Cijeđenje misli u staklenku

-

Uzevši u ruke Strogo mirovanje Željke Horvat Čeč, najprije sam otvorio bilješku na kraju knjige ne bih li o opusu dosad mi nepoznate autorice doznao nešto više. Bilješka otkriva da je riječ o VBZ-ovoj kućnoj autorici, koja je prethodno objavila zbirku pjesama Moramo postati konkretni (2015) i proznu knjigu 4 brave (2016) te koja u Rijeci vodi tribinu „Pisac i građanin“. Završna rečenica bilješke međutim odustaje od konvencionalnih podataka i informativnog tona nudeći afektiranu poentu koja literarizira i spektakularizira informaciju. Ta rečenica glasi: „Žena, majka, antifašistkinja, navija za Arsenal, Rijeku i Greenbay Packerse, a voli i otići barkom u ribolov.“ Moguća je svrha takve poente autoričina želja za individuacijom vlastitoga lika, skretanje pažnje na njezinu uronjenost u život i popularnu kulturu, ali i kritički odnos prema uvriježenim egzistencijalnim pozicijama i popkulturnim stereotipima. Pomislio sam naravno da će se nešto od brižno aranžirane parafrastičnosti i ležernosti te rečenice pojaviti i u samoj knjizi. No pokazalo se da je to kriva pretpostavka. Biografska je atrakcija jednokratna i samosvrhovita.

Izd. VBZ, Zagreb, 2021.

Između nade i ograničenja

Pjesnička knjiga Strogo mirovanje Željke Horvat Čeč sadrži četrdeset i osam tekstova raspoređenih u tri cjeline. U naslovima svih triju cjelina pobrajaju se iste riječi (ljubav, otok, bolest), ali u različitim rasporedima. Već takva kompozicija knjige upućuje na to da je u pitanju zatvoreni lirski svijet, da u njemu postoje stalni motivi i teme, da je na djelu poliperspektivno propitivanje istoga koje pretpostavlja sitne pomake, postupke variranja i inzistiranja. Ideju cjeline podupire i tematsko uokviravanje zbirke. Ona se otvara pjesmom Ljubav, a zaključuje pjesmom Ljubav sa šestog kata. Prva je pjesma kratka, trostišna, aforistična i glasi: „kada legnemo/ ti kažeš more/ a ja otplovim“; druga je  dulja, smještena u urbani ambijent, a njezin se zadnji stih paradoksalno otvara čitateljevoj imaginaciji: „od svih bolesti ljubav će me najprije ubiti“. Naslov Strogo mirovanje naznačava položaj lirske protagonistice i njezinu vezanost za krevet i sobu. Strogo mirovanje najčešće se vezuje uz rizičnu  trudnoću (Horvat Čeč piše „ličiš na kukca/ nisi debela/kao ostale trudnice“) i za bolest. Lirska je protagonistica raspolućena između obveze mirovanja i želje za kretanjem, „između nade i ograničenja“. Ta ju situacija suočava s osjećajima straha i samoće, senzibilizira za promatranje i afektivno promišljanje neveselog svijeta bolnice, nalaza, dijagnoza, magneta, strojeva…

Bolest se prikazuje kao otok, kao izolirani prostor s jasnim ograničenjima. Na taj se način ona posvaja i pripitomljuje, ulazi u intimni svijet protagonistice. Spomenuta se prikazivačka strategija dobro očituje u pjesmi Dugi otok, posebice na njezinu početku i kraju:

bolest je dugačak otok, neistražen

po njemu plutaju krvna zrnca i crtaju karte kao da imaju plan gradnje

(…)

bolest je more bez otoka

ali mi imamo naš u obliku kruške

ovdje vežemo udice, slažemo olova

i čekamo nova mišljenja i orade

Na djelu je dakako mehanizam metafore. Parafraziramo li interakcijsku teoriju metafore Maxa Blacka, na bolest se primjenjuje sustav asociranih implikacija koje su svojstvene otoku. Drugim riječima pjesnikinja združuje dva udaljena predmeta i spoznajne sustave koji im pripadaju, što joj omogućuje nove uvide i otvara mogućnost drukčijeg razumijevanja i percipiranja obaju predmeta.

