Gvozdansko – simbol hrvatskoga junaštva

-

Devetog siječnja obilježena je 444. obljetnica jedne od najslavnijih bitaka u hrvatskoj povijesti. Spomen je to na 13. siječnja 1578, kad je okončana bitka za Gvozdansko. Jedan je to od najvećih junačkih događaja u hrvatskoj povijesti, o kojem Hrvati znaju malo ili ne znaju ništa? A kako vrijeme protječe, utonuli smo u svakodnevicu ravnodušnosti i nemara. Branitelji Gvozdanskog, njih tristotinjak, ostalo je dostojanstveno na braniku domovine, ne predavši se nadmoćnijem osmanlijskom neprijatelju. Iako su od tada prošle 444 godine, dio je to slavne povijesti hrvatskoga naroda. Stoga njima i njihovu junaštvu u čast i na spomen podsjećam na Gvozdansko, na one koji su u bitci sa Turcima pali, kako napisa Dražen Zetić, „bez jecaja, olovna prkosa… // Ne predajući svoje duše ni za sjaj dukata, širokogrudna pašina obećanja // miris procvala cvijeća u njedrima svojih ljubljenih nevjesta“.

Hodočašće Sisačke biskupije u Gvozdansko, 2022. / Snimio Stjepan Vego

Junački događaj obilježen je ove godine svetom misom koju su služili mons. Bože Radoš, varaždinski biskup, i mons. Vlado Košić, biskup sisački, koji je predvodio molitvu za duše svih hrvatskih branitelja, polaganjem vijenaca i paljenjem plamena slobode ispred samih ruševina kaštela.

Borba do smrti

Gvozdansko je mjesto na području današnje općine Dvor, na Banovini. Ime je dobilo po praslavenskoj riječi gvozd, koja označava goru prekrivenu šumom, ali i područje u kojem ima rudače. I jedno je i drugo tumačenje prihvatljivo jer sam kaštel Gvozdansko izgradili su knezovi Zrinski upravo sa svrhom zaštite svojih rudnika oko Zrinske gore potkraj 15. stoljeća. „Kaštel je“, kako piše Milan Kruhek u knjižici Gvozdansko – kaštel Zrinskoga srebra „sredinom 16. stoljeća bio sjedište za ono vrijeme vrlo dobro organizirane i po svim zakonima vođene javne kovnice službenoga srebrnoga novca… Kovali su srebrne denare, groše i talire.“

No već početkom 16. stoljeća Zrinski su svjesni sve veće opasnosti od Turaka za svoje posjede. Turski napadi jačaju nakon pada Kostajnice 1556. No velikim osvajačkim napadima Turaka odolijevaju utvrde na Uni, među njima i Gvozdansko. Turci su u tri navrata pokušavali osvojiti Gvozdansko. Ferhad-paša u listopadu 1577. žestokim topovskim napadima juriša na Gvozdansko, ali bez uspjeha. Nakon pada Zrina (20. listopada 1577) svu vojnu silu usmjerava na Gvozdansko. Zbog velikog broja turskih vojnika nitko se od krajiških zapovjednika nije usudio pomoći braniteljima. Gvozdansko je branilo tristotinjak ljudi pod zapovjedništvom Damjana Doktorića, Nikole Ožegovića i Andrije Stepšića. Ferhad-paša poziva branitelje da se predaju, što oni odbijaju. Opsada je trajala od Božića 1577. do 13. siječnja 1578. Opkoljeni, bez streljiva i hrane! Bez predaje! Ujutro tog 13. siječnja ugasile su se baklje, zavladala je tišina i mir, a Turci uđoše u Gvozdansko i zatekoše branitelje mrtve od rana, gladi i zime. Taj strašni prizor mrtvih tijela smrznutih hrvatskih junaka, bez daha života, ganuo je Ferhad-pašu, koji je dopustio pogreb hrvatskim junacima po katoličkom obredu.

