The Beatles: Get Back ili priča o početku kraja

Siječanj je najsumornije doba godine, ne bez razloga. Svatko se na svoj način nosi s posljedicama spuštanja u sivu realnost nakon prosinačkog slavlja. U kolektivnom životu Johna Lennona, Paula McCartneyja, Georgea Harrisona i Ringa Starra početak siječnja 1969. pokazao se gotovo nadrealno zahtjevnim. Naime, kad su Beatlesi prvoga radnog dana te godine ušli u golemi, ne osobito ugodan i još manje intiman londonski filmski studio Twickenham kako bi u samo tri tjedna napisali i uvježbali četrnaest pjesama za novi album i koncertni nastup, nisu znali što ih čeka.

Plakat dokumentarca / Izvor IMDB

To je još manje znao redatelj Michael Lindsay-Hogg, redatelj koji je okom kamere trebao bilježiti svaku sekundu kreativnog procesa slavne četvorke, uključujući i mnoštvo spontanih „suvišnih“ popratnih detalja.

Iz tog materijala najprije je nastao 80-minutni dokumentarac Let It Be, premijerno prikazan u proljeće 1970, odmah po raspadu grupe. Dočekan je mlako, poput svojevrsna vizualnog epitafa, brutalno izvedene autopsije. No u arhivi je ostalo šezdesetak sati snimljena a neiskorištena materijala iz kojih je Peter Jackson lani koncipirao novu, nešto vedrije intoniranu, trodijelnu dokumentarnu miniseriju The Beatles: Get Back. Dostupan na kanalu Disney+, a naslovljen prema radnom naslovu spomenutog albuma (i McCartneyjevu klasiku), Get Back se pokazao i dalje odveć dugim: ukupno traje gotovo osam sati.

Od prosječnog gledatelja traži se mnogo strpljenja. Get Back je lišen bilo kakve narativne strukture, što znači da nema posebnih intervjua ni naratora – „priča“ se jednostavno odvija u studiju, dan po dan, kao da promatrate reality šou s Beatlesima u glavnim ulogama. Stoga će najviše profitirati tvrdokorni obožavatelji benda, gladni dosad neobjavljenih pikanterija, i dakako kritičari, koji se, na temelju obilja dokumentarnog štiva tjednima natječu u plasiranju što mudrijih naknadnih teza o Beatlesima u posljednjoj fazi. No i šira publika ima što vidjeti.

Za sastav koji je de facto bio na rubu raspada Beatlesi su se – to je sad vidljivo – zapravo dobro držali, mnogo bolje negoli je to nastojao sugerirati film Let It Be. Istina, prizori međusobnih pasivno agresivnih sukoba, podmetanja i sitnih razmirica (osobito je dojmljiv razdor na relaciji McCartney – Harrison) upućuju na suprotno, ali gledatelj svjedoči i kontinuiranim internim dosjetkama, ekscentričnim šalama i kulerskom samopouzdanju najpopularnijeg benda na svijetu. I, najvažnije, zapanjujućoj stvaralačkoj kemiji koja je u nekoliko tjedana rezultirala materijalom za album Let It Be te mitskim koncertnim nastupom na krovu kompanije Apple, održanim na kraju balade, 30. siječnja 1969.

Želimo li stvari svesti na suvislu poentu, Beatlese iz sezone ‘69. nužno je smjestiti u širi kontekst. Premda u to vrijeme nitko od njih još nije napunio tridesetu, svatko od njih funkcionirao je kao unikatna, dovršena osobnost. Nekadašnju prijateljsku atmosferu sve više zamjenjuje cinizam formiranih ljudi u stalnim vezama (Yoko je neprekidno u studiju, ne brinite se) s nakupljenim životnim iskustvom. Ipak, i u takvim okolnostima nastaju mala čuda. Uistinu je zabavno i poučno svjedočiti kako Lennon postupno i mučno dotjeruje Don’t Let Me Down, a McCartney iz čista mira stvara kostur pjesme Get Back, čekajući Lennona da napokon dođe u studio. Kao što je zabavno promatrati Georgea koji ohrabruje Ringa u skladanju šarmantne Octopus’s Garden – pjesme koja će se naći na LP-u Abbey Road, kronološki posljednjem albumu koji su snimili.