Dinamizacija statične teme

Mirovanje rezultira koncentracijom protagonistice Horvat Čeč na samu sebe, što se obično ostvaruje preko istančane lirske deskripcije svakog prizora, misli, posebice emocije. Ona piše o boli, virozi, prosutim tabletama, tišini u bolnici, halucinacijama, bolničkoj sobi, epilepsiji, smrti, rukama, cvijeću u prozoru itd. Tematizacija bolesti uključuje protagonističina sjećanja i umišljaje. Tamo gdje se malo toga događa izniman događaj može postati i najmanji pokret, šum ili titraj. Autorica pribjegava izrazitoj mistifikaciji ne bi li što plastičnije predočila hipersenzibilnost svoje protagonistice. Pritom se najviše oslanja na potencijal hiperboličnoga prikazivanja, mehanizam poredbe i različite oblike apostrofiranja i personificiranja. Takva je retorička strategija sasvim prikladna za „dinamičko“ predočavanje statične teme, upravo strogog mirovanja. Pravo je umijeće govoriti o istome ili sličnome različito i koncentrirano, s osjećajem za cjelinu i pojedinost. I pritom u svakom novom tekstu biti uvjerljiv, drukčiji i intrigantan. Autorici to uspijeva u dijelu ukoričenih pjesama. Više od ostalih svidjele su mi se one s naslovima Koča, Duge pjesme, Pokopali smo baku i Prostor za vikanje.

Ipak, dojam je da se Željka Horvat Čeč nakon stanovitog broja pjesama i iskušanih diskurzivnih likova počinje ponavljati, vrtjeti u krug, pa i pribjegavati usiljenim lirskim mikronaracijama. Tako primjerice u pjesmi Sva ta pisma, u kojoj neimenovanom sugovorniku (partneru) povjerava da mu svako jutro piše pismo koje navečer pretvara u pjesmu, poseže između ostaloga za ovakvim solilokvijem:

iscijedit ću misli u malu staklenku

onu od kapara ili onu od inćuna

staviti u frižider

između cikle i zelenih maslina

da se pretvore u sivo-zeleno dlakavo biće kao ona

kremšnita na koju smo zaboravili

osjećaje ću baciti u mašinu za rezance

osušiti ih i pakirati u vrećice

staviti ih kraj čaja od mente

i onog od matičnjaka za koji kažu da smiruje

Stihovi poput navedenih teško mogu na bilo koji način zaposliti čitateljevu radoznalost, kao što su i ponuđene „lirske pretvorbe“ (cijeđenje misli u staklenku i usitnjavanje osjećaja u rezance) toliko bizarne da ne djeluju uvjerljivo.

Zeugma

Karakter lirskog mišljenja Željke Horvat Čeč i njezinu poetsku retoriku na bitan način obilježava zeugma, figura konstrukcije koja se zasniva na izravnom sintaktičkom povezivanju značenjski raznorodnih pojava. Zeugma ili stegnuta izreka (kako ju je potkraj 19. st. okvalificirao jedan od prvaka hrvatske stilistike Luka Zima) pretpostavlja da se istom riječju, najčešće glagolom, poveže više riječi ili izraza, najčešće objekata ili subjekata. Već sam naveo jedan primjer zeugme: „čekamo nova mišljenja i orade“. Predikat čekamo spaja dva objekta pričem je prvi apstraktan (mišljenja) a drugi konkretan (orade). Na taj se način sažima i očuđuje rečenica, ona razvija neočekivane asocijacije i semantičke preskoke te potiče recipijenta na domišljanje. U zbirci Strogo mirovanje više je primjera upotrebe tog postupka, npr.:

sumnjam u svijet, uspomene, svjetiljke

smrdim na kretanje i prevelike majice

pričamo o obradi vrta i terminima u bolnici

bojim se zatvorene sobe i svih malih životinja

volim kratke rečenice i mahanje rukama

živi su još razbojnici i riječi mržnje

Zeugma je zapravo rodno mjesto lirskih preobrazbi i tehnički okvir događajnosti zbirke Strogo mirovanje. Ona se na razini cjeline pokazuje kao ogledni postupak povezivanja dalekog i različitog, kao figura pribiranja i oblikovanja slike svijeta iza koje stoje brojne asocijacije, aluzije i jake emocije. Logika jednostavnog povezivanja disparatnih pojava u spisateljskoj praksi Željke Horvat Čeč često sa sintaktičke prelazi na razinu iskaza pa se jedna za drugom nižu sintagme ili metafore koje opet retorički uvećavaju predmet govora. Između brojnih primjera izdvajam pjesničku minijaturu Metamorfoze koja se otvara već citiranom zeugmom, ali se jednako zeugmatično i nastavlja:

ujutro kad pričamo o obradi vrta i terminima u bolnici

ti se pretvoriš u pusto polje

u šalicu kave

u tanjurić s ostacima keksa

Navedena minijatura zorno ilustrira postupak kojim autorica poetizira svakodnevnu situaciju. Običan razgovor uz kavu prepričava se s preskocima, a oni (ti preskoci) uzrokuju povezivanje unutrašnjeg i vanjskog prostora i dubinsku karakterizaciju sugovornika. Konkretno, sugovornik, koji ne dolazi do riječi, psihogramski je opisan metaforama pusto polje, šalica kave i tanjurić s ostacima keksa, koje su dovedene u odnos ekvivalencije pomoću predikata pretvoriš. Kada se pročita Metamorfoza ili koji drugi slično komponiran tekst, držim da je legitimna dvojba pred kojom sam se i sâm zatekao: Je li to uistinu pjesma ili, barem, doživljavam li taj iskaz kao pjesmu? „Scena“ je postavljena, naznačen je percepcijski modus subjekta i oblikovan njegov diskurzni kod. Drugim riječima stvoreni su uvjeti za razvijanje lirske „priče“, ali ona je izostala, pjesma je naprasno okončana. Da je navedeni tekst predstavljen kao jedan od dijelova kakve poematične strukture, njegova bi nedovršenost bila prihvatljiva. Ovako zbunjuje i iznevjerava čitatelja, jer ne posjeduje snagu i cjelovitost samostalnog iskaza.

Lirski čvor i
jednostavna rješenja

Strogo mirovanje Željke Horvat Čeč relativno je tipična zbirka za recentnu hrvatsku pjesničku produkciju. Lirski se govor kreće utabanim stazama – združuje propitivanje egzistencijalnih stanja, traumu, inzistiranje na emocionalnosti lirskoga subjekta i ekstatičan poetski izraz. Autorica nastoji polučiti maksimalno ekskluzivne učinke služeći se postupcima nultog stupnja (supostavljanjem, nabrajanjem, adicijom, kumulacijom elemenata). Jednako tako dio suvremenih pjesnika nastoji osobnu ispovijest, ni po čemu iznimnu aktivističku gestu ili emociju toliko raskošno retorički opremiti ne bi li se ona (ispovijest, gesta ili emocija) na koncu prometnula u izazovan lirski tekst. Poneki pjesnici ponekad uspiju u tom naumu. Uspije i Željka Horvat Čeč. Međutim ta strategija često i iznevjeri, kako to već biva s već viđenim jednostavnim rješenjima kompleksnih problema. Da je drukčije, gordijski bi se čvor uvijek presijecao mačem. Čini mi se da dobrom dijelu aktera lirske scene kronično nedostaje istraživanje, i to istraživanje mogućih pristupa temi, izričajnih načina, istraživanje potencijala jezika, njegovih suzvučja, naposljetku istraživanje mogućnosti koje dopuštaju stihovna sintaksa i različiti pjesnički oblici. No to je već početak jedne sasvim druge priče.