Epopeja hrvatskoga naroda

Taj događaj opjevao je Ante Tresić Pavičić, lirik, pripovjedač, epik i publicist (rođen u Vrbanju na otoku Hvaru 1867, a umro u Splitu 1949). Dobar je poznavatelj hrvatske povijesti, a njegovo djelo Gvozdansko, epos u 32 pjevanja objavljeno je kao posebno izdanje tek 2000. (AGM, Zagreb), priredila ga je i predgovor napisala Dunja Fališevac, a urednik izdanja je Bože Čović. Sam Ante Tresić Pavičić posjetio je i obišao 1935. kaštel Gvozdansko i to ga je ponukalo da opjeva „događaj koji je za njega najuzvišeniji primjer vršenja dužnosti prema Bogu, prirodi i djedovini“. Kao povjesničar Ante Tresić Pavičić govoreći o motivima pisanja svog epa kaže: „…hrvatski narod nema svoje velike epopeje, koja bi bila uzvišeni moćnik njegovih uspomena, vrlina, težnja, veselja, tuge i, bez svoje krivnje, podnesenih teških jada, te moćnih viteških i moralnih pregnuća, s velikom zadaćom da neće nositi rata u tuđu zemlju, nego da će živjeti u miru s ljudima dobre volje; jedin i osamljen u tome među svim narodima.“

Osim spomenutih Ante Tresića Pavičića i Milana Kruheka, o Gvozdanskom je pisao i Ante Milinović u časopisu Zrinski, zborniku za povijest i obnovu Hrvatskoga Pounja, zaljubljenik u Hrvatsko Pounje, koji je znanstvenoistraživačkim radom dao veliki doprinos proučavanju povijesti rodnog Bosanskog Novog, ali i cijelog Hrvatskoga Pounja i njegove povijesne istine, koja mu je bila najvažnija preokupacija. Pišući o Gvozdanskom i njegovu stradanju te daleke 1578. povezuje to stradanje s tragedijom Hrvata na tom prostoru nešto bliže 1941. i srpske agresije 1991. Usprkos svim teškoćama i stradanjima uvijek se ponovno potvrdio slobodarski duh hrvatskoga puka.

Oživiti uspomene

Danas je Gvozdansko, kao uostalom i Zrin, gotovo zaboravljeno selo na području dvorske općine. Slabo naseljeno, oživi na dane sjećanja i obilježavanja slavne povijesti. Želeći potaknuti sjećanja na slavne ljude i utvrde ovog kraja, učenici i nastavnici Srednje škole Ivana Trnskoga u Hrvatskoj Kostajnici osmislili su 2016. projekt pod naslovom Stazama Zrinskih po Hrvatskom Pounju. Projekt je bio povezan s velikim obljetnicama naše povijesti: 450 godina Sigetske bitke i 345 godina pogibije Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana. Terenskom nastavom učenici su na autentičnim i povijesnim lokacijama istražili značenje utvrda Gvozdansko, Zrin i Kostajnica. U sklopu projekta izdali su katalog, priredili dramsko-scenski prikaz života obitelji Zrinski, a fotografijom i snimanjem filma stvorili bogatu videodokumentaciju. Mali doprinos, ali sjajan pokušaj upoznavanja Hrvata s tim dijelom Domovine, nekada junačkim i slavnim, a danas raseljenim, osiromašenim i zaboravljenim. Možda će ovo moje pisanje ponukati kulturne i turističke radnike da ožive staze Zrinskih, ispričaju junaštvo Gvozdanskog i povežu ih s junaštvom Domovinskoga rata. Ima li zanimljivijih, sjajnijih i važnijih događaja, o kojima moramo svjedočiti svima koji navrate u ovaj prelijepi kraj?

Završila bih riječima Ivana Kukuljevića Sakcinskog: „Od nekadanje silne kraljevine Hrvatske ostadoše nam jedino ruševine. U njih leže tragovi naše prošlosti. U njihovoj povijesti, gledamo većom stranom povijest čitave zemlje i naroda.“