Hereditarna drskost beogradskih naučnika

-

Uporni su Srbi u prisvajanjima tuđega, bilo materijalnog ili duhovnog. Vrhunac opsjednutosti tuđom kulturnom baštinom iskazali su nedavnim ozakonjenjem posrbljivanja dubrovačke književnosti. Nažalost, većina suvremenika ne zna da se ta lopovska prisvajanja provlače već stotinjak godina… Potrebno je o tome progovoriti, a ne uzvraćati šutnjom. Stara je naime pravnička izreka Qui tacet consentire videtur (Tko šuti čini se da pristaje; Tko šuti taj se slaže). Stoga me iznenadila nedavna izjava akademika Luka Paljetka (Slobodna Dalmacija, 18. siječnja): „Ni država ni Ministarstvo, nitko na to ne bi trebao reagirati jer je to besmislica. (...) Time se ne treba niti vrijedi baviti, to je čista besmislica. Čim se počneš time baviti, onda će onaj treći koji to promatra pomisliti da nekog ‘vraga’ u tome ipak ima.“ Ipak, gospar Luko – kao razboriti Dubrovčanin – trebao bi znati da slične „besmislice“ nisu uvijek bezazlene te da „onaj treći“ – često bona fide – može povjerovati upornim i veoma dovitljivim srpskim lažovima... Svježi je drastičan primjer papinsko zaustavljanje kanonizacije blaženog Alojzija Stepinca, baš potaknuto lažima SPC.

Zlatarićeva Elektra, tragedija u hrvatski izložena iz 1621.

Dakle, dobro je podsjetiti da su već tridesetih godina prošlog stoljeća beogradski naučnici bezobrazno i nasilno trpali dubrovačke autore u korpus srpske književnosti. Navest ću (izvorno, moj kurziv) podulji odlomak iz esejističkog zapisa Ante Belasa Na grobu Marka Marulića u kojem reagira na tadašnja srpska krivotvorenja te dokumentirano piše o hrvatstvu dubrovačkih pisaca:

*

Sin hrvatskog naroda piše na hrvatskom jeziku g. 1521. svoje djelo Libar Marca Marula Splichianina uchomse usdarsi Istoria Svete udovice Judit u versih haruaccki slosena. Marko Marulić svoj jezik nazivlje hrvatskim. Ne boji se strane vlasti. Ne srami se kulturnog svijeta. Tuđa vlast mu ne zamjera. Ne priječi širenje njegove knjige. Ne pada moćnoj Veneciji na pamet da u tom djelu izbriše ili izostavi riječ haruaccki. Gosp. Pavle Popović, profesor beogradske univerze, u svojem djelu „Jugoslavenska književnost“ ne citira naslovni list Marulićeve Judite. On veli samo da je Marulić napisao Juditu. Gosp. profesor nije htio da reče da je Marulić napisao to djelo na hrvatskom jeziku. Bit će zato da ne bi svijet doznao da su Hrvati živjeli i u XVI. v. kao i danas na obalama ovoga mora, da su imali svoju vlastitu književnost. Njegova je namjera jasna. Ali ni to nije jedino prešućivanje. Pavle Popović napisao je g. 1931. djelo „Pregled srpske književnosti (stara književnost, narodna književnost, dubrovačka književnost)“. Popović je realan čovjek. On ne piše na temelju fantazije ili tuđeg mišljenja. On radi samo na temelju razloga i vlastitog proučavanja. U uvodu citiranog djela piše: „Dubrovačka književnost je vrlo važna oblast srpske književnosti“ (str. IX); pak dalje: „Ja smatram, po razlozima a ne po šovinizmu...i da se dubrovačka književnost može nazvati srpskom bar onako kao i hrvatskom“ (str. XIII). Pa dobro. Ali gdje su razlozi? Te ne navađa. Dakle ih nema. Gdje su dubrovački pisci koji svoj jezik nazivlju srpskim? Popović ih u tom svojem djelu ne nabraja. To znači da ih nema. Ali ima razloga da se dubrovačka književnost mora nazivati hrvatskom. Ima pisaca koji su svoj jezik nazivali hrvatskim. Svaki vijek ima svojeg pisca. Evo ih:

Nikola Nalješković (1510–1586) poručuje na 16. XI. 1564. korčulanskom vlastelinu Vidalu: „Slavni moj Vidale... Tim narod Hrvata vapije i viče da s’ kruna od zlata kojom se svi diče.“ Vidale odmah na 9. XII. 1564. otporučuje Nalješkovlću: „Časti izabrana Niko i hvala velika Hrvatskoga diko i slavo jezika.“ Vidale pjeva o Dubrovniku: „Dubrovnik grad svitli i slavan zadost; svuda ga jes puna slava, svud on slave, hrvatskih ter kruna gradov se svih zove.“

Vidale u XVI. v. proglašuje Nalješkovića hrvatskim pjesnikom, a Dubrovnik u XVI. v. hrvatskim gradom.

Gosp. Popović pak u XX. v. piše da je Nalješković srpski pjesnik, a Dubrovnik u XVI. v. srpski grad.

 Dominik Zlatarić napisao je djelo „Elektra, tragedija u harvacki izložena. U Mletcih pri Marku Grimanu 1621.“

Bernardin Pavlović, franjevac, napisao je: „Pripravljanje za dostojno reći svetu misu ... u hrvatski jezik pomljivo i virno privedeno. U Mletcih pri Stipanu Monti 1747.“

 Marko Bruerović (1774–1825) u svojem „Satiru“ jadikuje: „S Pivnice jer svako do glasovitog Pregata slavne bi se lako hrvatske odreko starine?“

Eto iz svakog vijeka po jednog pisca koji nazivlje jezik u Dubrovniku hrvatskim. To su razlozi da se dubrovačka književnost nazivlje hrvatskom. Nek navede gosp. Popović i jednog književnika iz te dobi koji nazivlje dubrovački jezik srpskim, pa će onda i on imati pravo da dubrovačku književnost nazove srpskom. Dok pak to ne učini, ne može mu se priznati, da „po razlozima“ piše onako kako piše... (Jadranski dnevnik, 26. listopada 1935.)

 *

Na kraju pitam se: kako to da beogradski naučnici zaboravljaju što je o toj temi pisao njihov ugledni književni povjesničar Jovan Skerlić (1877–1914) u svojoj Istoriji srpske književnosti?

„Dalmatinska, a naročito dubrovačka književnost bila je od velikog uticaja za stvaranje hrvatske književnosti. […] Za tu književnost (dubrovačku i dalmatinsku) u Srba se gotovo nije znalo, i ako ju je ko od obrazovanijih Srba poznavao, nije je smatrao svojom.“

NAPOMENA: Vijenac je već nekoliko puta reagirao na srpska prisvajanja dubrovačkih književnika u brojevima 684 i 478.