Neispričana priča Otona Kučere

-

Godine 1859. zaputio se „pintarski kalfa iz Česke“ na hadžiluk u „Jerusolim“. Ondje je platio misu na svetom grobu za cara Franju Josipa i sa sobom ponio pisani dokaz o tome. Povratni put ga je nanio preko Carigrada i Sarajeva do Dervente, odakle se zaputio prema Brodu, no na putu do Broda „sreo ili stigao“ ga je pijani Mahmud buljukbaša. Usprkos putnikovim pismima i uvjerenjima da je hadžija, odnosno hodočasnik, Mahmud buljukbaša ga je optužio da je špijun i zaprijetio da će ga odmah pogubiti, ako se „neizkupi“. Na to je naš hadžija izvadio pet dukata i dva bešluka kako bi si spasio život i došao do Broda s „ovu stranu granice“, gdje je bio primoran prositi kako bi se mogao vratiti kući. Ime mu bijaše Kučera.

Oton Kučera – prirodoslovac, astronom, najveći hrvatski popularizator tehnike i prirodoslovlja, književnik, predsjednik MH te autor više udžbenika

Parafrazirani članak Carsko-kraljevskih službenih narodnih novina iz 1860. samo je jedan u nizu članaka koji opisuju netrpeljivu religijsku situaciju u tadašnjoj Bosni. U takvu svijetu, u Petrinji, u Vojnoj krajini, koja je stoljećima služila kao tampon-zona prema Bosni i turskim posjedima, rođen je 1. siječnja 1857. Oton Kučera. Njegov djed, Vaclav Kučera, bio je Čeh poput neimenovanoga Kučere iz članka, tkalac iz mjesta Hamri u Moravskoj, koji je s 25 godina, kao kalfa vandrokaš stigao u Glinu 1805, u osvit osnivanja Napoleonovih Ilirskih pokrajina, u sastavu kojih se ubrzo našla i Glina.

Glina je, dvije godine prije konačnog odlaska u legendu čovjeka koji je zauvijek promijenio svijet, niskoga tiranina sa Svete Helene, iznjedrila Franju Kučeru, strastvenoga prosvjetnog radnika (korijen riječi je isti za prosvjetu i prosvjetiteljstvo, a njihove je ideale Napoleon širio sve do smrznutih ruskih stepa) i oca protagonista naše priče. Nemoguće je izmjeriti učinak koji je Franjo Kučera ostavio na mlade umove tijekom 53-godišnjeg službovanja po raznim školama Vojne krajine i Slavonije. Ni mirovina ga nije spriječila u podučavanju jer je još pune četiri godine nakon umirovljenja službovao kao učitelj suplent u Jarmini, gotovo do pred samu smrt 1892.

U Senju s Viencem pod rukom

Franjo Kučera očito je bio svjestan važnosti obrazovanja jer se pobrinuo da sva njegova djeca dobiju dobro obrazovanje, što zasigurno nije bila jednostavna zadaća jer je Oton bio najstarije od devetero djece. Što se tiče Otona, otac mu je molbom biskupu Mirku Ožegoviću osigurao školovanje i boravak u tzv. Ožegovićianumu, odnosno konviktu za siromašne učenike u Senju (Zenngu). Prema zapisima Otona Kučere, tamo se napunio živim hrvatskim duhom nadahnutim hrvatskim djelima koja su čitali te tadašnjim Matičinim Viencem. Radikalno drukčija situacija dočekala je četrnaestogodišnjeg Otona kada se 1871. preselio s obitelji u Vinkovce. Tamo đaci nisu čitali hrvatske knjige, niti su čuli za Vienac, „rođeni Hrvati“ držali su se Slavoncima, Germanima uz dobačene riječi: „Što ćete vi Hrvati ovdje? Kod nas nema Hrvata. Ako hoćete biti Hrvat, idite u Hrvatsku.“ Uz tu opasku Kučera je zapisao: „Bilo pa prošlo!“.

Jedan od brojnih članaka koje je Oton Kučera objavio u Viencu

Studij je mladog Otona nakon Vinkovaca odveo u Beč, gdje je bio odbornik hrvatskog Velebita, studentskog udruženja, zapisan kao Otto Kučera, stud. phil. U Beču su njegovu znatiželju i um oblikovali veliki umovi fizike, matematike i filozofije toga doba, poput slovenskog fizičara Jožefa Štefana, po kojemu danas ime nosi znanstveni institut u Ljubljani, austrijskog fizičara Ludwiga Boltzmanna, koji je među prvima shvatio entropiju i čije ime krasi institut u Beču kojemu je, pomalo ironično, prvi ravnatelj bio Karl Popper, koji se dičio time da je pobio teoriju Ludwiga Boltzmanna iako nije iznio previše uvjerljivih dokaza za to i, da je živ, talijanski fizičar kvantne mehanike Carlo Rovelli bi mu štošta mogao na to reći. Treći član profesorskog trijumvirata koji je utjecao na Otona bio je Josef Loschmidt, kojemu je naposljetku devetnaestogodišnji Oton odbio postati asistent kako bi se vratio u Vinkovce da predaje na gimnaziji.

