Usprkos tjeskobama svih vrsta

-

Doista, ovo mahnito pandemijsko vrijeme postalo je nekako i vrijeme antologija. Objavljene su antologije o kruhu, o ljubavi, o domoljublju, o molitvi, o najdražoj pjesmi. Ali u tom antologijskom bujanju nema ni jedne knjige (barem dosad!) koja bi bila posvećena jednom jedinom pjesniku ili pjesnikinji. A u hrvatskoj književnosti imamo vrsnih poeta i poetesa. Spomenut ću samo klasike: Miroslava Krležu, Tina Ujevića, Vesnu Parun, Dobrišu Cesarića, Dragutina Tadijanovića. I odjednom usred divljanja pandemije nikne knjiga Moderato dolcissimo, „pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu“. To je ipak iznimno rjedak kulturni događaj. Pa neka je to Matoš, pa neka je to (i) u povodu ovogodišnjih IV. Dana Antuna Gustava Matoša!

Izd. DHK, Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski, Osijek i Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, Subotica, 2020.

Priređivač, književnik Mirko Ćurić, u predgovoru je naglasio značenje književnih manifestacija posvećenih Antunu Gustavu Matošu, a posebno je naglasio da su pjesničke posvete AGM-u, pjesme njemu posvećene, „visoke estetske vrijednosti, bogate matoševskim nadahnućem i matoševskim intonacijama“. Na poziv DHK-a odgovorio je 21 pjesnik (i pjesnikinja), poslavši svoje pjesme. Jedinstvena dinamika duhovnosti te osobnosti koje su se željele očitovati u suglasju s neizmjernim obzorima matoševske imaginacije. Treba zabilježiti taj poetski odaziv, to promišljanje matoševske slobode. Onda nikne pjesma povećavajući svoje biće: „bok moj poeta doctus servus moj poeta ludens / nije vrijeme ni od putovanja ni od poezije / (...) više je postova na fejsu, twiteru / nego stilskih figura i tropa nego napisanih nego pročitanih knjiga / pjesama / (...) imao sam srce djetinjasto srce / srce koje boli boli tako jako“ (Božica Brkan, Ustani Matošu ili selfie na Štrosu).

Matošev poetski svijet nije bio zaobljen, niti je on, pjesnik, bio „oblo biće“. On je htio preinačiti svijet tražeći sveobuhvatnom imaginacijom izvor i smisao. Bio je spontan i izvrgnut riziku. On je znao da bi i sunce moglo „šuštati“. Moderato dolcissimo maštovit je naslov nesvakodnevne pjesničke antologije. Odabran je prema novoj pjesmi uglednoga hrvatskog pjesnika, Borbena Vladovića. Matoš, slobodan u mislima, osjećao je muzikalnost stiha kao glazbenik i pjesnik. Superlativ dolcissimo u paradoksalnom je kontrapunktu s Matoševim viđenjem svijeta. Zato ova pjesma pogađa cilj: „Istrošio si glasnice / vičući s tornja / kako glazba i uže s jednim krajem / ne idu zajedno ni uz moderato dolcissimo“. Pjesnikova osamljenička poetska i ljudska komunikacija, osebujna filozofija stvarne ljudske tjeskobe, osmislila je imaginativnu poetiku tjeskobe. Možda se Matoševe poetske egzaltacije čine pretjeranima, no matoševske sfumature, te poetske nijanse, antiravnodušne su i zahtijevaju usrdna čitatelja. On će iznimnom poetskom intuicijom osjetiti „šuštanje sunca“: „List je bljesnuo. Od sunca. / Zelena je boja bila zagubljena, / a šapat šušnu, lišća osušena, / opšiven širokim pljuštanjem kiša. / Ništa. Kaplje kliznuše, / blještavim tragom duge. / Ili, barem, osjećaš se / kao da nijesi sam.“ (Goran Rem, Harmonije Matošu i Tinu). Opčinjene Matoševom poezijom bez distance, pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu Moderato dolcissimo objavljene su u pandemijskom zlovremenu koje nemilice troši oduzimajući sladost spokojstva. I konačno: Kako ostati pjesnik usprkos tjeskobama svih vrsta?