Životi ostavljeni u prašini

Misterij identiteta Elene Ferrante nerazrješiv je, čini se, koliko i potraga za ključem uspješne adaptacije njezinih djela. Pokušaj doslovna prepričavanja što ga je odabrao autorski tim serije Moja genijalna prijateljica, prve talijanske koprodukcije s gigantom HBO-om iz današnje se vizure čini mnogo uspješnijim rješenjem od svjedočenja scenarističko-redateljskom pokušaju američke glumice Maggie Gyllenhaal da proizvodom svoje kreativnosti Elenu Ferrante premjesti iz poznatog joj Napulja, okljaštri od njezinih napoletanskih likova i tako Mračnu kćer, priču o raskrinkavanju zamki majčinstva, degradira na razinu nemotivirane američke drame.

Pogled na Oliviju Colman dok se, kao amerikanizirana verzija Lede Caruso, rasteže grčkim plažama, nužno usmjerava k pitanju funkcionira li Elena Ferrante i izvan granica talijanskog juga? Potraga za odgovorom započela je 2019. na pozornici londonskog National Theatrea cjelodnevnim teatarskim iskustvom; Napuljsku su tetralogiju pretvorili u petosatnu dvodijelnu predstavu, a podijeljene kritike i reakcije publike ukazuju na to da kazališni život Elene i Lile može biti uspješniji.

Jadranka Đokić i Iva Mihalić
uvjerljive su u svojim
ulogama / Snimila Mara Bratoš

Kao tek druga kazališna kuća na svijetu slična se pothvata, no u zahvatu mnogo manje ambiciozna, prihvatio i zagrebački HNK predstavivši 30. prosinca, kao posljednju premijeru godine, ansambl-predstavu Genijalna prijateljica u režiji mlade, ali kazališnoj publici dobro poznate Marine Pejnović, koja se ozbiljna zadatka adaptacije prihvatila i prije, postavivši 2019. na pozornicu Kerempuha Bilježnicu Robija K.

Adaptacija Genijalne prijateljice, izjavit će Marina Pejnović uoči premijere, nije bila mišljena kao posebna vizija romana, već je vođena „idejom iznošenja cijelog romana“ pa, u tom smislu, zadaća Filipa Jurjevića i Nine Pavlović pri adaptaciji teksta i nije bila teška, no gledatelje nedovoljno upoznate sa složenim i zakučastim odnosima i pripovjednim linijama romana takav pristup vjerojatno, barem isprva, ostavlja pomalo zbunjenima. Potka sveukupne Napuljske tetralogije jednostavna je, priča o cjeloživotnom, složenom i raznorodnim emocijama nabijenu odnosu što ga njegove protagonistkinje (ili barem jedna od njih) naziva(ju) prijateljstvom. Mnogo kasnije u nju se upletu ogorčenost, zavist, suparništvo i zloba. Elena Ferrante za oblikovanje početka naracije oslikat će fresku Rajona, najdublje napuljske kaljuže. Nakon što glas u offu obavijesti nevidljivu Elenu Greco da je „mama nestala“, a vitalna se spisateljica stane prisjećati siromašnoga djetinjstva, mnogi će ustuknuti pred ruljom koja se, poput jahača zombi-apokalipse, uzdiže iz prostora za orkestar kako bi, u vrlo prigodnoj metafori, iz djevojčica isisala svu živost i, kazat će poslije učiteljica, „svu ljepotu u glavi“. Rupa je kao metafora važna i za odnos dviju djevojčica, samozatajne Elene i napadne Lile; u nju su im upale stare lutke i zbog nje su doživjele trenutak prve hrabrosti i krvlju zapečaćena prijateljstva.

„Što radiš ti, radim i ja“, govori Elena Lili i tog se obećanja drži, usrdno pa sve popustljivije, dok naposljetku, na raskalašenoj proslavi prijateljičina vjenčanja, ne shvati da odgovor na učiteljičino pitanje o plebejcima glasi „plebejci smo mi“. Želi li tomu umaći, mora pobjeći iz prašine Rajona, što će, daje naslutiti, uskoro i učiniti. Uz vrlo dobar nosivi tim, Ivu Mihalić u ulozi gotovo eterične Elene i Jadranku Đokić, uvjerljivu arogantnu, drsku i beskompromisnu adolescenticu Lilu, Rajon se od prvih trenutaka gura kao treće lice predstave, no na željeno mjesto zasjeda tek pošto se, u drugom dijelu dvoipolsatnog komada, na tome prestane nametljivo ustrajati. Iskidan prisutnošću brojnih drugih lica na sceni, odnos dviju prijateljica ne zauzima dovoljno istaknuto mjesto kakvo mu u romanu pripada, a čak ni „genijalna prijateljica“ Lila, neprestani objekt Elenine nepomućene pažnje, ne nalazi se u njegovu središtu. Namjesto toga, barem u prvom dijelu predstave, ističe se patrijarhat sa svim svojim zamkama. Ništa neobično, pedesete su godine na osiromašenom talijanskom jugu, djeca su (djevojčice naglašeno) potrošna i zamjenjiva roba, besplatna radna snaga, i ne treba čuditi što se Elenina majka (dojmljiva Mirta Zečević) ustrajno i odlučno, gotovo agresivno, bori protiv nastavka kćerina školovanja. Uostalom, pitanje klase jedno je od temeljnih pitanja Elene Ferrante. Elenino bi školovanje značilo prelazak u višu klasu, a nitko ne želi ostati u prašini.

Zanimljivo da u prašini nisu ostali glumački kostimi. Zdenka Ivandija Kirigin pobrinula se da obiteljsku pripadnost već odjećom učini jasnom, no konačni je rezultat možda odveć šaren i naglašen za ono doba. S druge strane, valja pohvaliti i glumačku međuigru i Pravdana Devlahovića, majstora za scenski pokret, jer svatko od glumaca u svakom trenutku, ma koju od svojih uloga da igra, to čini promišljeno i s potpunom sviješću o ostatku ansambla.

Je li, naposljetku, Genijalna prijateljica uspjela u Zagrebu? Iako bi bez uvodne notice bila mnogo zaokruženije djelo, svakako jest. No kao što može postojati bez stvarnog identiteta autora, djelu Elene Ferrante mnogo bi bolje bilo i bez – adaptacija.