Djeca iela – kada inkluzivni jezik postaje isključiv

-

Uvrštenje zamjenice iel, kontrakcije zamjenica il, franc. „on“ i elle, „ona“, u internetsko izdanje poznatoga francuskog rječnika Roberta 17. studenoga prouzročila je žustru raspravu u javnosti. Za ministra obrazovanja Jean-Michela Blanquera uporaba zamjenice bez roda „nipošto nije dobra“. Izdavač se branio podsjećajući da je njegova misija „promatrati evoluciju francuskog jezika u pokretu, raznolikosti i o tome izvještavati“, rasprava je daleko od kraja. Zamjenicu su skovale rodno neutralne aktivističke struje, a slučaj je izazvao negodovanje i razne polemike o ulozi jezika i rječnika u javnosti.

Koja je svrha rječnika: treba li se posvetiti njegovanju i opisu jezika ili popustiti ideološkim pritiscima i postat ideološki alat? Kritike stigmatiziraju ideološku rodnu pozadinu takva poteza kao sastavni dio inkluzivnog pisanja koje na mala vrata prodire u škole diljem Francuske, ali i Europe. Dok Yves-Charles Zarka ističe da je „inkluzivno pisanje tiranija nametnuta francuskom jeziku“, službene su vlasti u Francuskoj također osudile slučaj, pa je čak i prva dama Brigitte Macron u raspravi ocijenila da su dvije zamjenice, on i ona, bile dovoljne.

Dekonstrukcija jezika,
ali i prošlosti

U ožujku 2017, poštujući preporuke Visokog vijeća za ravnopravnost žena i muškaraca (HCE), izdanja Hatiera prvi su put objavile školski priručnik napisan uz uporabu takozvanog inkluzivnog pisanja. Tada nastaju polemike i o zahtjevu pravnog priznanja istospolnih brakova, koji su doveli do prosvjeda Manif pour tous (Prosvjed svima) i osude samoproglašenih i ideologiziranih pedagoga koji provode pokuse na djeci. Nedavno imenovan ministar nacionalnog obrazovanja Jean-Michel Blanquer tvrdi da postoji samo „jedan francuski jezik, jedna gramatika, jedna Republika“. Otvoren za raznolikost u srednjem vijeku, francuski je jezik od 17. stoljeća muški rod učinio plemenitim žanrom, ali je od tada feminizacija jezika postala dugogodišnja borba i dekonstruktivistički rad tri vala feminizma, postkolonijalnih pokreta indigenista, kao i pobornika ideologije „buđenja“ (woke). Prema stajalištima Judith Butler cilj je „odbaciti naturalizirane i objektivizirane pojmove seksualnog identiteta, koji su stupovi muške hegemonije i heteroseksističke moći“.

Inkluzivno pisanje iz diskursa borbe protiv diskriminacija teži prema rodnoj neutralizaciji jezika i svodi se na revolucionarni pokus ideološkog formatiranja jezika na isključivo konstruktivističkoj građi fonema i zamjenica, lišavajući jezik naslijeđenih korijena i povijesne geneze, mitskog supstrata i sedimentacije. Utemeljiteljski mitovi svih indoeuropskih naroda – latentno i simbolički zastupljeni u jezicima u svojstvu znakova i mythosa (sadržan u logosu), kao tisućljetni diskurs i narativ ukorijenjen u kolektivno pamćenje – čine ne samo filološko nego i kulturno bogatstvo koje treba očuvati, a ne uništavati. S druge strane moglo bi se postaviti pitanje mitske i iracionalne revolucionarne podloge i dinamike izgradnje novoga konstruktivističkog inkluzivnog jezika.

Jezik nije samo sredstvo komuniciranja i opisivanja stvarnosti nego i medij uspostavljanja reda u svijetu (kaos/kozmos), na što aludiraju Platon, Leibniz i Bergson kada ističu da nas riječi uče o esenciji stvari. Svaki je jezik kozmos, a inkluzivno pisanje otkida jezik od vizije svijeta čiji je jedan od izraza, ono uništava kozmos. Inkluzivno je pisanje separatizam: riječ je o odvajanju francuskog jezika od onoga što Francuska jest. Nije riječ samo o odvajanju jezika od nacije; inkluzivno pisanje prenosi ultrarevolucionarni mit o tabula rasa: prošlost jezika mora biti izbrisana. Dva su aspekta dojmljiva u propagandi u korist te vrste pisanja: odbijanje preuzimanja nasljedstva, zajedno s nepriznavanjem duga prema prošlosti. S pravom se postavlja pitanje naše obveze prema prošlim generacijama, a novi, inkluzivni francuski jezik, oslobođen ikakva duga prema prošlosti, deseksualiziran, depatrijarhaliziran, iskorijenjen, trebao bi se sam generirati iz novih ideoloških izjava i propisa.