Vinkovački zet

Ukupno je gotovo deset godina Oton Kučera proveo kao nastavnik u Vinkovcima. Tamo se i oženio 1882. djevojkom iz obližnjeg Neudorfa (Novog Sela), Vilmom Julijom Stenzel. Njemu bijaše 25 godina, njoj 20. Iduće godine rodila im se kći Elza, a 1885. mlada obitelj Kučera seli se iz Vinkovaca u Požegu, mjesto Otonova premještaja. Zanimljivo je promatrati sudbine i rastvaranja života s ovim našim prividnim vremenskim odmakom. Ono što nedostaje u tom pogledu jest upravo ono što nas čini ljudima, krhkost i emocije. Na autoru bilo kojeg povijesnog teksta leži izbor „povijesnih činjenica“ pa tako možemo nabrajati njegov prosvjetni rad tih godina, članke kojima je želio prenijeti čitateljstvu najnovija dostignuća iz svijeta fizike, elektrotehnike i astronomije, školske izvještaje, političke ukore... Jednako tako možemo napraviti i kompendij osobnih i manje osobnih tragedija, zapitati se kako su one utjecale na Otona, njegov rad, njegov život, poimanje svijeta i svemira. Takav se pristup u historiografiji načelno izbjegava jer bez eventualnoga dnevničkog ili kakva drugog zapisa, a čak ni s njima, ne možemo doista znati, možemo samo zamišljati osjećaje, pretpostavljati i ponoviti već napisano, jer ne postoji objektivna mjera emocija, samo naša subjektivna aproksimacija temeljena na osobnim iskustvima. Srećom ili nesrećom, limiti historiografije ne sputavaju nas. Godine 1890. umire Vilma u 28. godini života. Kratak, površni pregled novina iz tog doba otkrit će nam tužni svijet kratkih života, svijet u kojem umiru pretežno mladi ljudi. Narodne novine iz 1882. i 1883. donose nam bolan pogled na imena preminulih u Zagrebu i omjer umrlih mlađih od 30 godina naspram onih starijih u iznosu 3:1. Jedno je suočiti se sa statističkom kvalifikacijom predmodernih društava kao društva s visokom smrtnošću novorođenčadi, a nešto je sasvim drugo pročitati „ime i prezime, šest nedjelja starost, adresa u Zagrebu, lijavica“. Nešto sasvim treće jest živjeti to. Otonovoj kćeri bilo je sedam godina kada joj je umrla majka. Dvije godine poslije umire Otonov otac, a Oton se seli u Zagreb da bi predavao na Kraljevskoj visokoj realki na Griču. Godine 1895. ponovno se oženio i dobio još troje djece.

U Viencu o svemiru,
Hertzovim valovima, Tesli …

„Ako želiš opisati istinu, eleganciju ostavi krojaču.“ Ludwig Boltzmann, „slatki dragi debeljuco“, kako ga je zvala njegova djevojka, izlaz je iz svih dubioza pronašao na kraju konopca 1906, u Devinu pokraj „našeg“ Trsta, koji je tada doista i bio „naš“, odnosno austrougarski, dok su mu se supruga i kćer kupale u moru. I to ostaje zapisano u vječnosti, prigodno, pošto je upravo on shvatio da u protjecanju vremena nema ničega stvarnog. „Vse tiho je okoli, / le hrasti šepetajo, / bog ve, kaj si toliko / povedati imajo.“

Popov toranj u Opatičkoj nakon potresa 1880. na fotografiji Ivana Standla – na vrhu tornja 1903.
otvorena je Zvjezdarnica Zagreb, a Oton Kučera bio je prvi upravitelj

Sudeći po njegovim člancima objavljenim u Viencu Matice hrvatske, Boltzmannova istina bez elegancije kao da se nije ticala našeg Otona Kučere. Svakako je bio na strani znanstvenog napretka i onoga što je doživljavao kao istinu: „Blago narodima, u kojima se dovoljan broj talentiranih sinova njihovih za vremena naoruža nužnim znanjem prirodne nauke, kako bi se s drugim narodima plemenito mogli natjecati za lovor! Njihova je budućnost, makar bili danas i maleni.“ Međutim, suprotno Boltzmannovu zahtjevu, nije bio cijepljen protiv elegancije u svojem pisanju. „Na uzdignutoj smo obali krasnog gorskog jezera; pučina je, mirna kao ulje, pukla pred nama, ni dašak ju zefira ne ljulja.“ Eter, zvučne i svjetlosne valove efektno je opisao analogijom s vodom, jezerom, morima i vodenim valovima, i tim putem čitatelja uveo u shvaćanje Hertzovih valova i Marconijeva telegrafa. Pritom nije izgubio iz vida „naš“ slavenski rod, spominjući u kontekstu telegrafa pokuse koje su izvodili ruski fizičar Aleksandar Popov i Nikola Tesla: „Je li dakle baš samo pjesnička fantazija misao našega slavnoga zemljaka Tesle o telegrafiranju na Mars?“. Istodobno je promicao znanost, znanstvena dostignuća, znanstvenike, i ljubav prema vlastitom narodu.

