Umjetnost je čarobno zrcalo

-

Netflixova prosinačka premijera filma Adama McKaya Don’t Look Up (Ne gledaj gore) u samo dvanaest dana skupila je 263 milijuna sati gledanja i probila se na treće mjesto njihovih najgledanijih programa, a za taj su interes djelomice zaslužni i hrvatski premijer i predsjednik. „Sinoć sam na Netflixu gledao Don’t Look Up, dosta zanimljiv film, pogledajte ga ako niste“, izjavio je Plenković nekoliko dana nakon Božića, kad su ga novinari pitali zašto se ljudi u Hrvatskoj nisu cijepili. Prvi ga je poslušao Milanović i, očekivano, film mu se nije svidio: „Gledao sam ga sam te sa suprugom i sinom. Kome god je impresivan nema pojma o kinematografiji, ali je zabavan.“ Riječ je o križancu filma katastrofe i političke satire: znanstvenici otkriju divovski komet koji će udariti u Zemlju i alarmiraju vlasti i medije, no cijela stvar potone u političkim spletkama, medijskim manipulacijama i internetskim dezinformacijama, sve dok svemirska Himalaja zbilja ne tresne na naš planet. Aluzija na koronavirus je jasna, ali poruka filma mogla bi se primijeniti i na klimatske promjene, deforestaciju Amazone ili glad u svijetu – pa čak i na slučaj da se zbilja divovski komet uputi prema nama.

Film Ne gledaj gore križanac je filma katastrofe i političke satire / Izvor IMDB

Kad su pitali Raya Bradburyja, autora romana Fahrenheit 451, u kojem je opisana budućnost gdje se spaljuju knjige, zašto piše o takvim strahotama, taj je majstor riječi rekao: „Ja ne predviđam budućnost, ja je sprečavam!“ Antiutopijska književnost, ili filmovi, poput Ne gledaj gore, nisu namijenjeni tomu da oslikaju crnu budućnost, nego da onemoguće njezin dolazak. Danas su mnoge Orwellove dosjetke iz romana 1984. posve normalne: gledali smo iz godine u godinu program Big Brother, na Radiju 101 slušali smo News flash, sex crime stalno je mjesto crnih kronika, a politički je novogovor svuda oko nas. Nema sumnje da bi Orwell sve to smatrao svojim porazom – on je 1984. napisao 1948. kao ružnu zrcalnu sliku, a ne kao proročanstvo. Aldous Huxley, koji je Georgea Orwella poučavao francuski u Etonu, pročitao je njegovu knjigu i napisao mu potom: „Filozofija vladajuće manjine u Tisuću devetsto osamdeset četvrtoj predstavlja sadizam doveden do svog logičnog završetka.“ Želiš li vidjeti budućnost ljudskog roda, napisao je Orwell, zamisli čizmu koja gazi ljudsko lice – zauvijek. „Sumnjam da se politika gaženja ljudskog lica može nastaviti unedogled“, napisao je Huxley, „Moje uvjerenje je da će vladajuća oligarhija pronaći lakše i ekonomičnije načine da upravlja i zadovolji svoju žudnju za moći, a ti će načini nalikovati onima koje sam opisao u Vrlom novom svijetu.“ Orwell je te iste godine umro, pa se rasprava nije mogla nastaviti, ali mi smo živi i zainteresirani. Niall Ferguson napisao je u prosincu prošle godine u časopisu Spectator da je Vrli novi svijet, napisan 1932, doista sasvim različita distopija od 1984: građani se pokoravaju kastinskom sustavu i uvjetovani su da budu zadovoljni tjelesnim užitkom: podvrgnuti su samoizlječenju, omogućena im je neprekidna zabava, redovite ferije i posvuda mogu naći seksualna uzbuđenja, što je sve temelj masovne poslušnosti. „Cenzura i propaganda igraju svoju ulogu, ali je otvorena prisila rijetko vidljiva“, kaže Ferguson, i nastavlja: „Zapad se danas čini sličnijim Huxleyjevu svijetu nego Orwellovu: više je to svijet korporacijske distrakcije nego državne brutalnosti.“

Ne gledaj gore možda predviđa više nego što će se dogoditi. Umjetnost je čarobno zrcalo u kojem svatko može vidjeti što želi. Plenković je, da opravda Stožer, svalio neuspjeh hrvatskog cijepljenja na društvene mreže, a za svjedoka obrane pozvao je film Adama McKaya: „Imamo jako puno dovođenja do apsurda nekih globalnih tema u vrijeme interneta, društvenih mreža, jednog informacijskog kaosa i bizarnih procjena. Živimo u informacijskom vremenu koje je bitno zahtjevnije nego prije.“ Milanović je, nasuprot njemu, kao krivce prozvao vlast i medije: „Film više ukazuje na monstruoznost politike nego medija, a u filmu najgluplja je američka predsjednica i njezin sin. Novinari su prikazani kao cinici, vidjeli ste da se Cate Blanchett na kraju napije.“ I Ray Bradbury u svojem je slavnom romanu predvidio više nego što je htio: u jednoj se sceni usput pojavljuje gđa Montag, zarobljena u virtualnom svijetu; sjedi u sobi gdje tri zida prekrivaju divovski ekrani s virtualnim likovima, a ona je dio online drame, odsječena od stvarnog svijeta – za knjigu objavljenu 1953. uopće nije loše. Uopće je zapanjujuća moć predviđanja umjetnosti. Uništavanje Londona iz Rata svjetova H. G. Wellsa ostvarila je Luftwaffe već u Drugom svjetskom ratu, internet izgleda posve onako kako ga je William Gibson opisao u svojim knjigama 1980-ih, a Zagreb, sa sve više svjetlećih reklamnih ekrana, sve više sliči Blade Runneru, filmu staru četrdeset godina, noćnoj mori iz romana Philipa K. Dicka Sanjaju li Androidi električne ovce?

Jules Verne točno je predvidio da će ekspedicija na Mjesec krenuti s Floride i da će posada biti tročlana, a Sluškinjina priča Margaret Atwood opisala je Trumpovu desničarsko-evanđeosku vlast tri desetljeća prije nego što se dogodila. Ali sva predviđanja neće se moći ostvariti. Ballardov Potopljeni svijet predviđa zagrijavanje planeta, a Dan nakon sutra predviđa zamrzavanje, kao i Posljednji Adam S. S. Kranjčevića – ne može sve biti istina. Umjetnost daje više budućnosti nego ih možemo ostvariti, zbog čega neke možemo izbjeći. Godine 1983. snimljen je film Dan poslije, vrlo sličan ovom novom Netflixovu, i po igrano-dokumentarnom stilu, i po sadržaju: nakon niza nesretnih nesporazuma izbije nuklearni rat između SAD-a i SSSR-a. Je li šok od filma spriječio pravi rat? Ako postoji ijedan razlog da je Ne gledaj gore snimljen, onda je to baš taj da ne bude istinit.