Političari koji u nekim francuskim općinama pokušavaju propagirati inkluzivno pisanje itekako su svjesni dugoročna političkog cilja: promijeniti francusku nacionalnu činjenicu. Inkluzivno pisanje označava kraj intimnog druženja Francuske sa svojom književnošću. Da bi inkluzivno pisanje zaživjelo, jezik je prvo morao biti oslabljen dekonstrukcijom. Naime, prema Deleuzeu, „jezik nije stvoren da bi mu se vjerovalo, nego da bi mu se pokoravalo i odavala poslušnost“. Gramatičko je pravilo oznaka moći, prije nego što bude sintaktičko pravilo, kaže Deleuze te dodaje da je jezik prijenos riječi koja funkcionira kao ključna riječ, a ne komunikacija znaka kao informacije. Roland Barthes u inauguracijskom predavanju na College de France, održanu 1977, tvrdi: „Jezik nije ni reakcionaran ni progresivan; on je jednostavno fašistički, jer fašizam nije spriječiti reći, već prisiliti reći.“

Dakle, nije ni čudo da glavna teoretičarka rodne ideologije Judith Butler slijedi poststrukturalističku struju koja je – služeći se dekonstruktivističkim teorijama Jacquesa Derride i drugih – nastojala osloboditi jezik od značenja, formalnog ustroja i metafizičkog okvira. Jezik izražava suptilni pogled na svijet, određenu duhovnu dimenziju, i zbog toga mentalne predodžbe ovise o lingvističkim kategorijama i strukturama. Jezik uvijek govori o načinu percepcije svijeta te izravno utječe na pamćenje. Krajnja pojmovna relativizacija i semantička pomutnja s obzirom na spol i rod proizlazi iz tog semantičkog klizanja dominantne političke korektnosti.

Od progresivne utopije do totalitarizma buđenja

Svaki put kad je lijevi ili desni totalitarni projekt nastojao ostvariti dominaciju nad društvom započinjao bi sa stvaranjem modela homo novus i novog jezika dekonstrukcijom prošlosti tradicije jezika i ukorijenjene kulture u ime progresivne utopije novog svijeta i novog čovjeka. Jučer je to bilo u ime emancipiranog proletera, a danas u ime kojekakve samoproglašene manjine ili woke-kulture. Ideologija političke korektnosti koja je početkom 1960-ih nastojala u ime egalitarizma, pozitivne diskriminacije i antirasizma pročistiti jezik od diskriminatorskih, uvredljivih i retrogradnih (rasnih, vjerskih) izraza u javnom prostoru danas pod utjecajem teorije rodnosti i panseksualnosti nastoji dekonstruirati epistemologiju zapadnoeuropske heteroseksualne bračne institucije utemeljene na biološkoj podjeli na dva spola.

Iako je inkluzivno pisanje već na snazi u nekim zemljama poput Njemačke, Švedske i Finske, u Francuskoj nailazi na jači institucionalni i izvaninstitucionalni otpor zbog dugogodišnje obrane specifičnosti francuskog jezika, ali i u ime republikanskog načela jednakosti u obrazovnom sustavu. Projekt inkluzivnog pisanja također treba sagledavati kroz širi ideološki i aktivizam pobornika teorije transidentiteta, prema kojoj transrodna osoba ima drukčiji rodni identitet od spola dodijeljena pri rođenju, što zahtijeva prilagodbu jezika, društvenih i obrazovnih institucija u svrhu njihove bolje integracije i uklanjanja svih diskriminacija. Stoga nije ni čudo da transidentitet koji zadire u duboke antropološke transformacije društva ponajprije zagovara prethodnu transformaciju jezika i načina komuniciranja, namećući u javnoj sferi nove riječi, nova gramatička pravila koja bi trebala mijenjati društvo.

Teoretičari transidentiteta idu tako daleko da smatraju da jezik ima magične mistične moći na temelju načela performativnosti koju je teoretizirala Judith Butler (reći znači stvarno učiniti). Muški jezični oblici trebali bi biti potisnuti i postupno nestati jer nestanak muškog roda navijestio bi nestanak ostatka dominantnog opresivnog patrijarhata i patrijarhalnoga pogleda na svijet.

Iako rodna ideologija službeno ne postoji, posrijedi je zapravo eminentno sociološko-kulturni fenomen, suptilni proces antropološke i kulturne dekonstrukcije. Radikalni pokreti pristaša ideologije buđenja i kulture otkazivanja nastoje nametnuti na sveučilištima, u školama i u javnoj sferi zasebni angažirani i ideologizirani vokabular. Riječ je o pseudolingvističkim izdancima, onom što filozof Josef Pieper naziva pseudostvarnošću, koji su iznjedrili najveće totalitarizme i strahote u ljudskoj povijesti uspostavljanjem društvene primjene lažne stvarnosti.

Iskrivljena i iskonstruirana stvarnost uvijek potječe iz krivog interpretiranja društvene zbilje, zlostavljanja jezika i zlouporabe moći u obliku progresivne utopijske alternativne stvarnosti koja se želi nametnuti kao dominantna stvarnost. U tom pogledu filozof Robert Redeker s pravom zaključuje da je „inkluzivno pisanje zapravo suprotno od onoga što govori samo za sebe: ono je isključivo, isključuje jezik iz njegove povijesti. Ono izbacuje jezik iz njegove prošlosti, iz njegove tradicije, iz njegova doma, iz njegove logike.“