30 godina od priznanja Hrvatske

-

Na Hrvatskom katoličkom sveučilištu održava se ciklus predavanja i okruglih stolova u povodu 30. obljetnice međunarodnog priznanja Republike Hrvatske pod naslovom Put suverenosti. Ciklus je započeo 13. siječnja, na dan kad je Sveta Stolica priznala Hrvatsku kao suverenu i samostalnu državu. Prigoda je to za spomen, ali i analizu prošlih događaja te promišljanje budućnosti iz perspektive sadašnjosti, kako je to u uvodnom dijelu naglasio zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić.

Priznanje Hrvatske odvijalo se u siječnju 1992. u okviru velikih promjena, pada komunističkih sustava i stvaranja višestranačkih demokracija, ali i velikog otpora prema tim procesima. Papa Ivan Pavao II. 6. listopada 1991. naglasio je da ono što se događa u Hrvatskoj nije dostojno čovjeka i Europe, što je bio i glavni korak prema priznavanju Hrvatske. Kardinal Bozanić naveo je etičke i demokratske principe kojima se Vatikan vodio u tom činu. Potvrdio je to i apostolski nuncij u RH mons. Giorgio Lingua, koji je podsjetio da je Sveta Stolica, kao međunarodni subjekt, priznala RH dva dana prije svih drugih, imajući povjerenje institucija koje su tek stasale. Neovisnost je nužna, naglasio je Lingua, ne u narcističkom pogledu, već u obliku doprinosa međunarodnoj zajednici. Rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta Željko Tanjić podsjetio je da slavlje obvezuje i poziva na odgovornost za izgradnju zemaljske domovine na načelima koja su vodila Svetu Stolicu u presudnim trenucima hrvatske povijesti.

Možemo se svakako složiti s tim pozivom na odgovornost, osobito nakon poraznih podataka iz popisa stanovništva. Hrvatski demografi godinama upozoravaju na potrebu uravnotežene demografske politike, koja se ne svodi samo na davanje poticaja i pomoći obiteljima s mnogobrojnom djecom. Odgovornost je na nizu hrvatskih vlada koje su zanemarile upozorenja stručnjaka o zaustavljanju brzoga trenda nestanka stanovništva.

Prvo predavanje na skupu održala je Julija Barunčić Pletikosić iz Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata pod naslovom Uloga Svete Stolice u procesu međunarodnog priznanja Republike Hrvatske. Ona je podsjetila na pravo naroda na samoodređenje i načela međunarodnoga prava kao osnovu djelovanja Svete Stolice prema priznanju Hrvatske i Slovenije, iako je Vatikan održao diplomatske odnose s Jugoslavijom. Papa je tada poslao svog posebnog izaslanika za situaciju u Jugoslaviji, mons. Jean-Louisa Taurana, koji je zapisao papine pokušaje obraćanja odgovornima „da strpljivim dijalogom, mudrim i dalekosežnim načinom potraže put kako bi se osiguralo poštovanje prava i legitimnih težnji različitih narodnosti, regulirajući na nov način uzajamne odnose među republikama koje čine federaciju i nastojeći da nasilje ne postane metodom za rješavanje problema“. Sveta Stolica poslala je stoga Memorandum zemljama članicama KESS-a 26. studenoga 1991. u kojemu je iznijela prijedlog za priznanje Hrvatske i Slovenije. Zatim je 16. prosinca 1991. donijeta Deklaracija o Jugoslaviji, koja je sadržavala odluku o postupku priznavanja samostalnosti i suvereniteta novih država, a 20. prosinca Vatikan je objavio i svoj službeni stav o priznavanju. Julija Barunčić Pletikosić podsjeća da je Sveta Stolica tražila i da se nadopuni ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodama nacionalnih i etničkih manjina kao preduvjet priznanja.

Kao rezultat toga, simbolika je bila da Sveta Stolica prizna Hrvatsku dva dana prije Europske zajednice, a 8. veljače 1992. uspostavila je i diplomatske odnose. Autorica podsjeća kako se papa u tim godinama svakodnevno osvrtao na ratne događaje, a potom i upozoravao svjetsku javnost da nakon priznanja Hrvatske više nije riječ o unutrašnje političkom pitanju Jugoslavije, već o agresiji na međunarodno priznatu državu. Papini osobni stavovi snažno su utjecali na diplomatske aktivnosti brojnih zemalja prema Hrvatskoj.

Ivica Miškulin naglasio je na početku predavanja da je pogreška Europske zajednice bila što nije prihvatila konfederalni ustroj Jugoslavije u proljeće 1991. i pridružila takvu zajednicu neovisnih država u EZ. No Njemačka i Vatikan prvi su uvidjeli da mirno rješenje na osnovi jugoslavenske održivosti nije moguć, te da je priznanje posljednja etapa intervencije EZ u jugoslavenskoj krizi. Razlog toj sporosti Zajednice, smatra Miškulin, duboko je ukorijenjena percepcija o Jugoslaviji kao čimbeniku sigurnosti u Jugoistočnoj Europi. To se počelo mijenjati tek u listopadu 1991. Tada dolazi do iskakanja Njemačke i Vatikana iz konsenzusa o održavanju i demokratizaciji Jugoslavije. Učinak razaranja Vukovara i Dubrovnika, niza gradova i spomenika, pridonose spoznaji o potrebi što skorijeg priznanja. Drastično mijenjanje mišljenja u Berlinu tjera Beograd na prihvaćanje dolaska UN-ovih mirovnih snaga, podsjeća Miškulin. Problem Jugoslavije tada je utkan u cijelu raspravu o preinaci EZ, koja će potkraj 1992. postati Europskom Unijom, gdje je priznavanje došlo gotovo kao rezultat cjenkanja s Njemačkom. Miškulin također podsjeća da je priznanje bilo zakašnjelo jer bi raniji takav čin donekle zaustavio rat u Hrvatskoj, a možda ga potpuno onemogućio u Bosni i Hercegovini.

Početku ciklusa predavanja prisustvovali su i mons. Nikola Eterović, apostolski nuncij u Saveznoj Republici Njemačkoj, koji se prisjetio svojih dana u vatikanskoj diplomaciji, Emilio Marin, bivši veleposlanik RH pri Svetoj Stolici, koji je govorio o dalekosežnim posljedicama vatikanskog priznanja, te Davor Ivo Stier, zastupnik u Hrvatskom saboru i bivši ministar vanjskih poslova RH, koji je podsjetio i na univerzalno poslanje Katoličke crkve u trima pontifikatima: Ivana Pavla II, Benedikta XVI. i Franje. U sljedećim mjesecima, s Putom suverenosti, progovorit će se više o temama iz Domovinskog rata, društveno-političke tranzicije, diplomatskih napora Hrvatske, a ciklus završava u svibnju.