Glazba sveopćega slavlja

„Moje su pjesme himnične posvete trenucima kad shvatite da ste na samom vrhu goruće šibice. To su himne esenciji rock and rolla – svijetu koji prezire inertnost, a obožava strast i buntovništvo. To su himne osjećaju koji vas obuzme slušajući Be My Baby Ronettesa. To je ono što volim kod himni: srdžbu, melodiju i strast.“  Tim je riječima skladatelj Jim Steinman, stalni suradnik Meat Loafa, u velikom profilu u časopisu Rolling Stone još 1978. pojasnio autorske motive ugrađene u album Bat Out Of Hell, plod zajedničke vizije koja je podjednako dugovala operi, teatru i ekstravagantnom rock and rollu.

Nažalost, Steinman je umro lani, dok nas je Meat Loaf, u dobi od 74 godine, napustio 20. siječnja. Gotovo istovremeno (12. siječnja) otišla je i karizmatična Ronnie Spector, bez koje je The Ronettes nemoguće i zamisliti. Doista, „zgusnuti, bombastičan zvuk Meat Loafa otvoreno se napajao Wagnerom, Philom Spectorom i Bruceom Springsteenom“. Čudesna je to sinteza svega što običan slušatelj u pop-kulturi smatra pretjeranim.

Ronnie Spector (1943–2022) / Izvor Wikipedija i Meat Loaf (1947–2022) / PIXELL

Po svemu atipičan, korpulentne pojave i posvemašnjeg anti-cool imidža, Meat Loaf nikada nije bio miljenik kritike, ali je ipak opčinio svjetsku publiku. Bat Out Of Hell prodao se u četrdeset milijuna primjeraka u jeku punk-revolucije, koja je promovirala upravo suprotna načela: kratke i jednostavne pjesme, nadahnute ulicom i odsvirane brzinom munje. Na nastavak trilogije (Bat Out Of Hell II – Back Into Hell) obožavatelji su morali pričekati do 1993, novi hit-singl s tog albuma, I’d Do Anything for Love (But I Won’t Do That) za mnoge se pokazao vrijednim čekanja. Treći dio, Bat Out Of Hell III: The Monster Is Loose (2006) najslabije je primljen, no Meat Loaf bavio se i drugim stvarima, od kojih je svaka bila grandioznija, ambicioznija i luđa od prethodne. Svjetski popularnoj antizvijezdi (pravim imenom Marvin Lee Aday) slava nije pala s neba. Od početka je bio stiješnjen između glazbe i teatra: sudjelovao je u mjuziklu Kosa, glumio u filmu Rocky Horror Picture Show, a pojavio se u Fincherovu Klubu boraca. Njegova prepoznatljivost izvirala je iz zvučnih „putovanja u zemlju izgubljenih djevojaka i zlatnih momaka koji su odbijali odrasti“.

Ronnie Spector, jedna od heroina tandema Steinman–Meat Loaf, nije bila samo zaštitni znak i prvi glas vokalne ženske grupe The Ronettes – bio je to vokal s neba, personifikacija šezdesetih u najromantičnijem izdanju.  Pravim imenom Veronica Greenfield Bennet rođena je 1943. u njujorškoj četvrti East Harlem na Manhattanu – u Spanish Harlemu. Pjevala je od malih nogu i bilo je samo pitanje vremena kada će se očiti dar pretopiti u životni poziv. Osnovana 1957. u tročlanoj konfiguraciji, postava Ronettesa početkom 60-ih uzlijeće do vrhova top-ljestvica. Ronnie je, kažu oni koji su je poznavali, „živjela sa sjajem u očima“, i to sigurno nije samo pristojno i rutinski sročena fraza; životni bljesak u najpročišćenijem obliku ključna je sastavnica svake njezine izvedbe. Bila je to, kako je sročio jedan kritičar, glazba sveopćega slavlja, napisana u počast nevinosti, putenosti i života kao takva. Teško je pronaći bolji primjer od Be My Baby, singlice iz ljeta 1963, pjesme koja – ne postoji ni jedan argument protiv – pripada najblistavijim trenucima popularne glazbe. Uznosita melodija podržana je zvučnim zidom Phila Spectora, inovativnoga producenta, ali neuračunljiva, bolesno opsesivna i opasna čovjeka s kojim je Ronnie ‘63. počela romantičnu vezu, unaprijed osuđenu na propast, osobito nakon što su se nekoliko godina poslije vjenčali. Spector, koji je lani umro u zatvoru nakon presude za ubojstvo, pokušao joj je uništiti život i karijeru, ali je u tome, srećom u nesreći, uspio tek djelomično.

