Električni magični realizam

Ima knjiga koje nam se zbog nekih okolnosti dugo izmiču, a da kadšto ni sami ne znamo suvislo objasniti zašto je tako. Meni se to dogodilo s romanom Ivana Vidaka Radio Siga. Nakladnik mi ga je uredno poslao, ja sam ga uredno primio, a kad sam vidio ime autora, sjetio sam se da sam prije nekoliko godina pisao o njegovoj prvoj knjizi. Potražio sam bilješku o piscu nadajući se da će ovaj put biti nešto opširnija nego u onoj prethodnoj. I bila je! U prijašnji tekst „Ivan Vidak rođen je u Somboru 1981. godine. Diplomirao je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Živi i radi u Zagrebu.“ ubačena je, ispred posljednje rečenice, ova informacija: „Dosad je objavio zbirku priča Ugljik na suncu (2015.).“

Izd. Sandorf, Zagreb, 2020.

Dakle knjiga o kojoj sam pisao i koja mi je bila zanimljiva prije svega zbog jezika kojim govore likovi priča (u romanu je od toga odustao) i zbog prostora na kojem se radnja tih priča zbiva (uz Dunav s vojvođanske strane), što je u hrvatskoj književnoj geografiji bila novost. Priče su mi se činile kvalitativno neujednačene – bilo je i dobrih i nešto manje uspjelih, ali sam smatrao da pisac, s obzirom na to da je riječ o debitantskoj knjizi, zaslužuje podršku. Na svu sreću izdavač mu je ostao vjeran, a ja sam, „otkrivši“ napokon u gomili knjiga roman Radio Siga, shvatio koliko je tu izdavačevu podršku doista i opravdao svojim novim rukopisom. Jer taj je roman – pisan tipom pripovjedne proze koji je u uredničkoj bilješci nazvan „električnim magičnim realizmom“ – svakako jedno od najugodnijih književnih iznenađenja prošle godine.

Spomenuta tročlana sintagma može se u prvi mah činiti nezgrapnom, ali u tekstu romana ima dovoljno argumenata za njezinu obranu. Zašto je magični realizam – pojam koji u užem smislu pokriva latinskoameričku fikcionalnu prozu druge polovice 20. stoljeća – sada postao električni? To će čitatelj početi postupno otkrivati od kraja prvog poglavlja pa sve do velikog finala i protagonistove zagonetne smrti u završnom, sedmom poglavlju Radija Siga. Radnju romana, kao što je to učinio i u prethodnoj zbirci priča, Vidak je smjestio u zavičajni ambijent, sjeverozapadni dio Bačke, u selo koje je nazvao Siga; ime je izmišljeno, ali se položaj tog mjesta može prilično točno odrediti prema nekim toponimima koji se spominju u tekstu, a mogu se naći na zemljopisnim kartama: Sombor, Bezdan, Batina. Vrijeme obuhvaćeno romanom zapravo je omeđeno godinama rođenja i smrti glavnog junaka, Kalmana Gubice: 1920–1955. U povijesnom smislu, u prikazu socijalne slike sela, načina života, običaja i ideoloških kretanja Vidak je određeniji, često blizak zbilji. No glavnina teksta govori o Drugom svjetskom ratu i teškim borbama koje su se vodile praktički u njihovu dvorištu (Batinska bitka, u kojoj su združeno djelovale sovjetska vojska i lokalne partizanske jedinice, a u jednoj od njih i Kalman).

Glavni lik romana dijete je grijeha: neudate seoske cure i prebjega iz Mađarske, komunista koji je aktivno sudjelovao u revoluciji Béle Kuna i koji odlazi u Ameriku te mu se gubi svaki trag. U četvrtoj godini djetetova života netragom je nestala i majka, a uskoro umiru i djed i baka pa skrb za njega preuzima selo. Završava četverogodišnju školu, bistar je, ali lijen, bahat i samoljubiv, živi u siromaštvu, nosi kompleks oca, a kao šesnaestogodišnjak dobiva posao dobošara (mjesnog bubnjara), koji nekoliko puta na dan na raznim mjestima u selu izvikuje vijesti; to će ostati, u moderniziranoj inačici, njegov poziv sve do smrti. Događaj koji će promijeniti Kalmanov život i zakotrljati nevjerojatnu priču zbio se 1940. Na povratku iz Bezdana, u nenadanoj oluji, pogodila ga je munja izravno u glavu, a uzemljila se kroz spolovilo. To je trenutak od kojeg će čitatelju postajati sve jasnije da se u protagonistu romana počinju spajati i prepletati osobine realistički građena lika s osobinama književne fantastike. Slično će se dogoditi i na širem romanesknom planu, osobito kad je riječ o prijenosu električne energije i modusima njezina korištenja, s ponekad jedva shvatljivim učincima (proces elektrifikacije zemlje, koji će još za Kalmanova života potpuno preobraziti dotad zatvorenu sredinu i otvoriti je prema svijetu).

Dvije su ključne posljedice što ih je ostavio udar groma, koji je Kalman jedva preživio. Jedna se manifestira u njegovoj iznimnoj spolnoj moći i prijenosu elektriciteta na partnerice („električni orgazam“), što on doživljava dvojako: sa svojom ruskom suprugom kao obostranu sreću, ali i kao noćnu moru kad ga u mraku salijeću nepoznate napaljene žene. Druga je posljedica silno opasna za Kalmana: čuje Glas svoga oca, koji mu počinje diktirati što mora činiti u pojedinim izazovnim ili delikatnim, moralno dvojbenim situacijama. Glas ga često zbunjuje i iritira, on se oštro suprotstavlja, ali redovito gubi te dvoboje, ponekad s posljedicama koje ga tjeraju u očaj, alkohol i beznađe. On kao da (hereditarno?) ponavlja svojoj supruzi i sinu sve ono što je Glas/otac učinio njegovoj majci i njemu, samo, čini se, u grubljem obliku i s ironičnim cerekom sudbine na kraju.

Vidakov je roman (s malim, ali zanemarivim, otklonom u kronikalnost) na našoj proznoj sceni neobična, rijetka, motivacijski uredna, slojevita i iznijansirana, sjajno napisana knjiga.