Na članak o Hertzovim valovima i Marconijevu telegrafu prigodno se nadovezao kratkom biografijom Nikole Tesle, također objavljenom u Viencu. Mogli bismo taj članak nazvati znanstvenom biografijom jer u njemu autor uglavnom opisuje ključne pokuse koje je izveo ili izvodi „smjeli mislilac Tesla“. Osoba ga u tom pogledu manje zanima od znanosti i njezinih dosega. „Tesla je bez sumnje čovjek velike budućnosti. Domovina njegova Hrvatska s ponosom prati rad svojega slavnoga sina, pa se nada, da će i nju obasjavati ‘Teslina svjetlost’ – pa bilo to i u daljoj budućnosti!“

Zaboravimo načas riječi ranog kritičara upućene jednoj novoj reviji čiji prvi broj je krasio i članak Otona Kučere 1887: „Prof. Kučera pogadja po malo ton pisanja za popularno-naučne članke, al ipak troši više riečih no što je nuždno“, i otkrijmo sav čar strasti kojom je u Viencu Kučera pisao o svemiru i ljudskom mjestu u njemu: „Gdje je pero, koje bi umjelo opisati, kako treba, sve plemenite i uzvišene misli i osnove, koje izbijaju iz umova i srdaca odabranika u tom velikom mravinjaku ljudskom, tko da opiše u drugu ruku sva crna, niska i podla čuvstva, što u njem vriju, pa se i očituju u djelima različnoga barbarstva? Te misli, osnove i čuvstva u zajednici s brigama za materijalni život toliko zaokupiše čovjekovo koljeno, da ono i zaboravlja, kako je čitavo tek jedan od najsitnijih mravinjaka na beskrajnoj ledini svemirskoj, pa kad bi se nekomu prohtjelo, da lopatom prebaci mravinjak i u njem za čas utuče sav život, red se nebeski ne bi ni za dlaku promijenio!“ Gotovo da bismo to mogli nazvati svojevrsnim antipodom Šimićevoj Opomeni. Čovječe, malen si, pazi se zvijezda.

„Mars bi mogao biti paradiz za socijaliste“

U tekstu o Marsu Kučera si je dopustio fantastičnu digresiju zamišljanja uređenja društva koje je nastalo u tamošnjim uvjetima koje je prethodno opširno opisao. „Mars bi možda mogao biti paradiz za socijaliste“, ta i druge opaske govore nam kako je Kučera shvaćao tijesnu vezu između dostupnih resursa, uvjeta života na nekom planetu, i nastaloga društvenog uređenja. U tom slučaju, Marsova topografija i voda dostupna samo na polovima uvjetovale bi socijalističko društveno uređenje ili pak „universalnu monarhiju, kaku si je pomišljao Dante“. U svakom slučaju, Mars bi „morao biti eldorado za inžinire vodogradnja“. Naravno, Oton se sam ograđuje od tih pomalo komičnih fantazija podsjećajući čitatelja da za njih „nema nikakove potvrde“, ali ih nije mogao zanemariti zbog zanimljivosti.

Svrha ovog teksta jest istaknuti članke koje je Oton Kučera objavio u Viencu, ali pritom ne zaboraviti osobu koja se krila u tim riječima zauvijek zaustavljenim u vremenu. Neumorni popularizator znanosti, ljubitelj svega humanoga, čovjek koji je cijenio znanje kao plemenitu stavku ljudskosti koja nas je uzdigla do toga da uopće pišemo i objavljujemo članke. Jednostavno i skromno, kako nam i vijest o tome da je Oton Kučera postao predsjednik Matice hrvatske 1909. prenosi („U četvrtak bila je glavna skupština ‘Matice’, na kojoj se je zahvalio na predsjedničtvu dr. Gjuro Arnold. Na njegovo mjesto izabran je prof. Oton Kučera.“), tako je i taj vječni profesor, skromno, bez mnogo pompe, koja je ionako odavno rezervirana za političare, umro 29. prosinca 1931. nakon što je, poput oca, život posvetio skupljanju znanja i oblikovanju mladih umova. „Ubojice je lako shvatiti. Ali ovo: smrt, cijelu smrt još prije života tako blago sadržavat, a ne ljutiti se, neopisivo je.“ Rilkeove Devinske elegije također možete naći u izdanju Matice hrvatske. Nadam da će ovaj mali literarni doprinos dostojno obilježiti devedesetu obljetnicu smrti i života Otona Kučere, na stranicama Vijenca, časopisa koji je mali Oton čitao prvi put u Senju.

Dopustite mi za kraj još jedan potez rukom Otona Kučere, „Za najsvjetlijimi ostat će možda i svietao trag, koji ti još časak pokazuje stazu kojom je projurila kriesnica.“ Za nekima svijetli, i svijetli…