Iako su u to vrijeme snimile još nekoliko iznimnih skladbi (Baby, I Love You, Walking In The Rain), skladba Be My Baby jezgra je opusa Ronettesa i školski primjer pop-savršenstva – simbol nevine ljepote jednog vremena, vremena u kojemu je „ljubav bila važnija od dijamantnog prstena“. Stoga za Briana Wilsona, „genija iz Beach Boysa“, nema dileme. Be My Baby najbolja je pop-pjesma svih vremena, pri čemu njezina divota ne proizlazi samo iz grandiozne produkcije i melodijske perfekcije nego i temeljne mladenačke čežnje za savršenom ljubavlju:

Oh, since the day I saw you

I have been waiting for you

You know I will adore you ‘til eternity

So won’t you, please

Be my (little) baby?

Može li jednostavnije i emotivno izravnije? Razlažući fenomen djevojačkog rocka (iako je u slučaju Ronettesa, kao i njihovih suparnica iz srodnih vokalnih grupa 60-ih, više bila riječ o fuziji popa, r&b-a, doo-wopa i rock and rolla) utjecajni kritičar Greil Marcus govori o utopiji – bila je to ljubavna utopija na relaciji djevojka – momak, utopija sentimentalnosti i osjećaja, a najviše od svega utopija čežnje i predanosti: „Pristaneš li biti moj, voljet ću te vječno.“ Početkom šezdesetih fenomen djevojačkog popa proširio se diljem SAD-a: The Shirelles su dolazile iz New Jerseyja i 1960. proslavile pjesmu Will You Still Love Me Tomorrow. U Michiganu su osnovane The Marvelettes, koje su proslavile neodoljivu Please Mr. Postman.

Gledajući u retrospektivi, girl pop prijelomna je točka u procesu sazrijevanja i razvoja ženske popularne glazbe prošloga stoljeća, a svi ti pop-dragulji najstrastvenije obožavatelje imali su u Britaniji. Prema jednoj anegdoti, Beatlesi i Stonesi pokrenuli su famoznu britansku invaziju na američki kontinent samo zato da bi osobno mogli upoznati Ronnie Spector. Kad bi se članovi Stonesa poželjeli odmoriti od tvrdog bluesa, slušali bi (prema sjećanju njezina bliskog prijatelja Keitha Richardsa) „djevojačke pjesme, doo-wop, uptown soul: Marvelettes, Crystals, Chiffons, Chantels, uši su nam bile pune takvih stvari“.

Do konca 60-ih duh djevojačke vokalne vedrine – utjelovljene u Ronettesima i Ronnie Spector – polako će se ugasiti, ali neće nestati. U modificiranom obliku nastavit će živjeti u opusima drugih izvođača, ne samo ženskih: Bruce Springsteen, Elton John, Patti Smith, David Bowie, The Ramones i Eddie Money (koji je Be My Baby 1986. uklopio u hit-singl Take Me Home Tonight) neka su iz poduljeg niza imena kojima su Ronnie Spector i njezina bezvremenska ostavština uvijek značili mnogo više od puke povijesne činjenice. Tom nizu pripada i Meat Loaf, još jedan prepoznatljiv glas koji se, poput mnogih iz mitske baby-boom generacije, jednostavno stopio s tišinom.