Moje je moje, a tvoje je i moje i tvoje

-

U Službenom glasniku Republike Srbije 129/2021. koji je objavljen 28. prosinca 2021. nalazi se Zakon o kulturnom nasleđu (stupio na snagu 5. siječnja 2022). U čl. 23 toga zakona govori se koju „staru bibliotečku građu“ treba posebno zaštititi, spominju se stare srpske knjige i u nabrajanju se tih knjiga kaže da među njih spadaju i „izdanja dubrovačke književnosti, koja pripadaju i srpskoj i hrvatskoj kulturi, zaključno sa 1867. godinom“.

Ivan Gundulić jedan je od književnika koje Srbi lažno prisvajaju / Izvor Wikipedija

Tako je, po tko zna koji put, izrečeno gledište da dubrovačka stara književnost pripada srpskoj kulturi. Ovdje je to oblikovano kao stav da je ta književnost i srpsko i hrvatsko blago. Takav stav objavljen u državnom zakonu izazvao je u Hrvatskoj buru negodovanja koje dobro oslikava Izjava Predsjedništva Matice hrvatske. Kako je riječ o često ponavljanom stavu, ponavljaju se i argumenti koji takav stav osporavaju i čini se da je prilično iluzorno očekivati bilo kakva približavanja u gledištima. Stoga smo za ovu priliku željeli izdvojiti neka znanja koja mogu pomoći hrvatskom čitatelju da se snađe u tim prijeporima, svjesni da time dijelom dokazujemo ono što je po sebi razumljivo i što više nikome ne bi trebalo dokazivati.

Dubrovačka književnost pripada jedino hrvatskoj kulturi

Prvo bismo htjeli upozoriti da se „dubrovačka književnost“ o kojoj se govori naslanja na srednjovjekovnu hrvatsku tradiciju (velikim dijelom na njezinu glagoljičnu sastavnicu) i ni na koju drugu. Isto tako iz te „dubrovačke književnosti“ izlaze, tj. na nju se naslanjaju, samo djela hrvatske, a ne neke druge književnosti. Jasno je da je riječ o korpusu koji pripada samo hrvatskoj književnosti, književnosti čija i dubrovačka komponenta neosporno (i) tradicionalno pripada zapadnom književno-kulturnom krugu, što svakako jednako nedvojbeno ne vrijedi za srpsku književnost i kulturu. Da izrečene misli nisu samo hrvatsko navijačko gledište, dokazuju npr. i tvrdnje srpskoga književnoga kritičara i povjesničara Jovana Skerlića koji nikako nije bio kroatofil. On u svojoj Istoriji srpske književnosti piše da su „latinicom štampane knjige dalmatinskih književnosti, iako pisane dobrim narodnim jezikom, izgledale (su) potpuno tuđe pravoslavnim Srbima“. Njegove su i ove tvrdnje: „Za tu književnost u Srba se nije ni znalo, i ako ju je ko od obrazovanijih Srba poznavao, nije je smatrao za svoju.“ / „Jedna stvar je van svakoga spora; dalmatinska književnost nije ni po čemu uticala na stvaranje nove srpske književnosti u XVIII. veku. Isto tako bez većeg su uticaja bile i ostale lokalne i katoličke književnosti naše, bosanska književnost XVII. i XVIII. veka, slavonska književnost XVIII. veka.“ / „Dalmatinska, a naročito dubrovačka književnost oko 1835. godine, za vreme ilirskog pokreta, bila je od velikog uticaja na stvaranje novije hrvatske književnosti. Dalmacija je Hrvatskoj bila bliska, po prošlosti, geografski, verom, i azbukom, i ‘dubrovčanisanje’ ilirskih pisaca bilo je sasvim prirodno i pojamno.“ Mogli bismo navesti još takvih stavova (npr. Vaso Milinčević, Miodrag Popović), a hrvatski filolozi iznijeli su velik broj dokaza da se književna djela nastala u Dubrovniku po svojim poetičkim osobinama prirodno uklapaju u hrvatsku književnost.