Temeljna zamisao tih siječanjskih sessiona ogledala se na povratku spontanijem, organskom načinu rada nakon što su prethodne dvije godine (obilježene izostankom s koncertne scene) proveli u mukotrpnim studijskim inovacijama, nasnimavanjima i zvučnim pokusima. U skladu s tom idejom album Let It Be trebao je stajati u opreci zvučnoj monumentalnosti Sgt. Peppera i rascjepkanom Bijelom albumu, a u postavu vratiti unutarnju koheziju.

Hvalevrijedan ali ne uspješan potez, unatoč činjenici da su iz stvaralačke groznice nastale neke izvrsne ili barem vrlo solidne pjesme. Uz poletnu skladbu Get Back, himničku Let It Be i baladu Long And Winding Road, skupini izvrsnih pripada i Two of Us, folkom protkana pjesma s Paulom i Johnom u jednome od njihovih posljednjih harmoničnih istupa. Boljima nedvojbeno pripada Harrisonova I Me Mine, koju je Lennon, poput mnogih Georgeovih ideja, u studiju ispočetka dočekao svisoka. I riječima da su „Beatlesi rock and roll bend koji ne svira valcere!“

Lennon se u filmu potvrđuje kao subverzivni cinik, ili neka vrsta inteligentnog rokera klauna. Nasuprot tome, Paul preuzima ulogu ambicioznog šefa koji konce nastoji povezati u funkcionalnu cjelinu. Između njih stiješnjen je Harrison, u to vrijeme već posve zreo autor čije se pjesme, uz neke iznimke, glatko odbijaju – ponekad u korist inferiornih Lennon–McCartney pokušaja. Ringo je šutljiv. Poput Wattsa u Stonesima, on je nit koja povezuje ono što je od unutarnje kemije još preostalo. U jednoj od najpamtljivijih scena Harrison usred snimanja ustaje, odlazi iz studija i napušta sastav („nađite si zamjenu!“), ali se nakon nekoliko dana na nagovor ostalih vraća uz jedan uvjet: napustiti Twickenham i snimanje nastaviti u ugodnijem ambijentu studija Apple. To se i dogodilo.

Ondje, na domaćem terenu, uz dodatni doprinos briljantnog američkog klavijaturista Billyja Prestona, raspoloženje se vidno popravlja, no višegodišnje nakupljene tenzije razrješenje su mogle dobiti samo na jedan način. „Možda bismo trebali proglasiti rastavu braka“, predlaže u jednoj (ranijoj) sceni frustrirani Harrison. Koncert na krovu Appleove londonske zgrade bio je dojmljiva kulminacija njihovih napora i simbolička koncertna potvrda skupnog talenta u punom zamahu: kad se napokon iz njihovih instrumenata i grla probije Don’t Let Me Down – pjesma napisana doslovno koji dan prije toga – The Beatles (još jednom, zadnji put) zvuče poput dobro uhodane četveronožne zvijeri. „Svima bih se u ime grupe želio zahvaliti i nadam se da smo prošli audiciju“, u svome je stilu objavio Lennon nakon svega.

Jesu li? Naravno – samo nekoliko tjedana poslije snimili su izvrstan album Abbey Road, a iduće godine svatko od njih uronjen je u samostalne projekte. Sastav se polako ugasio, mit o njima nastavio je živjeti. Iako je, citirajmo pjesnika, nepotrebno „dug i vrludav“, rokumentarac The Beatles: Get Back uspio je razotkriti mehanizam funkcioniranja grupe koja u okolnostima naoko nesavladiva pritiska odnekud izvlači posljednje atome snage.