Mirno snivaj, dragi Davore

Tmuran je zimski dan. Kiša neumorno pada. Vraćam se s posljednjeg ispraćaja iznenada preminulog kolege i prijatelja, Davorina Kempfa, a u glavi se sudaraju stotine uspomena i slika; ta poznavali smo se više od pola stoljeća. Pet smo godina dijelili studentsku sobu, najprije u nezaboravnom Muzičkom domu u vili Feller u Jurjevskoj, kroz koju su prošle generacije glazbenika koji su došli na školovanje u Zagreb, a nakon preseljenja u Studentskom domu na Lašćini.

Davor je došao u dom 1966. kao treći u usku sobicu u kojoj sam već godinu dana bio proveo s Bertom Matešićem (možda najljepšim tenorskim glasom u Hrvatskoj). Bio je tih i povučen, no kad je na moju molbu sjeo za stari pijanino i odsvirao dvije skladbe koje je pripremio za prijemni ispit, ostao sam osupnut i na neki način zatečen. Bilo mi je nevjerojatno da netko tko tek treba početi ozbiljan glazbeni studij može skladati tako zrele i tehnički savršene skladbe! Jedan je komad bio u stilu Chopina, s neobično bujnim i dramatičnim srednjim dijelom, a drugi je bio impresionistička slika dostojna Debussyja. Zajedno smo primljeni u klasu Stjepana Šuleka, a zatim i u dirigentsku klasu Igora Gjadrova; Kempf je poslije upisao i klavir kod Stjepana Radića. Dijelili smo sve – od tetrapaka mlijeka i paketa kolača i suhog mesa koji bi stizali od kuće, do skladateljskih savjeta kad bi netko zapeo u svladavanju Šulekovih vježbi.

Davorin Kempf bio je vrhunski skladatelj i erudit / Izvor HAZU

Jedan detalj posebno pamtim, ne bez nostalgije. Godine 1968. smo, nesretni kao i svi kolege zbog te selidbe, prebačeni u Studentski dom na Lašćini. Preseljeni smo u predbožićno vrijeme, u jednom od oštrih i snježnih zimskih dana kakvi su danas u Zagrebu sve rjeđi; novi radijatori bili su postavljeni, no još nekoliko dana nisu bili priključeni. Protiv smrzavanja borili smo se poput junaka iz Puccinijeve La bohème. Pilili smo komad po komad nogu radnog stola, koji je nakon nekoliko dana postao stolić za kavu, i ložili ih u starim kaljevim pećima, koje srećom još nisu bile srušene, a za potpalu smo rabili stare skladateljske skice.

Potkraj studija Davorin Kempf se oženio i otišao iz doma, i putovi su nam se razišli. Ja sam odmah nakon diplome dobio mjesto zborovođe u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, a on je – sa tri diplome u džepu – nastavio skladateljsko usavršavanje u inozemstvu – Stuttgart, Köln, Iowa City… Njegov diplomski rad kod Šuleka – Requiem za zbor i veliki orkestar – do danas nije izveden. Profesionalni put započeo je Kempf kao docent na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji 1977, gdje je i dočekao mirovinu kao cijenjeni redovni profesor kompozicije u trajnom zvanju. Među njegovim učenicima bili su Krešimir Seletković, Sara Glojnarić, Šimun Matišić… Kako je veći dio mog profesionalnog života bio vezan uz operno kazalište, nismo se viđali redovito – naravno, prisustvovali smo jedan drugom na praizvedbama skladbi i razmjenjivali mišljenja i stavove, držeći se obojica postulata koje smo bili prihvatili od skladateljskih početaka: biti umjetnički iskren i autokritičan. Posljednjih su se godina naši susreti intenzivirali, pogotovo izborom za članove Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, gdje smo često znali, uz kolegu Frana Paraća (još jednog zajedničkog prijatelja iz studentskih dana), voditi zanimljive razgovore o stanju u današnjem glazbenom svijetu.

Iako smo, dakle, bili bliski i povezani srodnim razmišljanjima o smislu i ulozi glazbe, vjerujem da moji sudovi o Kempfovu opusu neće biti kontaminirani osobnom naklonošću. Jer riječ je o jednom od najvažnijih, najsnažnijih i najkompleksnijih opusa u hrvatskoj glazbi. Nekoliko je stožernih pravila koja su određivala njegov pristup skladanju. Ponajprije, glazba mora biti u estetskom smislu lijepa, u sinergiji zanatske savršenosti, stilske i motivičke jedinstvenosti i formalne uravnoteženosti. U postizanju posljednje Kempf je često rabio princip simetrije; taj princip bio je i temelj njegova muzikološkog doktorata, objavljena u Berlinu 2010.

Etički moment također je bitan u njegovoj glazbi, povezan s dubokim poštovanjem kako prema glazbenoj prošlosti tako i prema religijskim tekovinama naše civilizacije, uz duboku svijest o našoj prolaznosti. Ne čudi stoga da je u mnoge skladbe gotovo opsesivno ugrađivao motive gregorijanskih himni i sekvenci, pogotovo Dies irae, kao i motiv B-A-C-H; ta dva motiva, često skrivena u baroknoj bujnosti dionica, djeluju kao njegov kriptirani autorski potpis. Teško je reći na kojem je području Kempf ostvario najbolja djela: da li u klavirskim skladbama, u kojima je kao sjajan pijanist bujicama vratolomnih pasaža i impresivnom zvučnošću svih registara, gotovo kao nekakav Liszt našeg vremena, podario hrvatskoj glazbi niz antologijskih djela (Zvukolik, Mariposa de luz, Arti mutatae, Tri pogleda na Osorsku katedralu, Hommage à Skrjabin…) ili u briljantno instrumentiranim orkestralnim i koncertantnim djelima, neponovljivim zvučnim katedralama isprepletenim fugama i koralima (npr. Spectrum za orkestar i elektroniku, Freska za orkestar i orgulje, Concerto corale za glasovir i orkestar, Simfonijski stavak za orgulje i orkestar, uz dva meni posebno draga djela – Plohe i boje za gudački orkestar i osobito peti Zagrebački koncert (Hommage à Bach), za sastav koji je koristio Bach u svom petom Brandenburškom koncertu).

No isti značaj imaju i brojne komorne skladbe, od kojih su Contrapunctus primus za gudački kvartet i Četiri stavka za klarinet i klavir doživjele znatnu međunarodnu reputaciju, kao i niz zborskih djela. U svim tim skladbama Davorin Kempf iskazuje golem sintetski potencijal, ne odričući se tekovina prošlih glazbenih epoha i obogaćujući ih elementima suvremenih težnja, ne dovodeći nikad u pitanje visoku razinu svoje umjetničke odgovornosti.

Kao vrhunski intelektualac i erudit, skladatelj i muzikolog rijetke posvećenosti i ozbiljnosti, Kempf će bolno nedostajati našoj kulturnoj sredini. Teško mi je pomiriti se s činjenicom da je na opus od šezdesetak djela stavljena konačna točka. No siguran sam da će se Kempfova skladateljska ostavština i dalje (i sve više!) svirati, analizirati, a – nadam se – i utjecati na dolazeće generacije mladih skladatelja. Zato mirno snivaj, dragi Davore.