Ili, iz hrvatskog kuta, hrvatski narodni preporod, pa i oblikovanje modernog nacionalnog identiteta, uvelike je počivalo upravo na starim dubrovačkim piscima. I ta činjenica upućuje na (i tada) potpuno prirodno, neosporno i neosporavano razumijevanje dubrovačke književne, u širemu smislu i kulturne komponente, kao (samo) hrvatske. Za ilustraciju: 1818. Antun Mihanović u Veneciji je naišao na jedan prijepis Gundulićeva najvećeg i najvažnijeg djela, Osmana, i planirao ga što prije objaviti. Njemu to nije pošlo za rukom, no prva knjiga koju Matica ilirska tiska upravo je Gundulićev ep (1844), koji je dočekan s velikim odobravanjem, tolikim da se, kako je Mirko Tomasović napisao, hrvatsko pjesništvo nakon toga izdanja „dobrano ‘gunduliziralo’“. Rad na dopuni Osmana bio je primjerice presudan i za književnost Ivana Mažuranića, itd.

Iz svega je posve jasno ono što i u ovoj prilici želimo naglasiti, naime da je tzv. dubrovačka književnost dio samo jednoga književnopovijesnoga kontinuiteta, onoga hrvatskoga. To ne naglašavamo radi onih koje ne zanima istina, nego su im neprihvatljive politikantske namjere uvijek jedino na pameti – njima ovakvi argumenti nisu važni. Podsjećamo na te argumente one koji istinu više slute nego što je mogu iskazati.

Lažne tvrdnje iz Srbije nisu bezopasne

Gledište iskazano u Zakonu o kulturnom nasleđu dio je shvaćanja da je sve štokavsko srpsko. Ublažena inačica tog gledišta posreduje misao da je štokavsko ili samo srpsko ili i srpsko i hrvatsko. (Uz samo malo pretjerivanja moglo bi se reći da je to stav „Moje je moje, a tvoje je i moje i tvoje“.). O jezikoslovnom aspektu tog stava, o njegovu značenju za jezične politike i nacionalne odnose i nedavno su govorili za Vijenac Stjepan Damjanović, Ranko Matasović i Ivo Pranjković. To spominjemo stoga što se u Hrvatskoj često nepotrebno gložimo oko toga reagiraju li hrvatske institucije i istaknuti pojedinci dovoljno često i dovoljno čvrsto. Upućujemo zainteresiranog čitatelja na Vijenac od prije deset godina (iz 2012). U nekoliko se brojeva govori u različitim povodima o toj problematici, pa smo i za ovu priliku dijelom prepričali npr. stavove i argumentaciju Stjepana Damjanovića iz Vijenca br. 478 iz lipnja te 2012. godine (Na Istoku ništa nova).

Te je godine Matica hrvatska izdala i knjigu akademika Mirka Tomasovića Raspre i rasprave koje je dobra polovica posvećena toj problematici. Isto je prije 50, prije 30 ili prije 10 godina. Moramo svi razumjeti da znanstvenici i kulturni radnici mogu samo objašnjavati i iznositi argumente. Ne smiju o šutnji govoriti oni koji nemaju strpljenja ništa zahtjevnijeg pročitati, koji bi, kako piše Damjanović, „htjeli da hrvatske institucije i znanstvenici reagiraju uvijek kada oni požele i da tada točno pogode one rečenice koje bi oni napisali kad bi znali pisati“. Ne smijemo postati taocima bilo čijih provokacija te uvijek preobilno i razdraženo reagirati, ali u određenim trenucima moramo autorima tih provokacija dati do znanja da razumijemo njihove namjere, nažalost nimalo dobrosusjedske, moramo hrvatsku i međunarodnu javnost upozoravati na opasnosti koje te neistinite tvrdnje nose za budućnost hrvatsko-srpskih odnosa i time za suživot u ovom dijelu Europe.