklonost prema glazbi u koju je utkana muzička tradicija Latinske Amerike. Pojedine skladbe hrvatskog majstora nastale su u Brazilu (gdje je posjećivao oca). Jedno je od najsugestivnijih djela ciklus vokalne lirike nazvan Condomblé, napisan za mezzosopran i komorni instrumentalni sastav. Četiri pjesme (Agnus Dei, Miserere nobis, Ti sve čuješ, Aleluja) stapaju melos brazilskih prastanovnika s kršćanskom tradicijom, a tekst je na hrvatskom jeziku, kao i u vokalnim ciklusima iz kineske i indijske poezije. O vezi Bjelinskog s Brazilom svjedoči i vedra, zvukovno blještava Sinfonietta Brasiliera, po duhu srodna Mediteranskoj sinfonietti.

Mediteran je posebna poveznica u stvaralaštvu Bjelinskog. Ako Sredozemlje priziva sliku plavetnila i sunca (Simfonija ljeta zove se prva autorova simfonija), u hrvatskoj glazbi ne postoji skladatelj koji je bio toliko zanesen proljećem i ljetom, vedrinom ugođaja i svijetlim bojama. S Prvom simfonijom u tom je pogledu usporediva Deveta, nazvana Simfonija otoka. Posrijedi je suncem okupan otok Silba, na kojemu je ljeti skladao i na kojemu je godine 1992. i umro. Deveta, „simfonija otoka“, posvećena je voljenoj Silbi.

Poruka čovječanstvu

Niz njegovih kompozicija pak priziva proljeće: Proljetni rondo za klavir, Concerto di primavera za violinu i gudački orkestar, Proljetne igre za klavir, Aprilska sonatina za flautu i klavir. Gotovo je suvišno ustvrditi da ta djela ne potiču predodžbu o kišnim proljetnim danima, nego samo o vedrima. Najpoletniji stavak u čarobnoj Muzici za djecu zove se Izlet u proljeće – djelu koje u posljednjem stavku, Ententini (dječja brojalica), pokazuje da je autor bio profesor kontrapunkta. Ali i ondje gdje se ne spominje godišnje doba osjeća se dah proljeća ili ljeta, kao u Serenadi za trubu, klavir, gudače i udaraljke te u Divertimentu za komorni orkestar, koji je jedno od njegovih apsolutnih remek-djela. Divertimentu su gotovo ravna tri koncertantna djela za solista i orkestar: Komorni koncert za klavir i orkestar, Koncert za klarinet i gudački orkestar (nastao, uostalom, također u Brazilu) te Concertino za klavir, gudače i udaraljke, u kojemu se osobito lako pamti iskričav treći, finalni stavak. Sva su ta djela nastala u rasponu od desetak godina (1948– 1956) .

Nisam sklon psihološkim usporedbama stvaralačkog lika i privatne ličnosti. No tko je poznavao Bjelinskog sigurno neće zazirati od analogija. Mogu to potvrditi iz osobnog iskustva. U skladu s uvelike prozračnom glazbom bila je majstorova narav: vedra, duhovita, srdačna, bez ikakve poze. Razumljivo je da su ga njegovi studenti na Muzičkoj akademiji ne samo štovali nego i voljeli. To najbolje zna njegova supruga, izvrsna pijanistica Ljerka Pleslić Bjelinski. Iz tog braka potječe i poznati dirigent Alan Bjelinski. Poentirano rečeno, Bjelinski je prema svojim karakternim obilježjima bio neoklasicist duha – poput nekih drugih srodno obilježenih majstora – Prokofjeva, Hindemitha, Poulenca, Milhauda. Nije pogrešno neka njihova djela nazvati primjerima glazbenog humora, ali i sarkazma. U to nas uvjeravaju pojedine opere Prokofjeva, klavirski koncert Sarkazmi, Tokata, Klasična simfonija te autobiografski zapisi. Na rubu crnog humora kreće se jedno od klasičnih djela koncertnog repertoara Koncert za klavir, trubu i gudački orkestar, op. 35.

U portretu Bjelinskog posebno mjesto zaslužuje Peta simfonija, koju je u povodu jedne proslave zagrebačkoga HNK-a godine 1969. majstor posvetio antičkoj muzi teatra. Otud u naslovu „za Thaliu“. To monumentalno djelo povezuje davnu misao pozornice s brigama i radostima svijeta. Četiri su stavka, a skladana su za veliki orkestar, ženski i dječji zbor. U duhu tradicije što ju djelo zaziva stavci su nazvani latinskim jezikom (Inter arma silent musae, Musae plorant, Ludus puerorum, Dona nobis pacem – Za rata muze šute, Muze plaču, Dječje igre, Daruj nam mir). Četvrti je stavak smirena, ali velebna i potresna poruka duboke humanosti. Ljepota je melodijske linije u finalu nezaboravna. Po snazi svoje poruke čovječanstvu djelo je jedinstveno u cijeloj povijesti hrvatskog simfonizma. U razdoblju poslije Drugoga svjetskog rata srodnoga su duha Treća simfonija Arthura Honeggera, nazvana Liturgijska, koja također završava stavkom Dona nobis pacem, ali bez vokalnih dionica. Drugo djelo koje budi srodne asocijacije, Peta simfonija Ralpha Vaughana Willamsa, također je zvukovna molitva za mir u svijetu, a osobito je dojmljiva u trećem i četvrtom stavku (Romanza i Passacaglia). Po intenzitetu svršetka Bjelinskom pripada prvo mjesto.

Bila bi dostojna gesta našega Ministarstva kulture da ovom prigodom omogući izdanje Pete simfonije Bjelinskog na suvremenom nosaču zvuka, jer se još nalazi samo na gramofonskoj ploči, koja već odavna nije pristupačna javnosti. Vrijeme je da se na kompakt-diskovima objave, uz pojedine simfonije, i skladbe poput solističkih koncertnih, kojima je postigao trajan uspjeh, osobito u Srednjoj Europi.

Posljednja riječ u ovom tekstu tiče se odnosa između Papandopula i Bjelinskog. Bio je prisan, a stilska je srodnost u pojedinim djelima očita. Obojica su očitovala homogen izraz, kod svakog od njih lako prepoznatljiv. Elitni Treći program Hrvatskog radija obilježio je tridesetu obljetnicu Papandopulove smrti (1991) čestim emitiranjem njegovih djela. Nadam se će i tridesetogodišnjica smrti Bjelinskog (1992) biti tako dostojno evocirana.