Interpretacija Molièrea à la new age

Naš takozvani redateljski teatar najčešće je prepotentan i nezanimljiv! I stoga jer većina redatelja misli da su koncepcija i ideja predstave važnije od pisca dramskoga predloška i glumaca. Među takvim su redateljima rijetki oni koji uspijevaju učiniti ravnopravnima sve kreatore predstave. Varaždinska predstava Tartuffe, Tartuffe, Tartuffe – premijerno izvedena 17. prosinca na velikoj pozornici varaždinskog HNK-a – kako ju je izrežirao Ivan Plazibat, trudi se i djelomice uspijeva poštivati intencije pisca i glumačku prisutnost u predstavi.

U predstavi je prikazana privatna zabava koja traje do iznemoglosti / Snimila  Jelena Janković

No njegova adaptacija i interpretacija Tartuffea, njegovo osuvremenjivanje Molièrea, u svojoj trostrukoj verziji i želji da bude originalna, toliko je preuzetna da to u predstavi često prerasta u dosadu te prestaje biti kreacija i postaje pamflet. Štoviše manifest new agea, koji počiva na kombinaciji proturječnih elemenata života i uvjerenju da je cijeli pojavni svijet samo energija, koja uz pomoć kozmičkih sila upravlja čovjekom i svijetom.

Slijedeći osnovna načela new agea Plazibat – intervencijama u Molièreov tekst, ukazuje na nedovoljnost Tartuffeova nemorala te nudi destrukciju i subverzivnost pogubna posvemašnjeg licemjerja, čime uvelike upozorava i prokazuje kako suvremeni konzumeristički svjetonazor čovječanstvo vodi u još veći kaos i grijeh – nudi neku novu, suvremenu Sodomu i Gomoru.

Plazibat to čini s razumijevanjem, pa i simpatijom, pa to prestaje biti upozorenje i kritika svega onoga što suvremeni svijet gura u samorazaranje te postaje poziv za realizaciju toga svjetonazora. Što je od toga za svijet gore i opasnije predstava ne razotkriva, njegova ideja tu završava. Tako njegov pogled na moć svijeta energije time ne iznalazi put izlaska iz postojećeg svijeta kaosa i grijeha nego mu osvjetljava putokaz i produbljuje nesporazume koji našu „civilizaciju smeća i smrti“ vode u konačno istrebljenje svakog morala.

Predstava počinje kao privatna zabava koja traje do iznemoglosti, a najmoćniji je, najizdržljiviji i najustrajniji u izdržljivosti Tartuffe. Gol do pasa, išaran tetovažama kataklizmičkoga izgleda i morbidnih vizualnih slika, on uz vlastitu svirku izgovara tekst, koji svojim nelogičnim, pa i apsurdnim porukama i sadržajima nudi, drukčije od dosadašnjega i postojećega, rješavanje životnih problema i odnosa s ljudima i Bogom. Primjerice:

Blažen onaj koji vidje, a ne vjeruje...

Blaženi oni koji ne vide, a ne vjeruju...

Blažen onaj koji čuje, a ne shvaća

Blažen onaj sa klempavim ušima,

Blaženi ljudi koji nosi poderane cipele na kiši,

Blažen onaj koji hvata mrvicu kruha

Blažen onaj koji rođendana nema...

Ahaaaaaaa

Milijun jastoga na dnu,

Malih, velikih, jastoga na dnu

Jastozi smo ti i ja

A tebi su kliješta malena

A moja su velika – jastožiću...

„U najboljem od svih mogućih svjetova“, kako Plazibat parafrazira Leibnitza, njegov Tartuffe, Tartuffe, Tartuffe kao spas iz postojećega preferira hedonistički svijet. To osuvremenjivanje i kritičko viđenje stvarnosti nudi aktualitet koji u konzumerističkoj inačici jest radikalniji, ali je i dio molijerovskoga kritičkog stava. Pogotovo kada se, nakon uvodnog monologa-recitativa, predstava vraća Gerićevu prijevodu Molièreova teksta i odnosima likova, što ne iznevjerava očekivanje publike koja je došla i zbog Molièrea. Orgon je bez obzira što Tartuffe činio njegov obožavalac, on mu vjeruje sve dok ga ne otrijezni njegova lakovjernost, koju je Tartuffe dokraja iskoristio. Njegova žena Elvira nije jednako lakovjerna. I većina ostalih likova uglavnom upotpunjuje Molièreovu sliku svijeta, koja jasno ilustrira okružje u kojemu djeluje Tartuffe. Koje je uvelike stvorilo Tartuffea.

Ali u Plazibatovoj adaptaciji i redateljskoj interpretaciji Molièreova Tartuffea likovi su osiromašeni, uglavnom su u funkciji koncepcije, njezina se kreativnost brzo potroši i tada nastupa ponavljanje već viđena, što redateljski teatar i izvedbu, kakva je bila i varaždinska, čini nezanimljivima. Umjesto glumački kompleksnih karaktera publici su se uvelike nudile glumačke ilustracije i glumci funkcije. Glumci manjih uloga – osim Ljiljane Bogojević i Sunčane Zelenika Konjević – sputani redateljskom koncepcijom, koja malo mari za isticanje glumačkih sposobnosti – uglavnom nisu znali kako lik uobličiti i učiniti glumački zanimljivim, jer za to nije bila zainteresirana koncepcija predstave. U konačnici za to nije zainteresiran ni svjetski poredak koji sve kontrolira.

Tomu su se ipak oduprli, naravno i uz pomoć režije, glavni junaci komada i predstave. Ponajprije Marinko Prga, interpret Orgona. Njegov je Orgon od krvi i mesa, od osjećaja i sudbine koja ga vodi u ponor vlastitih zabluda. Igra ga s osjećajem i mjerom, koja ne prelazi u maniru. Elvira u suverenoj i zanimljivoj interpretaciji Hane Hegedušić sazdana je od svijesti da je Tartuffe pokvaren, a muž naivan. I kada pristane biti kunić u dokazivanju kakva je Tartuffeova pokvarenost, ne odustaje od uvjerenja da muž može ne vjerovati svemu što vidi.

Tartuffe kako ga glumi Karlo Mrkša suvremeni je beskrupulozni licemjer, hedonist koji ne haje za ikoga i išta oko sebe, ali i koji u svakom trenutku grabi prema cilju – koristi za sebe. Prilagodio se ponašanju, pošastima i užicima suvremenoga svijeta.